30 godina od titule KKP – sećanje na Istanbul iz prve ruke

Blog ostalo 16. apr 202210:00 > 11:55 1 komentar
Partizan 1992.
Pedja Milosavljevic/Starsport

Kakva bi to bila sećanja na prvu, i za sada jedinu, evropsku titulu košarkaša Partizana od pre 30 godina, a da se ne „pretresu“ sa onima „iz senke“. Ili sa druge strane „fronta“, vernim hroničarima, a ponekad i nužnim zlom, kako novinare zalepe kada krene po porazima, skandalima, prozivkama... Toga nije bilo na putu najvećeg klupskog uspeha, ali jeste nikada (ili retko) pribeleženih detalja, zaturenih u beležnicama karijera.

Veče 16. aprila 1992. u istanbulskom „Abdi Ipekčiju“, sa trojkom Aleksandra Đorđevića, koja je promenila crno-beli svet, nestvarno je lepa istorija. Teško da se ponovi u realnoj projekciji budućnosti. Slažu se, iako se profesionalno nisu uvek slagali, Predrag Mrmak i Dragan Nikodijević, novinarski doajeni i sagovornici Sport kluba.

30 godina od Istanbula

Jedni od onih, koji su decenije profesionalne vokacije posvetili igri pod obručima, uvek navijali za svoju dušu i „nekoga“, dva rođena Zemunca, koja su se radovala da je kontinentalna titula seniora jednom stigla i na ove prostore, pa i u „onaj“ Beli grad preko Dunava i Save… Malo u šali, a malo u zbilji, za one koji slabije poznaju ortodoksnu zemunsku „sortu“.

„Ne znam koliko su igrači i ljudi iz kluba verovali, bili ubeđeni da je i nemoguće moguće. Željko Obradović je sigurno govorio prvotimcima da najvredniji trofej može da završi u klupskim vitrinama kada su već izborili plasman na fajnal for Kupa šampiona (Evroliga) u Istanbulu. Danas bi to nazvali motivacionim govorima, što je i deo trenerskog posla. Posebno nekog ko je ambiciozan poput njega. Uvek je igrao da se pobedi, poraz se ne pominje dok se ne desi. Meni je, kao (profesionalnom) posmatraču, ipak, sve ostalo nestvarno do dan, danas,“ priseća se Mrmak, nekadašnji dugogodišnji urednik sportske rubrike „Večernjih novosti“, dana Partizanove slave.

Put crno-belih kroz najprestižnije takmičenje nije bio lagan, ne samo zbog sportskih izazova, već i nesportski nametnutih uslova klubu, koji dolazi iz dela bivše Jugoslavije, već dobro političko-medijski ocrnjenog. Ako su morali da izigravaju domaćina u Fuenlabradi, madridskom predgrađu, tek život običnog, pa i novinarskog sveta na ovim prostorima, bio je daleko od idiličnog. Pa i bezbrojnih poslovnih putovanja, kao što je bilo uobičajeno pre ekonomske i ratne krize početkom devedesetih prošlog veka.

Ni reč sa Obradovićem

„Nekoliko kolega, Predrag Mrmak, Zoran Petrović i moju malenkost, pre završetka sezone 1992/93, u kojoj Partizan, zbog sankcija, nije mogao da brani evropsku titulu, ali nije reprizirao ni domaće prvenstvo i Kup, dobijemo informaciju da Željko Obradović odlazi (u Huventud, prim. aut), a da ga nasleđuje Željko (Struja) Lukajić, tada nepoznat širim krugovima. „Informator“ je bio Dragan Kićanović, siva klupska eminencija, uz molbu da informaciju primimo „k znanju“, ali ne objavljujemo. Ali, takve stvari brzo isplivaju, sve se glasnije pričalo, pa smo sva trojica, u dogovoru, pustili vest u „Novostima“, „Sportskom žurnalu“ i „Sportu“ gde smo tada radili. Posle toga, imao sam verbalni duel sa Obradovićem, radi „rušenja mira u ekipi“ i do danas službeno ne komuniciramo. Inače, Kića i Željko su veliki prijatelji, pa tek onda „saborci“ iz Partizana. Nije najbolji srpski košarkaš slučajno najavio odlazak“objašnjava Nikodijević.

SK

„Odalazak u Istanbul i „pokrivanje“ završnog turnira KEŠ, događaj je zbog kojeg sam zaljubljen u ovaj poziv punih 47 godina, koliko sam u tim „vodama“. Još kada izveštavaš sa događaja na kojem neki naš predstavnik može da završi na vrhu, slavodobitnički. Sašina (Đorđević) trojka, na 2,4 sekunde pre kraja, naravno, ne zaboravlja se, ali bilo je i nezaboravnih poteza (in)direktnih aktera, koji nisu završili u glavnom „kadru“. Legendarni Duda (Dušan Ivković) je bio u gledalištu, sedeo je tri reda ispod mog mesta i u trenutku, kada je semafor pokazivao 71:70 za crno-bele, teoretski i realno, Huventud je još nešto mogao da uradi. Lopta je došla do Tomasa Đofrese, a Slaviša Koprivica je podigao ruke… Ne da brani koš, nego da slavi. A najtrofejniji selektor je zagrmeo: ‘Pazi, pazi…’, iako niko nije mogao da ga čuje, a postojala je realna opasnost po koš Partizana. Znamo kako se završilo, a sreća prati hrabre,“ konstatuje Nikodijević, urednik sportskog sektora frankfurtskih „Vesti“.

Predrag Mrmak je ceo radni vek proveo u „Novostima“, uglavnom okupiran košarkaškim temama, izveštavajući sa evropskih, svetskih šampionata, Olimpijskih igara… Ali i „dočekujući“ Bača Tejlora, prvog stranca u KK Partizanu, u društvu Ranka Žeravice, sredinom sedamdesetih 20. veka.

„S ljubavlju iz Fuenlabrade“ – večeras 20:25, Sport Klub 1

Dokumentarni film posvećen istorisjkom uspehu crno-belih i srpske košarke „S ljubavlju iz Fuenlabrade“ pogledajte večeras  u 20:25 na Sport Klubu 1.

„Tokom sezone 1991/92, radio sam i utakmice Partizana u Fuenlabradi, gde ih je često bodrio fudbalski trener Radomir Antić, zajedno sa suprugom Verom. A, tek navijanje onih, koji i tri decenije kasnije, crno-bele smatraju svojim, domaćim klubom (Partisan de Fuenlabrade). Kada pričamo o tom vremenu, samo mi izbijaju „fleševi“, kao onaj polufinalni kada je skoro golobradi Mlađan Šilobad zaustavio Derila Doukinsa, vedetu Filipsa. A pre utakmice, Kića (Dragan Kićanović) ponudi opkladu na mladog centra crno-belih, dok su mnogi bili u čudu. Legenda nije pogrešila, imao je „nos“, kao i kada je ubedio Obradovića, da preko noći, postane trener prvog tima usred reprezentativnih priprema za EŠ 1991.“

Drugi sagovornik Sport kluba, pun je sećanja sa finala, a neka od njih su za rubriku „iza kulisa“, kao i sledeća…

Ne kvari „profi“ petorku

„Svratim kod Save (Milenko Savović) u klupsku kancelariju, a tamo Aleksandar Nikolić. Profesor je bio relativno strastven pušač, koji je kombinovao dve vrste cigareta – četiri „kenta“, pa jedan „murati ambasador“. Pridružim se, a ni ja nisam imun na pomenuti porok, pa uz kafu, pušim i gasim u pepeljari koju je koristio i čuveni trener. Pričamo, ali sportski direktor Partizana mi stalno daje „dimne signale“, mada mi nije bilo jasno o čemu se radi. Na kraju ode iz kancelarije, pa me preko sekretarice (telefonom) pozove da izađem i kaže mi: ‘Mrco, prestani da profi „kvariš petorku“ i koristi drugu pepeljaru’,“ prepričava Mrmak anegdotu.

Privatna arhiva

„Kada je sudijska pištaljka označila kraj jutakmice Partizan – Huventud, pravo sa klupe (pet ličnih), zatrčao se Predrag Danilović, pa se golmanski, preko nekoliko redova stolova i stolica, bacio u zagrljaj selektoru Ivkoviću. Nije da je razmišljao da je mogao ozbiljnije da se povredi. Ali, ne osvaja se evropska titula svake večeri. Nisam ni ja znao gde „udaram“, posle finala, iako sam u ovom poslu već bio bezmalo dve decenije, obrađujući mnogobrojne važne košarkaške i fudbalske događaje. Vefki Turkan, stalni saradnik bivšeg „Sporta“, u kojem sam i ja tada radio, odveo me je u prostorije „Hurijeta“, da bih na miru (telefonski) diktirao izveštaj, izjave, atmosferu, beogradskoj redakciji. Onda nije bilo kompjutera, interneta, vaj faja… Kada su me ugledali, turske kolege čuvenog dnevnika su me pitali da li sam dobro, ili da pozovu lekara. Našao sam se u čudu, pa sam pitao zašto, a oni su mi objasnili da na licu menjam boje kao semafor (crveno, žuto, zeleno). Bili su u pravu, a ja sam pokušao da im objasnim uzbuđenje zbog Partizanove titule. Tada još nisu tako puno marili za košarku.“

Njegov kolega smatra da crno-bela evro-titula, jeste slavljena i opisivana, ali relativno kratko.

Privatna arhiva+

„Bilo je ludilo, posebno famozma trojka koja je presudila, ali se „svet tresao“ nekoliko dana, pa se sve vratilo u normalu. Čak imam utisak da se sada više priča o 30-godišnjem jubileju, dok je onda bilo u stilu „svako čudo za tri dana“. Možda razlog leži i u broju sredstava informisanja, od pisanih, elektronskih do digitalnih. Tako da euforija u proleće 1992. nije dugo potrajala. Sećam se, kada je osvanuo 17. april, dok sam se vozio ka aerodromu, na povratku kući, proleti mi kroz glavu: ‘Au, kako Saša pogodi onu trojku…’ Ali, vrlo brzo su usledili neki drugi profesionalni zadaci. Da tako nešto ostvare danas, ne samo Partizan, pa to bi bila udarna „tema“ bar mesec dana, a bilo bi i produženja roka.“

30 godina od Istanbula

Dragan Nikodijević još uvek uredno čuva radni materijal sa istanbulskog fajnal fora, u kome se nađe svašta, od stručnih analiza do dogodovština sa kolegama.

„Duda je bio stručni konsultant za „Sport“, još mi je u životu sveska sa tim „tezama“. Ali i detalj da je Radojica Nikčević, predsednik Partizana, odgledao polufinalni duel, na slobodan dan, zbog posla odleteo za Beograd, da bi se za manje od 24 sata vratio, za finale. Novinari koji su bili smešteni na istom spratu sa Jovom Tanurdžićem, nisu mogli da „zbrišu“ na sličan način, jer nisu puno ni spavali zbog hrkanja kolege iz novosadskog „Dnevnika“. Nezaboravan mi je i Nenad Naerlović, klupski funkcioner, koji je bio na usluzi 24 sata, dobar čovek i profesionalac.“

Na pitanje da li može nekada da usledi repriza 1992. Mrmak će:

Predrag Mrmak; Foto: SK

„I onda nije bilo mnogo „verujućih“. Ne računajući televizijski prenos RTS, koji su radili Dobrosav Gajić, prvo i Dragan Nikitović, drugo poluvreme finala, nije bilo previše predstavnika „sedme sile“. A nova titula, pa to je kao da me pitate šta bih uradio ako pogodim loto „sedmicu“. Mnogo stvari su se promenile, neke i na gore. Košarku profesionalno pratim skoro pola veka, ali kada je čačanski Borac, u bliskoj prošlosti, angažovao stranca na mestu plejmejkera, to je za mene najveći mogući poraz srpske košarke. Da ne nabrajam one koji su proneli slavu Čačka, tapkajući pod obručima, samo najčuveniji trio, Mišović, Kićanović, Obradović.“

Optimizma nema ni kod Nikodijevića, osim zanimljivog „predloga“.

„Evropska košarkaška titula se neće desiti u skorijoj budućnosti, ni Partizanu, ni Crvenoj zvezdi. Mnogo toga bi moralo da se poklopi. Ako bi se večiti rivali „spojili“, onda bi još nešto i mogli da urade. Imaju dobra klupska rukovodstva, mislim za srpske prilike, odlične trenere, ali… I u takvom „scenariju“, evro-titula bi se dogodila, pa i igrom slučajnosti. Do tada, mnogo me obraduju vesti poput one da košarkaši Fuenlabrade, u sećanje na domaćinstvo 1991/92, odigraju u replikama tadašnjih crno-belih dresova. Partizan je bio magnet za ljude iz tog predgrađa Madrida, pokazao sportsko dostojanstvo i, napravio jedan mali kult za one koji su pristigli posle njih.“

Fajnal for u „Abdi Ipekčiju“

Polufinale

Partizan – Filips 82:75 (31:35)

Partizan: Danilović 22, Đorđević 21, Koprivica 14, Šilobad 10, Nakić 5, Rebrača 4, Dragutinović 4, Stevanović 2, Šarić, Lončar. Trener: Željko Obradović.

Filips: Doukins 21, Rodžers 19, Riva 14, Pitis 10, Pesina 4, Monteki 4, Ambrasa 3, Alberti, Blazi, Baldi. Trener: Majk D Antoni.

Finale

Partizan – Huventud 71:70 (40:34)

Dvorana: „Abdi Ipekči“. Gledalaca: 9.500. Sudije: Ruven Virovnik (Izrael) i Filip Leman (Francuska).

Partizan: Đorđević 24 (7-2 za dva, 7-5 za tri, 2 sk, 3 as), Danilović 25 (12-7 za dva, 4-2 za tri, 5sk, 3 bl, 2 uk.lop), Nakić 5 (5-1 za dva, 4-1 za tri, 1 sk), Stevanović 6 (4sk), Koprivica 4 (4sk), Rebrača (3sk), Šilobad 4 (3sk), Lončar 2, Dragutinović 2, Šarić, Perović, Mihajlovski, Sinđelić. Trener: Željko Obradović.

Huventud: R. Đofresa 8, Viljakampa 13 (4sk, 4 ukr.lop), Presli 20 (9sk), Tompson 5 (8sk), Morales 6 (9sk), T. Đofresa 18 (6sk, 3 ukr.lop), Pardo, Ruf. Trener: Lolo Sains.