Odbrana Lenoksova: Čovek kojem se uvek oduzima

Skener 10. apr 202014:34 > 14:53
John Gichigi /Allsport

U superteškoj kategoriji svetskog boksa, baš kao u NBA npr, postoji priličan konsenzus oko toga ko je najveći svih vremena. Kao što je Majkl Džordan prevazišao NBA kao ligu i košarku kao sport, tako je i svojevremeno Muhamed Ali postao veći od superteške kategorije i čitavog boksa.

Kada postoji takva neprokosnovena ikona očekivano je da se istorija odvaja na ono što je bilo pre i posle njega. Ko je najveći NBA košarkaš koji je došao posle Džordanove ere? Postoji nekoliko opcija koje figuriraju kao potencijalno rešenje – Lebron, Šek, Kobi, Dankan, Garnet? A ko je najveći superteškaš koji se pojavio posle “Najvećeg”? Tu bismo morali dobro da razmislimo…

Neka opšta posmatranja ukazuju da postoje sedmorica kandidata za status najboljeg teškaša u “post-alijevskoj” eri: Leri Holms, Majk Tajson, Ivander Holifild, Ridik Bou, braća Kličko i kanadsko-britanski “Lav” Lenoks Luis.

Povezano

I svaki od njih ima po barem jedan upadljiv nedostatak osim “Ubice iz Istona” Holmsa, a naročito Lenoksa Luisa. Karijera tog Londonca praktično nema “rupa” – briljirao je na svim poljima.

Odrastajući u Ontariju bavio se kanadskim fudbalom (da, postoji i to), ali je sa 12 godina shvatio da želi da bude bokser. Usledila je blistava amaterska karijera, a krunisao ju je u Seulu 1988. na Olimpijskim igrama kada je u finalu diskutabilnim sudijskim prekidom bio bolji od Ridika Boua, utrvši put predstojećoj netrpeljivosti između dvojice legendarnih teškaša. Kao amater je demonstrirao šta ga čini šampionom – strpljenje, taktički veoma razvijen um i teške udarce koji mrve.

Allsport UK /Allsport

Profesionalnu karijeru gradio je iz Londona u koji se preselio, iako su mnogi lokalni novinari koji se bave boksom primetili da je “srcem Kanađanin, a Britanac zbog bolje prilike za karijeru”. Od ’89. o ‘92. godine izgradio je skor 22-0 pre nego što je do svetske WBC titule došao nokautiravši u dve runde pomalo i favorizovanog Donovana “Rejzora” Radoka. Tačnije, do titule je trebalo da dođe protiv starog znanca, aktuelnog prvaka Boua, ali je “Big Dedi” rešio da se odrekne pojasa i bacio ga u kantu za smeće na jednoj konferenciji. Tako je “Lav” bez borbe osvojio prvi pojas svetskog šampiona u profesionalnoj karijeri.

Rivalstvo Boua i Luisa prilično je bizarno i verovatno je najveće u istoriji boksa koje nikada nije dobilo ishod u profesionalnom ringu. Imali smo ono što je potrebno za spektakl – bokserske zvezde sa neraščišćenim računima koji se istinski ne vole, što se najbolje videlo u njihovom verbalnom sukobu posle instant-klasika u kojem je Bou bio bolji od Holifilda i oteo mu titule.

Ogromna je šteta što do megdana Luis-Bou nikada nije došlo, naročito imajući u vidu da bi njihovi stilovi skoro sigurno iznedrili sjajan meč. Šta se zapravo dogodilo, kako smo ostali bez tog logičnog dvoboja? Danas se na to gleda prilično crno-belo – Bou se uplašio i odrekao se pojasa kako se ne bi borio sa Luisom, ali istina naravno nije kristalno jasna. Obojica su bili žrtve političkih poteza sukobljenih promotera, a Bou sigurno nije pomogao svojoj situaciji kasnijim odbrana pojaseva protiv boksera očigledno nižeg kvaliteta.

Jed Jacobsohn/ALLSPORT

Ipak, ubrzo je naišao na najveći test u dotadašnjoj karijeri – posle tri odbrane pojasa u velikom iznenađenju Oliver Mekol je šokirao Luisa i nokautirao ga u drugoj rundi. Mnogi su govorili da ga je Londonac potcenio, ali je poraz doneo jednu dobru stvar – promenu trenera. Luis se upario sa verovatno najvećim bokserskim trenerom druge polovine 20. veka Emanuelom Stjuartom i krenuo da seje strah najtežom kategorijom u narednih nekoliko godina.

U Njujorku je bio bolji od Reja Mersera, a potom je i organizovan revanš protiv Mekola za WBC titulu. On nije opravdao spektakularna očekivanja, pošto je Mekol jednostavno odbijao da boksuje pre nego što je duel završen, a posle se ispostavilo da je imao psihičkih problema koji su prethodili meču. Luis je pojas potom branio protiv Henrija Akinvandea, koji je u petoj rundi diskvalifikovan zbog preteranog iniciranja klinča.

Potom je Luis uništio Endrua Golotu, boksera koji je nakon mečeva sa Ridikom Bouom delovao kao najveća pretnja – neki smatraju da je ta predstava protiv Golote možda i sam vrhunac Luisove karijere. Odlično je delovao i u naredne dve odbrane titula – Šenona Brigsa je zaustavio u petoj deonici, a protiv Željka Mavrovića je slavio jednoglasnom odlukom posle 12 rundi.

Zatim je usledio tvrd dvomeč sa Ivanderom Holifildom 1999. godine, u kojoj je Luis konačno postao neprikosnoveni šampion sveta. Dvaput je boksovao 12 rundi sa prekaljenim šampionom, u prvom susretu je remizirao, a u drugom je slavio jednoglasnom odlukom.

Nebo je bilo granica za “Lava” – preostale su mu još samo superborbe kojima bi zaradio mnogo novca i zacementirao svoje mesto u bokserskom Panteonu.

Al Bello /Allsport

Ipak, nije moglo bez “štucanja” – planove je Luisu pokvario prilični autsajder Hasim Rahman, nokautiravši šampiona u aprilu 2001. godine u sličnom maniru u kojem je svet šokirao Baster Daglas protiv Majka Tajsona desetak godina ranije, ili Endi Ruis protiv Entonija Džošue dvadesetak godina kasnije. Ipak, u neposrednom revanšu Luis je demonstrirao klasu i bez problema „rešio“ Rahmana, nokautiravši ga u četvrtoj rundi posle „dobrih batina“.

Majk Tajson je, sasvim jasno, na startu 21. veka bio veoma daleko od svog vrhunca – daleki su bili dani kada je u uvodnim rundama mvrio protivnike “bob & weave” defanzivom i kratkim levim krošeima. Ipak, impresivno je koliko je protiv njega dominantan bio Luis pre nego što je u osmoj rundi bio “čašćen” nokautom.

Luis je imao sjajan plan – povući se na vrhuncu vrhunaca, a za to mu je bio potreban i prikladana protivnik. To je bez sumnje bio Vitalij Kličko, jedan od predvodnika nove generacije boksera, koji je veštinama, dužninom i snagom bio veoma nepovoljan protivnik za Luisa.

Njihov meč iz juna 2003. godine veoma je poznat – prekinut je u šestoj rundu i u trenutku u kojem je na svm sudijskim kartama vodio Ukrajinac. Razlog je bila velika posekotina na levoj jagodici “dr Gvozdene pesnice”. Mnogi su posle tog meča nagoveštavali da je sudija prekidom “izbavio” Luisa od sigurnog poraza, ali to prosto nije bio slučaj. Luis jeste gubio, ali ne toliko ubedljivo i Kličkova posekotina je ozbiljno uticala na tok borbe. Vrlo je izvesno da bi do kraja 12. runde Britanac/Kanađanin bio taj koji bi imao veći broj bodova.

I Luis se tako povukao kao neprikosnoveni šampion sveta u superteškoj kategoriji svetskog profesionalnog boksa. Do 2020. godine, to nikom nije pošlo za rukom.

Jed Jacobsohn/Getty Images

Dolazimo do zaključka da su sve stvari koje se Luisu zameraju zapravo situacije u kojima on praktično nije krivac – neodržavanje meča sa Bouom, pobeda protiv indisponiranog Mekola, Akinvandeova diskvalifikacija, prekid protiv Vitalija. Takođe nije kriv zbog toga što je Tajson bio u zatvoru tokom svog vrhunca i što Holifild i Radok nisu bili na svom vrhuncu kada ih je pobedio. Sa druge strane, Golotu, Brigsa i Rahmana u revanšu je Luis demolirao.

Pobedio je svakog protivnika sa kojim je supio u ring. Oba poraza je osvetio prilično brutalno, a Holifilda, sa kojim je remizirao, takođe je nadboksovao u neposrednom revanšu. Prilično dobro, zar ne?

I na kraju, znate u čemu je najveća ironija? Posle čitave ove tirade o tome koliko je Lenoks Luis nepravedno zapostavljen i kako bi trebalo češće i u pozitivnijem kontekstu da se spominje njegova karijera, i dalje ne mislim da je on odgovor na pitanje sa početka teksta – ko je najveći od Alija pa “na ovamo”?

Uradio je više od većine suparnika u ringu, ali i dalje mu nedostaje to “neopipljivo” van borilišta da bi dobio takvu počast. Nema sumnje da je veći šampion od Tajsona, ali da li je uhvatio bokserski “cajtgajst” epohe na način na koji je to učinio “Gvozdeni Majk”? Nije ni izbliza. Da li je duže vladao od Lerija Homlsa i Vladimira Klička? Pa, nije. Nije bio “Baddest Man on the Planet”, nije bio filmska superzvezda, prilično mirno uživa u svojoj penziji i nepobedivosti, igra šah, bavi se dobrotvornim radom i povremenim komentarom mečeva na televiziji.

John Gichigi /Allsport

Nije to egzaktna nauka jer previše nepoznatih ulazi u jednačinu, ali jedno je neizbežno – ni u jednom od spomenutih aspekata Luis ne podbacuje. Niti je nastupao loše u najvećim mečevima karijere, nije boksovao u vreme diskutabilne konkurencije (naprotiv), niti je izbegavao mečeve koji su navijači tražili, niti je van ringa kaljao svoje ime i ugled sporta, nije završio karijeru prerano, definitivno ni prekasno… Šta se onda tačno zamera Lenoksu Luisu?

Verovatno to spomenuto “neopipljivo”, taj manjak marketinškog potencijala. Što sam stariji, to sam svesniji da je taj nedostatak zapravo nebitan. Ma koliko sportista bio neprivlačan u smislu advertajzinga, ma koliko imao nezanimljivu ili nesimpatičnu ličnost, to jednostavno nije bitno – ukoliko ta osoba svojim veštinama i fizičkom predispozicijama uspeva da bude jedna od najboljih u svom sportu svih vremena, problem je u posmatraču kojem je to manje bitno od nedovoljne harizme.

Nikola Novaković (@nikolanvkvc)

***

A to ko je najveći bokser u najtežoj diviziji u poslednjih 40 godina, tema je za neki drugi put i verovatno ćemo je obraditi na Sport klubu. U međuvremenu, možete glasati u anketi.