Ništa lakše, a ništa teže: Istorija slobodnog bacanja

Skener 16. apr 202010:57 > 18. okt 2021 14:03 0 komentara
Ronald Martinez/Getty Images

Slobodno bacanje je najlakši šut u košarci. A da li je baš tako? Uslovi izvođenja penala nisu se menjali decenijama, a ipak je uloga tog šuta u košarkaškoj filozofiji u ogromnoj meri evoluirala kroz vreme. Koliko je teško shvatiti najlakši šut u košarci?

Kada je hladne zime 1891. godine u Springfildu, savezna država Masačusets, Džejms Nejsmit izmislio najlepšu igru u istoriji ljudske civilizacije, jedno od 13 originalnih pravila odnosilo se na slobodna bacanja. Doduše, tadašnji način sankcionisanja tima koji napravi faul bio je neuporediv sa današnjim, ali od samog začetka je postojala je namera da se kazni nesportska igra.

Ako jedan od timova pravi uzastopne prekršaje, treba pripisati poen protivniku“, bila je sedma od 13 Nejsmitovih odredbi. Tokom godina pravilo je trebalo doraditi, tako da faulirani ipak donekle mora da zaradi svoje kaznene poene.

Nekoliko godina kasnije tvorac košarke je liniju slobodnih bacanja stavio na šest metara, da bi je 1895. pomerio na četiri i po metra. Godinu nakon toga, pravila su opet unapređena – šut iz igre važio je dva poena, a penal samo jedan, a takvo stanje bilo je na snazi čak 29 godina, kada se dešava nova velika promena. Tim više nije mogao da bira koji će igrač izvoditi slobodna bacanja – to je od 1925. godine morao da bude samo onaj košarkaš nad kojim je faul načinjen.

Igrač zadužen za slobodna bacanja uskoro bi postao ekspert za tu radnju – ubacivao bi u velikom broju slučajeva. Prekršaj bi praktično značio siguran poen“, piše Nejsmit i objašnjava zašto je došlo do nove promene pravilnika.

Eh, da je Fil Džekson imao na raspolaganju pravila sa početka 20. veka dok je osamdesetak godina kasnije vodio Lejkerse. Šakila O’Nila bi protivnici faulirali kada god bi dobio loptu u reketu, a Kobi Brajant, Derek Fišer i ostali bekovi bi ubacivali penale. Mada, to zaista ne bi bilo fer, a NBA bi, kao i mnogo puta do sad, reagovao ekspresnom revizijom pravila.

Zaista, plemenit je motiv koji je stvorio slobodno bacanje – ako igraš pregrubo i nesportski, bićeš za to adekvatno kažnjen i protivnik će moći neometano da ubaci loptu u tvoj koš, bez ikakve odbrane. Sve je dosta jednostavno, niko ne bi očekivao da će slobodno bacanje evoluirati u ovakvoj meri do današnjih dana.

Kako je vreme odmicalo, promućurni treneri su shvatili da se slobodno bacanje može koristiti i kao odbrambena taktika. U doba pre sata za istek napada u NBA, utakmice su faktički bile odlučivane nekoliko minuta pre kraja. Jednostavno, ako biste bili u vođstvu i imali loptu kod sebe, protivnik nije imao mehanizham da vam je oduzme. Sat nije isticao, a za faul ste mogli da birate da li želite slobodno bacanje ili da nastavite napad ubacivanjem lopte u iz auta. Svako bi, logično, birao da ostane u posedu lopte i tako ubijao neizvesnost u finišu – jedan od najvećih kvaliteta košarke u odnosu na neke druge sportove.

Ipak, do 1954. godine oba pravila su promenjena – 24 sekunde postale su maksimalni period tokom kojeg tim može da napadne koš rivala, a u poslednja dva minuta meča u NBA svaki faul je donosio put na liniju bacanja.

Priča o uvođenju sata od 24 sekunde takođe je interesantna. Iniciravši ovu promenu pravila, košarku je bukvalno spasao tadašnji predsednik Sirakjuz Nešnalsa Danijel Bijazone. Pre toga su se igrale utakmice koje su završavane rezultatom 19:18 jer je slabiji tim naprosto odbijao da šutne, znajući da će u slučaju velike razmene pokušaja kvalitetnija ekipa lako doći do prednosti. Bijazone je logično razmišljao.

Pogledao sam statistiku sa utakmica koje su mi bile najzanimljivije i koje su imale najbolji ritam. Uvideo sam da su u njima timovi u proseku imali po 60 šuteva na koš – znači ukupno 120 po duelu. Dakle, uzeo sam 2.880 sekundi (48 minuta) i podelio ga sa 120 – rezultat su bile 24 sekunde za jedan napad.“

FIBA je 1956. usvojila inovaciju iz NBA, ali je uvela maksimalno vreme za napad od 30 sekundi, a to pravilo je na snazi bilo do 2000. godine.

Teško je u istoriji pronaći pravilo koje je u većoj meri pozitivno uticalo na razvoj košarke, od sata za istek napada koji je osmislio vlasnik Sirakjuza. Hvala najlepše, gospodine Bijazone.

Vratimo se slobodnim bacanjima. Tim koji se brani je sada bio daleko zaštićeniji – protivnik nije smeo više da se dodaje do beskonačnosti, a napad je konačno mogao da se prekine namernim faulom. Po mogućstvu, nad najslabijim izvođačem penala.

https://twitter.com/NBATruthHurts/status/1248616274793390086

To je utrlo put strategiji namernog fauliranja najnepreciznijeg u protivničkom timu, a takav naum „kršten“ je krajem 20. veka „Hek-a-Šek“, po već spomenutnom O’Nilu, dominantnoj centarskoj sili, čija je jedina „ahilova peta“ bila najlakši šut u košarci.

Ipak, kao i skoro sve što je u vezi sa promenom pravila u NBA, priča počinje sa Viltom Čembrlenom. „Golijat“ je bio nezapamćeno fizički potentan košarkaš (neki kažu i ljubavnik, ali to je druga priča), ali netačno je da je igrao protiv „patuljaka“ – njegovi protivnici bili su veoma fizički spremni košarkaši. Vilt je dominirao znanjem u svakom aspektu, osim u izvođenju slobodnih bacanja.

Kada su protivnici shvatili da Vilt ubacuje tek svako drugo bacanje (51% u karijeri), odlučili su se da ga namerno fauliraju.

To je izgledalo stvarno glupo. Mnogo je smešno bilo kada se setim kako su jurili Vilta po terenu, kao da su igrali ’šuge’. Mislim da je liga promenila pravilo samo zbog toga što je to izgledalo toliko blesavo“, izjavio je svojevremeno legendarni Pet O’Rajli, tada igrač, a potom trener Los Anđeles Lejkersa.

Vincent Laforet /Allsport

Kako bi besmislici stalo na put, rukovodstvo NBA odlučilo je da obeshrabri timove da fauliraju igrača kod kojeg se ne nalazi lopta ili igrača koji pokušava da se domogne lopte, i to u periodu od poslednja dva minuta meča i produžetku. U takvim slučajevima faulirani bi šutirao dva bacanja, a potom bi njegov tim ubacivao loptu iz auta sa sredine terena. Ako hoćete da faulirate lošeg penaldžiju, morate da sačekate da lopta bude baš kod njega. Liga je bila namirena na neko vreme.

A onda se u poslednjoj deceniji 20. veka pojavio Šakil O’Nil. Veliki košarkaški inovator Don Nelson, u to vreme šef struke Dalasa i Golden Stejta, nemilosrdno je slao „Dizela“ da šutira slobodna bacanja i vidno ga frustrirao. U mnogim navratima je Fil Džekson morao da izbaci svog najboljeg igrača iz igre, a Nelson se zadovoljno smeškao. Njegov metod preuzeli su treneri širom lige i koristili ga nemilice.

Iako se strategija zove po njemu, nije Šek bio najgori izvođač slobodnih bacanja u istoriji lige, ni blizu. Nelson je na isti način pre O’Nila tretirao i Denisa Rodmana – jedan od najboljih defanzivaca u istoriji košarke je 1997. je u jednom trenutku imao 37% sa linije penala. Lukavi Nelson je uposlio „mahača peškirom“ Babu Velsa da „Crva“ neprestano šalje na liniju penala. Siroti Baba je postavio rekord NBA koji važi do danas – dobio je šest ličnih grešaka za tri minuta na parketu.

Bolje nego da vas “razore” Džordan, Pipen i Kukoč, zar ne?

Mnogi drugi igrači mučili su se sa šutiranjem “najlakših šuteva” kroz istoriju lige. Ko god prati razne profile na društvenim mrežama u vezi sa NBA sigurno je barem jednom naleteo na “mim” sa Andreom Dramondom na kojem piše: “Izveo 36 bacanja na jednom meču – postigao 17 poena.” Bilo je to tokom susreta protiv Hjuston Rokitsa 2016. godine – Dramond je postavio rekord NBA sa 23 promašena penala u jednom duelu.

“Hekovali” su i Bena Valasa, Dvajta Hauarda, Tijaga Splitera, Džoša Smita, a možda više od svih Diandrea Džordana. Ove taktike nisu pošteđeni ni bekovi – na liniju su namerno u mnogo navrata poslati i Andre Roberson i Ben Simons.

Ipak, postoji jedna stvar – ako neko pogađa tek svako drugo slobodno bacanje, to uopšte nije tako loše. Naročito nije bilo loše devedesetih, kada su NBA ofanzive u globalu bile manje efikasne nego sada. Jedan poen po posedu, to je praktično prosek lige. A ako igrač šutira makar malo bolje nego što to inače radi, pogađa npr. 65% svojih bacanja, vi ste u velikom problemu. “Hek-a-Šek” strategija je moćno oružje, ali u malim dozama. Vrlo lako može više naškoditi onome koji je primenjuje nego onome protiv koga je namenjena.

I danas postoje rasprave o tome koliko je “košarkaški” koristiti je, a neke NBA utakmice su zbog takve taktike postale negledljive, pa se vrlo često razmišlja o tome kako izbeći čitavu ujdurmu. Veoma teško, čini se. Popuštanje bi nagradilo nekoga ko ne može da ubaci puko slobodno bacanje, a to je štetnije od bilo kakvog odugovlačenja toka meča.

Sve se promenilo tokom decenija – način izvođenja bacanja, udaljenost linije, broj šutnutih slobodnih bacanja po utakmici, broj kaznenih šuteva za određene prekšaje, ali samo jedna stvar ostaje zapanjujuće ista: procenat uspešnosti.

U sezoni 1956/1957. prosek NBA sa linije slobodnih bacanja bio je 75,1%, a u sezoni koja je prekinuta je 77,1%. Mizeran napredak od dva odsto u odnosu na to koliko je čitava igra napredovala. Ne postoji opsežno istraživanje koje bi to potkrepilo brojkama, ali je utisak da igrači koji su dobri šuteri ipak postaju sve precizniji. Međutim, u ligu dolazi veliki broj atletski moćnih košarkaša koji su do NBA dogurali na osnovu fizičkih predispozicija, a nisu stigli da veštine, poput šuterskih, dovoljno razviju. Na taj način se napredak potire, pa proseci ostaju gotovo identični.

Doug Pensinger/Getty Images

Verujem da je mnoge mučilo pitanje – kako ne postoji više igrača koji bacanja šutiraju sjajno? Zašto je toliko enormno retko videti košarkaša koji ubacuje 95 odsto svojih penala? Sam si pred košem, vežbaš taj šut svakodnevno, ali nije tako lako, ni izbliza. Kod mnogih je problem mentalne prirode, dok neki ljudi jednostavno nisu genetski predisponirani za bacanja (imaju ogromne šake). Tu je i problem umora tokom utakmice, a i činjenica da ste pre šutiranja tog slobodnog bacanja potencijalno grubo faulirani.

Najbolja „penaldžijska“ sezona u istoriji lige je u vlasništvu Hosea Kalderona – španski plejmejker je igrajući za Reptorse u sezoni 2008/2009. šutirao sa 98,05% uspešnosti (151/154). Skoro pa besprekorni bili su još Mahmud Abdul-Rauf, Rej Alen, Džef Hornasek, Mark Prajs, Stiv Neš, Redži Miler, Leri Bird, Predrag Stojaković i još mnogi…

Uloga slobodnog bacanja doživljava novu revoluciju u 21. veku sa usponom analitike. Jednostavno, postalo je jasno da je to jedan od najefikasnijih šuteva, a predvodnici nove ere, Morijevi Rokitsi, počinju bez milosti da eksploatišu to saznanje. Personifikacija ovog stila igre je Džejms Harden, verovatno već sad najbolji „iznuđivač“ penala u istoriji sporta i jedini koji ima realnu šansu da napadne rekorde u vezi sa kaznenim šutevima koje trenutno drži Karl Meloun.

Cooper Neill/Getty Images

Govorili smo o najpreciznijima, a druge strane ima onih čije je izvođenje slobodnih bacanja bilo mučno gledati. Od igrača koji su šutnuli barem 1200 bacanja u NBA karijeri, najgori svih vremena je defanzivni as, ali ofanzivni anti-as (ako mi dozvolite taj neologizam) – Ben Volas. „Big Ben“ je kroz karijeru pogađao tek 41,4% penala koje je šutnuo. Grozan je sa linije slobodnih bacanja bio i centar pet NBA timova Kris Dadli – jednom prilikom je 1990. godine promašio 17 od 18 slobodnih bacanja koje izveo. Poznata je i situacija u kojoj je trebalo da izvede dva bacanja, ali ih je zbog uzastonih prestupa izveo pet. Svih pet je promašio.

Nisam dobro izvodio bacanja. Ali nije ni Šek. Tako da bi moja igra mogla da se opiše kao ’šakilovska’“, izjavio je Dadli. Makar mu smisla za humor nije manjkalo.

Pored već spomenutih igrača koji su imali problema sa linije penala, tu su još bili Bo Autlo, Redži Evans, Olden Polinis, ali i neki prilično dobri košarkaši poput Endrua Boguta, aktivnog Stivena Adamsa i košarkaške ikone Bila Rasela (ne baš “ikoničnih” 56% tokom karijere).

Igrač koji je u svom NBA stažu najviše slobodnih bacanja šutnuo i pogodio je Karl Meloun – 9.787/13.188. Zatim na večnoj listi dolaze njegov prezimenjak Mozes, Kobi Brajant i Oskar Robertson. Na petom mestu je Lebron Džejms, koji je pogodio više penala od Majkla Džordana, ali uz očekivano dosta veći broj pokušaja.

Na bi valjalo da se ne dotaknemo onoga što je možda i najzabavnije – načina na koji su neki igrači šutirali slobodna bacanja tokom godina. Neki od tih pokreta danas deluju zastarelo, neki naprosto bizarno, a neki su horor-film za svakog poštovaoca estetskih vrednosti košarke.

Pre svega treba spomenuti Rika Berija, bez premca najboljeg košarkaša među ljudima koji slede. Beri je bio jedan od najboljih igrača u NBA sedamdesetih, bio je veoma prgav, retki su ga voleli širom lige, a nije ga mnogo bilo briga šta o njemu misle. Igrao je sa tupeom jednu čitavu sezonu, a slobodna bacanja je izvodio u tzv. „baka stilu“ – obema rukama ispod struka.

Sedamdesetih je takav način izvođenja penala bio već uveliko prevaziđen, mnogima i predmet podsmeha, a Beri je tako šutirajući bacanja bio skoro nepogrešiv. U sedam sezona šutirao je preko 90%, a u karijeri mu je prosek iznad 89% uspešnosti. Ko se smeje sada?

„Baka-stil“ je bio veoma popularan pedesetih, ali ga decenijama niko ne koristi, iako je za neke košarkaše, od kojih smo mnoge spomenuli, možda i bilo bolje da su probali. Ipak, 2016. godine takav način je revitalizovao centar Hjuston Rokitsa Činanu Onuaku, poslednji igrač do danas koji je šutirao „baka-stilom.“ Ipak, Onuaku je odigrao tek šest utakmica za franšizu iz Teksasa tokom dve sezone i njegov uticaj na ligu je praktično beznačajan.

Dona Nelsona smo spominjali kao jednog od najvećih košarkaških šmekera svih vremena, ali način na koji je pucao penale tokom igračkih dana nije bio baš šmekerski.

Žoakim Noa je bio jedan od najboljih defanzivaca svoje ere dok je bio na fizičkom vrhuncu, odličan dodavač, ali grozan šuter, i to više estetski nego u pogledu efikasnosti. Slobodna bacanja nije izvodio ništa lepše nego šuteve sa poludistance iz igre. Teško objašnjiva mehanika šuta.

Nik van Eksel je takođe čudno izvodio slobodna bacanja – eksplozivni bek je govorio kako mu je lakše da šutira sa skoro jednog metra udaljenosti u odnosu na liniju. Deluje da je to ipak bio način skretanja pažnje na sebe.

Bil Kartrajt, svojevremeno centar Čikago Bulsa, imao je nesvakidašnji stil. Kao da je želeo da fintira pre šuta koji niko neće pokušati da mu blokira. Verovatno ga nije mnogo briga, triput je bio šampion sa Džordanom i Pipenom od 1991. do 1993. godine.

Čak Hejs kao da je imao tikove pred izvođenje penala.

Na Markela Fulca kao da je neko bacio čini – šut mu se potpuno raspao od dolaska u NBA, a to važi i za slobodna bacanja.

Postoje igrači koji su solidno izvodili slobodna bacanja, ali su imali čudne rutine koje su im prethodile. Džeri Stekhaus je imao običaj da čučne pre penala, Džejson Kid je slao poljubac pre izvođenja, Rip Hamilton je uvek imao dva driblinga ispred sebe, pa jedan sa desne strane, Karl Meloun je mumlao sebi u bradu dok se pripremao, Gilbert Arenas je vrteo loptu oko struka, a možda je najpoznatiji običaj je onaj Džefa Hornaseka. Sjajni šuter je tri puta pre svakog bacanja dodirivao lice – po jednom za svako od svoje troje dece. Veoma lepo.

https://youtube.com/watch?v=f71l7SI0RUI

Bilo ih je još mnogo… Kojih se vi uvrnutih „penaldžija“ još sećate?

***

Često sam imao priliku da čujem neke gledaoce kako govore da utakmicu dobijaju slobodna bacanja. Ja sam uvek bio pri stavu da utakmicu gube faulovi. Lično, verujem da bi svaka tendencija ka umanjivanju kazni za prekršaj bila ozbiljna greška“, piše Džejms Nejsmit u svojoj knjizi „Košarka: Njeno poreklo i razvoj.

Slobodna bacanja ne idu nigde i ne treba da odu. Ma koliko za modernu košarku bitan bio aspekat fizičkih mogućnosti, ova lepa igra je i dalje pre svega nadmetanje u veštini. Zato ne treba popuštati pred grubošću i činjenicom da neki košarkaši ne uspevaju da pogode taj najteži-najlakši šut – slobodno bacanje.

Nikola Novaković (@nikolanvkvc)

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Budi prvi ko će ostaviti komentar!