Kralj fudbala

Reuters/Action Images

Pre 80 godina, 23. oktobra 1940. u mestu Tres Korasojs, u brazilskoj saveznoj državi Minas Žerais rođen je “kralj fudbala” Pele.

Do pojave Maradone gotovo niko nije osporavao ovom crnoputom asu nezvaničnu titulu najboljeg fudbalera naše planete svih vremena, a kasnije ju je delio sa ’El Pibeom’. Ipak, za mnoge pripadnike mlađih generacija, koje nisu imale priliku da gledaju njegove nastupe, ostao je u senci drugog Argentinca čije se majstorstvo može pratiti putem TV ekrana u XXI veku – Lionela Mesija. Iako za neke možda nije najveći protagonista najvažnije sporedne stvari na svetu čovek koji nosi zvanično ime Edson Arantes do Nascimento je, ipak, jedinstven po tome što je tokom svoje dve decenije duge igračke karijere ostvario neke stvari koje nikom drugom nisu pošle za nogom na fudbalskim terenima.

Jedino je Pele sa svojom reprezentacijom tri puta (1958, 1962. i 1970.) osvajao titule svetskih šampiona, mada je na Mundijalu u Čileu zbog povrede odigrao samo dva meča za selekciju koja će na kraju odbraniti tron osvojen četiri godine ranije u Švedskoj. U istoriju fudbala je ušao kao najmlađi akter i strelac (sa dva postignuta pogotka) u finaloj utakmici nekog Svetskog šampionata i naravno po tome što je 29. juna 1958. imao samo 17 godina i 249 dana kada se, nakon pobede nad Šveđanima (5:2) u Stokholmu, sa saigračima radovao osvajanju trofeja Žila Rimea. Do dana današnjeg nije se pojavio neki mlađi akter Mundijala koji bi, poput Pelea na polufinalnom susretu tog šampionata sa Francuskom, uspeo da ostvari het-trik, kao što Brazil još čeka reprezentativca koji će imati manje od 16 godina i devet meseci (koliko je bio star budući “kralj fudbala” na meču sa Argentinom 7. jula 1957. u kojem se upisao u strelce) kad postigne svoj prvi gol u dresu sa državnim grbom.

Ovaj heroj Brazila je još u svetskom fudbalu nenadmašen i po broju pogodaka datih tokom dugog igračkog veka – na 1.363 susreta (uračunate su i nezvanične utakmice) na kojima je nastupio čak 1.281 put je primorao protivničke golmane da vade loptu iz mreže. Međunarodna federacija fudbalske istorije i statistike ga je izabrala za igrača veka, u izboru Međunarodnog olimpijskog komiteta proglašen je za sportistu prošlog stoleća, dok je FIFA 2000. solomonski odlučila da on i Maradona dele titulu najboljeg fudbalera XX veka. Igrač koji je noseći dres sa brojem 10 čak tri puta sa reprezentacijom stigao do svetskog Olimpa, i u klupskoj karijeri je kao fudbaler Santosa osvojio sve što se osvojiti može. Predvodeći tim iz države Sao Paulo radovao se trijumfu u šest šampionata Brazila i uzimanju 10 titula u ligi Paulista, a 1962. i 1963. godine je sa klupskim drugovima dograbio trofeje u Kopa Libertadores i Interkontinentalnom kupu. Bogatu zbirku trofeja upotpunio je na kraju karijere u SAD postavši 1977. sa Kosmosom šampion Severnoameričke lige.

Dostignuća Edsona Arantesa do Nascimenta se poslednjih decenija osporavaju tvrdnjama da ih je ostvario u vremenima kad je igran sasvim drugačiji fudbal, tačnije u romantičnom periodu ove igre u kojem odbrane nisu bile tako čvrste, a igrači besprekorno fizički pripremljeni. Uz uvažavanje činjenice da se fudbal promenio u odnosu na doba kada je u njemu vladao brazilski as, to nikako ne mora da znači da njegovi vrhunski kvaliteti ne bi došli do izražaja i u sadašnjoj modernoj eri.

REUTERS/Guillermo Copolla

Pele je jednostavno bio, kako su ga tada nazivali, fudbalski genije koji je na terenu kombinovao brzinu, kreativnost i driblersku tehničku veštinu sa fizičkom snagom i izdržljivošću. Mogao je da igra klasičnog napadača ali i povućenog špica, kao i plejmejkera koji je preciznim pasovima upošljavao saigrače i uz to stizao da sam postiže golove. Podjednako je dobro koristio obe noge, a i pored relativno niskog rasta (173 centimetra) bio je izuzetno opasan u igri glavom, što možda najbolje pokazuje njegov nebeski skok prilikom postizanja pogotka u finalu Mundijala u Meksiku 1970. godine.

U vremenima najveće igračke slave voleli su ga, ne samo u Brazilu, već i ostalim delovima naše planete. Tako je 1967. godine prilikom gostovanja njegovog tima u Nigeriji, odigrao barem na kratko ulogu mirotvorca u ovoj, tada građanskim ratom zahvaćenoj, afričkoj državi. Dve suprostavljene frakcije su dogovorile 48-časovni prekid neprijateljstava kako bi svi mogli u miru da posmatraju nastup “kralja fudbala” na stadionu u Lagosu.  

Pele je, inače, izuzetno cenio tadašnji jugoslavenski fudbal, pa je zatražio da upravo selekcija sa Balkana u utakmici odigranoj 18. jula 1971. na brazilskoj “Marakani” u Riju (2:2) uveliča njegov oproštaj od reprezentativnog dresa. Takođe je, što je danas teško zamislivo, sa svojim Santosom igrao prijateljske utakmice na ovim prostorima, koje je, naravno, posmatrao veliki broj gledalaca, U septembru 1969. ovaj brazilski tim je, predvođen svojom prvom zvezdom, otišao na turneju u Titovu državu gde je odmerio snage sa Crvenom zvezdom (3:3), Dinamom (1:1), kragujevačkim Radničkim (4:4) i Željezničarom (1:1).

Porodica budućeg “kralja fudbala” se u njegovom ranom detinjstvu preselila u grad Baure u saveznoj državi Sao Paulo. Tu je malom Edsonu ljubav prema najvažnijoj sporednoj stvari na svetu preneo otac Žoao Ramos, koji je prethodno zbog povrede morao rano da prekine karijeru profesionalnog fudbalera. Pošto zbog nedostatka novca nije mogao da kupi odgovarajuću loptu, u tim početnim danima fudbalskog puta obično je kao zamenu u uličnim utakmicama koristio čarapu prepariranu novinama i vezanu užetom. Novac koji je dopunjavao budžet siromašne porodice je zarađivao kao stolarski šegrt, ali nije skrivao želju da napravi karijeru kao profesionalni fudbaler.

Nadimak Pele kojim će kasnije ući u istoriju je dobio zbog načina koji je (pogrešno) izgovarao ime svog omiljenog igrača golmana Bile. Tinejdžer iz Baure je igrao za nekoliko nižerazrednih klubova, a oprobao se i u malom fudbalu, što mu je, kako je kasnije istakao, pomoglo da donosi brže odluke na terenu. Ko zna kako bi tekla njegova dalja karijera da talentovanog 15-godišnjaka nije zapazio slavni brazilski fudbaler Valdemar de Brito i 1956. ga odveo u Santos. Brito je preporučio ovoga klinca čelnicima kluba sa hrabrom prognozom “da će dovedeni dečak jednog dana biti najbolji fudbaler sveta”, ali je od toga verovatno bilo značajnije što je Pele na prvoj proveri impresionirao trenera Santosa Luisa Alonsa Pereza.

Potpisao je u junu te godine profesionalni ugovor i već 7. septembra 1956. u debitantskom nastupu protiv Korintijansa postigao prvi pogodak u karijeri. Naredne 1957. godine je kao 16-godišnjak, ne samo bio starter u timu Santosa, nego i najbolji strelac lige Paulista. Samo godinu dana nakon potpisivanja prvog profesionalnog ugovora tinejdžer iz Baure je dobio poziv za reprezentaciju Brazila i u već pomenutom susretu sa ’Gaučosima’ poneo epitet najmlađeg strelca u istoriji državnog tima najveće južnoameričke zemlje.

Sa Santosom je prvu titulu osvojio 1958. godine postigavši u toj sezoni u šampionatu države Sao Paulo rekordnih 58 pogodaka. Za ovo čudo od deteta je, naravno, bilo mesto među brazilskim putnicima na Svetski šampionat u Švedskoj, međutim, zbog povrede kolena Pele je propustio prva dva meča svoje reprezentacije u grupi. Debi na svetskim šampionatima imao je 15. juna 1958. u susretu sa Sovjetskim Savezom kada je asistirao Vavi prilikom postizanja drugog gola pobedničke selekcije (2:0).

Usledio je četvrtfinalni duel sa Velšanima u kome je tada još maloletni napadač Santosa započeo seriju pogodaka na turniru u Skandinaviji. Njegov pobedonosni gol postignut u 66. minutu odveo je favorita u polufinale na megdan Francuzima. ’Trikolori’ su u ovom susretu punom preokreta vodili sa 2:1 da bi nakon izjednačujućeg pogotka Didija, u drugom poluvremenu 17-godišnji Edson Arantes do Nascimento zatresao mrežu rivala čak tri puta – u 52, 64. i 75. minutu.

Brazilci su trijumfovali sa 5:2 što im je omogućilo da u odlučujućem susretu sa selekcijom domaćina turnira pokušaju da dođu do toliko željenog trofeja Žila Rimea. Svoj san su konačno ostvarili 24. juna 1958. u Stokoholmu u meču koji je okončan istovetnim rezultatom kao i prethodni polufinalni duel sa Francuzima. Junak pobede je bio Pele, koji je, baš kao i Vava, dva puta (u 55. i 90. minutu) matirao golmana Švedske.

Nakon završetka utakmice najmlađi član selekcije novih svetskih šampiona se onesvestio na terenu, da bi kasnije, primajući čestitke od saigrača, plakao od sreće. Verovatno se u tim trenucima prisećao obećanja datog ocu nakon šokantnog poraza Brazila od Urugvaja (1:2)  u odlučujućoj utakmici Mundijala 1950. godine, odigranoj na prepunoj “Marakani”. Videvši suze u očima njegovog tate Žoaa Ramosa, devetogodišnji Edson je tada izgovorio rečenicu koja će postati stvarnost nakon samo osam godina.

Ja ću osvojiti Svetsko prvenstvo i poništiti ovo tvoje razočaranje!”.

Na šampionatu u Švedskoj je proglašen za najboljeg mladog igrača turnira, a svet je dobio novu veliku fudbalsku zvezdu od koje se tek moglo očekivati da pruži ono najbolje. Mada Brazilci naradne 1959. godine nisu uspeli da na turniru Kopa Amerika spoje titule kontinentalnih i svetskih šampiona, Pele je ponovo blistao u dresu sa državnim grbom. Sa osam pogodaka datih u šest utakmica poneo je epitet prvog strelca turnira, a proglašen je i za najboljeg igrača ovog takmičenja.

Na Mundijal u Čileu 1962. godine stigao je kao najbolji fudbaler sveta, međutim, povreda ga je sprečila da pokaže sve svoje umeće. Dobro je krenuo i u prvoj utakmici sa Meksikom dva puta pogodio mrežu, ali se već u narednom duelu sa Čehoslovačkom prilikom jednog šuta ozledio tako da do kraja turnira nije mogao da pomogne saigračima. Brazil je i bez njega odbranio titulu osvojenu četiri godine ranije u Švedskoj, a Pele je tek 2007. godine od FIFA dobio zlatnu medalju kao učesnik u osvajanju šampionskog trona u Čileu.

Reuters/Action Images

Mnogo više zadovoljstva imao je te 1962. godine nastupajući u dresu Santosa pošto je bio ključni čovek u trijumfu ovog brazilskog tima u Kopa Libertadores i Interkontinentalnom kupu. U finalu klupskog prvenstva Južne Amerike Santos se suočio sa braniocem trofeja, urugvajskim Penjarolom. Pošto su u oba susreta gostujući timovi ostvarili minimalne pobede, u skladu sa tadašnjim pravilima je na neutralnom terenu u Buenos Ajresu 30. septembra 1963. odigran odlučujući meč u kojem su dva pogotka “kralja fudbala” (u 48. i 89. minutu) presudila pobednika (3:0).

Nakon što su po prvi put postali prvaci kontinenta fudbaleri Santosa su želeli da u odmeravanju snaga sa lisabonskom Benfikom dođu i do nezvanične titule klupskog svetskog šampiona. Ovo finale Interkontinentalnog kupa su mnogi doživljavali kao obračun dvojice tada najboljih igrača naše planete, Pelea i Euzebija, a u njemu je blistao brazilski as. Santos je u Lisabonu demolirao domaće ’Orlove’ sa 5:2 zahvaljjujući u prvom redu briljantnoj partiji Edsona Arantesa do Nascimenta koji je te večeri tri puta primorao golmana Benfike Alberta de Kosta Pereiru da vadi loptu iz mreže.

Nadao sam se da ću zaustaviti velikog čoveka, ali sam otišao sa terena uveren da me je poništio neko ko nije rođen na istoj planeti kao i mi ostali”, prokomentarisao je Peleovu igru čuvar mreže portugalskog tima.

I naredne 1963. godine ovi trofeji su završili u vitrinama Santosa. Fudbalski umetnik iz Brazila je u revanšu polufinala Kopa Libertadores na “Marakani” ostvario het-trik” u ubedljivoj pobedi nad Botafogom (4:0), dok je u drugoj utakmici finalnog obračuna  sa Bokom postigao pobedonosni pogodak (2:1) na “Bombonjeri”. Klub iz države Sao Paulo je tako postao prvi brazilski tim koji je osvojio najcenjenije južnoameričko klupsko fudbalsko nadmetanja na tlu Argentine, da bi zatim u nadmetanju za pehar Interkontinentalnog kupa – nakon čak tri odigrana susreta – bio bolji od Milana. Odbranom ovog pehara je bila okončana era uspeha Peleovog Santosa na međunarodnoj sceni.

Najbolji fudbaler planete se početkom šezdesetih godina XX veka našao na meti najbogatijih evropskih klubova, Reala, Intera i Juventusa, koji su želeli da ga dovedu u svoje redove. Vlada Brazila je, međutim, odlučila da proglasi Pelea zvaničnim nacionalnim blagom, što je praktično značilo da najbolje igračke godine može provesti samo u klubovima iz svoje domovine. Pre toga je Inter pokušao da ga angažuje, ali je prvi čovek ovog milanskog kluba Anđelo Morati (otac Masima Moratija) odustao od posla nakon protesta navijača Santosa koji nisu želeli da se rastanu od svog ljubimca.

Brazilci su 1966. otišli na Svetski šampionat u Engleskoj sa željom da se treći put uzastopno popnu na fudbalski Olimp. Pele je na startu bio strelac u pobedi nad Bugarima i tako postao prvi igrač koji je postizao pogotke na tri uzastopna Mundijala. U ovoj utakmici je, međutim, bio tako isprebijan od strane protivničkih odbrambenih igrača da je zbog povrede propustio naredni meč koji su branioci titule neočekivano izgubili od selekcije Mađarske. Mada se nije potpuno oporavio, morao se vratiti na teren u odlučujućem duelu sa Portugalcima. Nakon udaraca primljenih od defanzivaca rivala, ostatak susreta koji su Euzebio i njegovi drugovi dobili sa 3:1 je praktično statirao. Brazilci su već nakon prve faze turnira na Ostrvu morali da pakuju kofere za povratak kući, a razočarani Edson Arantes je najavio da više neće nastupati za reprezentaciju.

Od ovog obećanja je kasnije, pod pritiskom brazilske javnosti, ipak odustao. Pre odlaska na svoj poslednji Svetski šampionat ( u Meksiku 1970. ), u dresu Santosa je i dalje pružao vrhunske partije iako je njegov tim u drugoj polovini šezdesetih godina prošlog veka morao da se zadovolji samo osvajanjem domaćih trofeja. Iako su o prvom igraču zemlje “sambe i fudbala” vodile tajne dosijee zbog njegovog zalaganja za oslobođenje političkih zatvorenika, brazilske vojne vlasti se nisu usuđivale da bilo šta konkretno preduzmu protiv idola masa koji je, uz to, svojim igrama koristio ugledu države na međunarodnom planu. Pele je nastojao da iskoristi ogromnu popularnost kako bi pomogao siromašnim i ugroženim zemljacima, pa je tako, svoj hiljaditi gol u karijeri, postignut iz penala na “Marakani” 19. novembra 1969. godine u utakmici sa Vasko de Gamom, posvetio siromašnoj deci Brazila.

Ondašnji dvostruki svetski šampioni su u Meksiko otputovali sa znatno izmenjenim timom u odnosu na ranije Mundijale, a Santosovom asu su u navalnoj petorci (kako se u to vreme govorilo) društvo pravili Žairzinjo, Žerson, Tostao i Rivelinjo. Na startu turnira ubedljivo je savladana Čehoslovačka (4:1) u utakmici u kojoj je, više od Peleovog postignutog gola, u sećanju ljubitelja fudbala ostao njegov majstorski udarac upućen sa sredine terena koji zamalo nije završio u mreži istrčalog golmana Viktora. U derbiju sa Englezima učestvovao je u sjajnoj akciji okončanoj pobedonosnim pogotkom Žairzinja, ali i udarcem glavom primorao golmana Benksa da načini jednu od najspektakularnijih odbrana u istoriji svetskih šampionata, da bi se u duelu sa Rumunima (3:2) još dva puta upisao u strelce.

Pred Brazilcima su u četvrtfinalu poklekli i Peruanci (4:2), a onda je u borbi za ulazak u finale vraćen dug Urugvajcima (3:1) za bolni poraz na “Marakani” od pre dve decenije. Mada se nije upisao u strelce Edson Arantes je u ovom obračunu pružio sjajnu partiju i asistirao Rivelinju pri postizanju trećeg pogotka. Od treće titule svetskog šampiona koja je Brazilcima donosila pehar Žila Rimea u trajno vlasništvo, sada ga je delila samo još jedna prepreka – aktuelni prvak Evrope Italija. Svoju poslednju utakmicu na Mundijalima, odigranu 21. juna 1970. na stadionu “Asteka”, Pele je započeo već pomenutim pogotkom glavom (u 18. minutu) koji je ostavio nemoćnim golmana Albertozija i defanzivca ’Azura’ Burgniča, a okončao (70 minuta kasnije) asistencijom Karlosu Albertu, čiji je spektakularni završni udarac ušao u istoriju kao verovatno najlepši gol postignut u finalima Svetskih prvenstava.

Bio je to vrhunac karijere “kralja fudbala” koji se, nakon ubedljive pobede nad Italijanima (4:1), u Meksiku vratio na presto. Postao je prvi fudbaler sa tri titule svetskog šampiona, a briljantne partije pružene na turniru u zemlji Asteka donele su mu epitet najboljeg igrača Mundijala. Po povratku u domovinu slavljen je kao “predvodnik najboljeg brazilskog državnog tima svih vremena”, pa mu je preostalo samo da, nakon ispunjenja svih ciljeva, stavi tačku na dugu i uspešnu reprezentativnu karijeru.

To je i učinio 18. jula 1971. u utakmici sa Jugoslavijom, koju je na “Marakani” u Riju posmatralo 160.000 gledalaca. Desetak minuta pre kraja susreta podigao je obe ruke i zatim sa suzama u očima otrčao počasni krug, dok su navijači ovacijama pozdravljali čoveka koji je sa 77 postignutih golova (u 92 nastupa) i danas najbolji strelac brazilske reprezentacije. Ostalo je za zapisano da su tadašnji ’Plavi’ na tom spektakularnom oproštaju bili dostojan rival domaćinima, tačnije da su, zahvaljujući golovima Džajića i Jerkovića, izborili remi (2:2) na “Marakani”.

U dresu Santosa Pele je svojim majstorijama zabavljao brazilske ljubitelje fudbala još tri sezone, da bi 1974. saopštio da završava igračku karijeru. Vratio se iz penzije samo godinu dana kasnije prihvativši finansijski primamljivu ponudu njujorškog Kosmosa, koji mu je za ugovor ponudio sedam miliona dolara. Narednih dve godine prva zvezda njujorškog kluba popularisala je ovaj sport u SAD, kao i ostalim delovima sveta u kojima je ovaj tim gostovao, a onda je 1. oktobra 1977. na utakmici Kosmosa i Santosa konačno poslednji put izašla na teren kao aktivni igrač.

Junak naše priče se, koristeći svoju ogromnu popularnost, proteklih decenija oprobao u ulogama glumca, ambasadora Uneska, ministra sporta Brazila, biznismena i pisaca autobiografije. Nije jasno propuštao priliku da kaže po koju reč o dešavanjima u omiljenom sportu, pri čemu su posebnu pažnju privlačile njegove polemike sa Maradonom o tome ko je od njih dvojice najbolji fudbaler sveta svih vremena. Iako su se u Brazilu nakon Peleovog odlaska sa velike scene pojavili mnogi sjajni majstori lopte, nijedan od njih u srcima ljubitelja fudbala u ovoj zemlji nije mogao da ugrozi neprikosnoveni status čoveka kome je popularni umetnik Endi Vorhol jednom prilikom predvideo da će imati 15 vekova slave.

Neumitni protok vremena suočio je Edsona Arantesa di Nascimenta sa brojnim zdravstvenim problemima. Nakon što mu je odstranjen desni bubreg, Pele ima problema i sa kretanjem, što je posledica operacije kuka kojoj je podvrgnut 2012. godine. Veliki as je bio primoran da se u javnosti pojavljuje u invalidskim kolicima, a u poslednje vreme, prema tvrdnjama njegovog sina, zbog depresivnog stanja izbegava da izđe iz kuće. Ipak, nekadašnji siromašni dečak iz Baure nema razloga da brine o svojoj zoastavštini. Teško je, jednostavno, zamisliti da ovo fizičko propadanje sad već 80-godišnjeg gospodina iz Brazila može pomutiti sliku o legendarnom “kralju fudbala” koji je tokom svoje vladavine na travnatim terenima postavio još nesrušene rekorde i doneo toliko radosti zaljubljenicima u ovaj sport širom naše planete.