Roj Džons: Nije znao da boksuje, ali jeste da ‘ubija’

Skener 26. nov 202022:29 > 23:11
Al Bello Getty Images

Ah, kritika koju smo milion puta čuli – Roj Džons Junior nikada nije naučio da boksuje, zato je pred kraj karijere i doživeo te teške nokaute, koji mu apsolutno nisu bili potrebni.

Međutim, šta to znači – “nije naučio da boksuje”? Ko onda zna da boksuje, ako ne čovek sa kojim su ljudi na megdan u ring išli kao da se penju na vešala?

Preterivanje zaista nije veliko – užasno se od Džonsa strahovalo od početka devedesetih, pa do pozne faze njegove karijere, otprilike 2003. godine. Javnost je svakog Džonsovog izazivača percipirala kao vrlo izvesnu žrtvu i prakitčno mu odbrojavala minute života do spetakularnog nokauta koji će stoprocentno uslediti i zakucati ga za pod.

Povezano

Prisustvo Džonsovim mečevima bilo je tada stvar prestiža – džet-set je vapio da bude viđen pored ringa kako ekstatično proslavlja još jedno u nizu Džonsovih „ubistava iz nehata“. Tada niko nije govorio da Džons „ne zna da boksuje„, naprotiv – stručnjaci i navijači su o njemu govorili kao jednom od “paund-for-paund” kraljeva svetskog boksa, planetarnom prvaku u nekoliko kategorija.

Istina, uvek se Roj u medijima opisivao kao neviđeni atleta, neko toliko eksplozivan da prostim fizičkim sposobnostima nadomešćuje odsustvo nekih fundamentalnih veština. Sličan je slučaj i sa teškašem Diontejom Vajlderom u današnjem boksu – u pitanju je čovek koji nema zavidnu tehniku, ali u svom arsenalu poseduje “brisač” – udarac koji prostom, bogomdanom silom u trenutku briše ama baš sve zamislive manjkavosti.

Takav je bio Roj, zbog tih pravovremenih detonacija su ga navijači toliko i voleli. Teško je zamisliti bilo šta bolje – čovek spuštenog garda uteruje iskonski strah u kosti rivala, a svi, od kornermena, sudije i delegata, preko svakog navijača u hali, pa do redara na tribinama, znaju šta će se desiti u nekom trenutku – desna ruka iz pakla!

Mada, ni levi kroše nije bio ništa manje letalan – pitajte samo Montela Grifina, koji je u revanšu osetio šta znači naljutiti Roja. Premotajte oko 2:20.

Sećate li se udarca u telo koji je „urušio“ Virdžila Hila? Ako ga nikada niste ni videli, pogledajte bez oklevanja.

Vini Pacijenca je bio jedna od najtežih Rojevih “žrtava” – ironija je da je za veliku hrabrost i snagu volje bio “nagrađen” velikim batinama.

Brinuo sam se za svoje protivnike. Mislim, dobar je to osećaj kada vidite da vas se plaše, ali sam se iskreno brinuo za njih“, rekao je u karakteristično hvalisavom maniru Džons.

A to su samo poneki od njegovih najozloglašenijih nokauta. Možda i najkvalitetnije Rojeve pobede došle su jednoglasnim odlukama posle inspirativnih nastupa – dobio je Džejmsa Tonija na vrhuncu karijere, Džona Ruiza kada je postao prvi “srednjaš” posle 106 godina koji je došao do titule u teškoj kategoriji, pobedio je Bernarda “Dželata” Hopkinsa u sjajnom meču, Antonija Tarvera (većinska odluka), Feliksa Trinidada…

I kako onda bokser takvog rezimea, čovek koji je bio svetski prvak u srednjoj, super-srednjoj, poluteškoj i teškoj kategoriji, može da se smatra nekim ko ne ume da boksuje?!

Nije odgovarao bokserskom establišmentu – to bi bio odgovor najbliži istini. Roj je boksovao onako kako je shvatio da želi i da može, a da pritom i dalje bude ekstremno uspešan. On jeste iz porodice sa bokserskim pedigreom – Roj Džons Senior je svojevremeno izgradio ime, imao je čak i meč sa velikim Marvinom Heglerom.

Iza Roja je trofejna amaterska karijera – u pitanju je čovek koji bi bio olimpijski šampion da mu u jednoj od najvećih krađa u istoriji olimpizma nije oduzeta zlatna medalja u Seulu 1988. godine, kako bi bila dodeljena domaćem borcu Park Si-Hunu podeljenom odlukom sudija. Čak je i sam Si-Hun poručio Džonsu da je u neverici i da mu je neprijatno, pošto je prema svakom zdravorazumskom kriterijumu u tri runde sa Amerikancem bio vidno inferioran.

#related-news_0

Džons je potom dobio nagradu za najboljeg boksera olimpijskog turnira, iako nije osvojio zlato, a dvojica od trojice sudija koji su meč bodovali za Si-Huna doživotno su diskvalifikovani. Hi-Sun je potom govorio da mu je ta zlatna medalja upropastila život i karijeru jer je ostao obeležen kao nečasni pobednik, što nikada nije želeo da postane.

Jednu sam stvar shvatio iz te čitave situacije iz Seula ’88. Nije mi bilo žao zbog toga što su mi oduzeli medalju – ona ne znači ništa. Grize me što su mi rekli da sam izgubio. To iskustvo je i dalje veoma živopisno u mom sećanju”, rekao je jednom prilikom ubojiti nokauter.

Bez dileme, Džons je tokom karijere u više navrata demonstrirao poslovični “šampionski gen”, koji se više od bilo čega ogleda u činjenici da se poraz ne shvata kao krah, već kao prilika da se iz njega vratiš snažniji.

Svaki put kada sam pomislio na tu nepravdu koja mi je učinjena, u glavi mi je sinulo: ’Kako ću objasniti svoj drugoj deci koja me prate da ne treba da budu uporni kada im se dogodi neki peh?’ Ako ja odustanem, daću i njima izgovor da odustanu. To ne može da se desi“, izjavio je Džons pošto su mu ukrali zlatnu olimpijsku medalju.

Dakle, apsolvirali smo – Roj nikada nije bio „obični“ momak koji je shvatio da ekstremno jako udara i zbog toga odlučio da se “prešalta” na boks. Nije nikada bio Vajlder, bio je zapravo veoma udaljen od takvog razvoja karijere, to je i sâm govorio.

Al Bello /Allsport

“Govore da pobeđujem jednim udarcem i da u mom pristupu nema mnogo taktike. Ja im na to kažem da borbe posmatraju suviše plitko i da bih svaki svoj nokaut mogao razložim na sitnije elemente gledajući snimak. Tačno mogu da odredim trenutak u kojem sam shvatio da mogu da dođem do nokauta, a ponekad je taj momenat par rundi udaljen od ključnog udarca”, govorio je Džons u popularnom podkastu Džoa Rogana, iako ostaje pitanje koliko je iskren, a koliko se u maniru tipičnom za borce samopromoviše.

Njegove pobede u velikoj su meri odredile fizikalije, ali Roj je i te kako imao razrađen metod boksovanja i pobeđivanja, koji je počivao na đavolski teškim treninzima i ozbiljnoj disciplini u trening-kampovima. Sagradio je za svoju 51 godinu bokserski korpus koji se sastoji iz toliko različitih faza i elemenata da je nemoguće čitavu kraijeru sagledati u jednom pregledu poput ovog, a to je zapravo i dobro – ostaje nam još mnogo materijala koji se može pokriti u nekom od narednih pričanja posvećenih Roju.

Ne zaboravimo da govorimo o čoveku koji je snimio rep-klasik „Can’t Be Touched“, koji je već postao toliko popularan, da je postao kliše u borilačkom svetu, ali i sportisti koji je „zbog privatnih poslova“ dobio ruski pasoš i družio se sa Vladimirom Putinom.

Treba koncizno naglasiti da je ono što čini Džonsa jedinstvenim kombinacija generacijskog fizičkog talenta i autentičnog pristupa podrobno izučenom sportu. Slično kao kada avangardni slikar može da se bavi dekonstrukcijom i eksperimentisanjem tek kada ovlada svim potrebnim tehnikama. Retko smo u bogatoj istoriji boksa imali priliku da vidimo takvog atletu koji je toliko duboko pronikao u taktičke aspekte boksa.

Holly Stein, Getty Images Sport

Od furioznih amaterskih početaka i već opisane srceparajuće krađe u Južnoj Koreji, preko zastrašujućeg uspona u fokus javnosti, do menjanja kategorija i mečevima sa svetskim velikanima, Roj je postigao mnogo toga i usput verovatno previše produžio profesionalnu karijeru. Proizvod toga je pet izuzetno teških nokauta bez kojih bi mu danas život nesumnjivo bio daleko lakši – Roja su na pod bolno slali Antonio Tarver u revanšu, Glen Džonson, Deni Grin, Denis Lebjedev i Enco Makarineli, dok je dosta udaraca dobio i u porazu od Džoa Kalzagea, a svaki od tih šokova za organizam dogodio se pole Rojevog 35. rođendana.

Teško je osuđivati borca zbog toga što želi da nastavi da u poznim četrdesetim godinama radi ono što je oduvek radio i što je od njega stvorilo svetskog prvaka. Lako je biti ciničan i reći da mu “treba para”, mnogo više truda zahteva shvatanje borilačkog stanja uma – pa nije ni Džons glup, pa da misli da treba da rizikuje još jedan težak nokaut. Nisu motiv dolari, makar ne presudni u ovoj životnoj dobi, nadmetanje je ono što uglavnom “vozi” ove visoko kompetitivne ljude.

Zato je nejasno kako neko može da kritikuje Rojevu odluku da stupi u ring sa Majkom Tajsonom, umesto da je podrži. Tačno je da je u pitanju revijalni meč sa dvominutnim rundama i većim rukavicama, tako se organizatori osiguravaju u slučaju eventualnih težih povreda dvojice boksera u šestoj deceniji života, ali šta je to u poređeneju sa činjenicom da ćemo ponovo u ringu moći da vidimo dvojicu nesumnjivih ikona?!

Getty Images / Mike Powell / Staff

Kako bi iko mogao da pomisli da će Roj i Majk pratiti instrukcije sudija i biti nežni jedni prema drugom – ako to smatrate, verovatno se niste dovoljno informisali o Džonsu i Tajsonu. Sama činjenica da će pred njim biti “mašina za ubijanje” poput Tajsona, pa makar i sa svoje 54 godine, dovoljna je da aktivira sve zalihe adrenalina.

Džonsova hrabrost, neophodna za prihvatanje ovakvog duela sa Tajsonom, znatno većim čovekom, vredna je divljenja, pa čak i kada se zanemari informacija da će prihod od meča ići u dobrotvorne svrhe. Iako je Džons, najčuveniji po bravurama u srednjoj kategoriji (do 73 kilograma), malo viši i duži od Tajsona, nema sumnje ko će u ringu biti nadmoćan snagom i silom.

Tajson je opet zapalio “vatru nadmetanja” i najavljuje “starog Majka”, a preko puta je borac koji ima 51 godinu i istoriju nasilnih gubitaka svesti. Igra se fudbal, igra se košarka, ali u boksu nema igranja. Zbog toga je i impresivnija Rojeva odlučnost da dokaže da je i dalje više nego žestok – postavite se u njegovu poziciju, u kojoj se srpemate da izađete „na crtu“ jednom Majku Tajsonu. Ako ste zaista zamislili, jasno je da Džonsu ne možete da poručite bilo šta osim – alal vera majstore!

Nikola Novaković (@nikolanvkvc)

***

Bokserski spektakl iz Stejpls centra, borbu Roja Džonsa i Majka Tajsona, moći ćete da gledate u direktnom prenosu u noći između subote i nedelje od 3 časa po srednjeevropskom vremenu samo na Sport klubu 1!

Budite uz naše kanale već u subotu od 20 časova jer ćete tada na Sport klubu 3 moći da posmatrate i dugo očekivani meč trenutnih zvezda teške kategorije – Britanaca Danijela Duboe i Džoa Džojsa.

Al Bello Getty Images