Biti poseban, biti košarkaški Sveti Sava

Milenko Savović
MarkoxMetlas/Guliver Image

Vreme neumitno teče. Budi uspomene. Podseća na ljude ispred svog vremena. Na junake svog vremena. Na one kojih nema, a živi su za sva vremena.

Kao da je bilo nekad i kao da je bilo tu pod velikim svetlim suncem, pod velikim svetlim svodom…“, svirala je i pevala kultna grupa EKV. Igrala je rokenrol cela Jugoslavija i slavila podvige sportista, a prašio Električni orgazam. Iz ugla neobične i čudne sadašnjice prosto nestvarno i nekako daleko zvuči da smo na ovim prostorima, osamdesetih, imali takav muzički Novi talas i gospodina pod obručima „Svetog Savu“…

U prošlim danima osvojili smo ponos. U prošlim danima izgubili smo sve…“, još tada nas je opominjala grupa EKV.

Protiče šesti mesec bez Milenka Savovića, legendarnog košarkaša Partizana. U godinama i danima velikih gubitaka izgleda da se još nismo osvestili koga smo sve izgubili. Ljude, simbole nekih davnih, boljih vremena, među kojima je Savović bio originalan i nezaboravan. Neisfoliran i neisforsiran.

Biti isti, biti poseban, biti slobodan, biti samo svoj. Isti, poseban, slobodan, biti samo svoj“. Kao da su njegovi prijatelji iz Partibrejkersa devedesetih ispevali kultnu pesmu „Hoću da znam“ baš o njemu.

A on je bio specifičan, miran i odmeren, gospodstven i elegantan na košarkaškom terenu, kao da se trudio da bude neupadljiv u igri, a odrađivao je ogroman posao. I naravno, nije bilo šansi da ostane neprimećen, najpre stasom (210cm), zatim preciznošću i srčanošću pod košem. Veoma lako i brzo postao je miljenik navijača crno-belih i jedan od simbola Partizana. Sinonim košarke iz zlatnih, romantičnih vremena. Sinonim najboljeg košarkaša među rokerima i najboljeg poznavaoca roka u košarkaškom svetu. Sinonim za rodno Trebinje, grad koji ga je iznedrio i pre pola godine primio pod tamošnje nebeske skute. Časno podneblje u kojem je ponikao sveti Vasilije Ostroški i Tvrdoški i čuveni srpski pesnik Jovan Dučić…

U tu čarobnu varoš u Hercegovini put je ovih dana naneo i nekadašnju, legendarnu košarkašicu Partizana Jelicu Komnenović, koja je osamdesetih godina prošlog veka, kao i Milenko Savović, na crno-belom dresu, prepoznatljive italijanske opreme „Simod“, nosila  kapitensku traku.

Kada je Sava umro nisam bila u Beogradu, pa nisam prisustvovala komemoraciji u Partizanovom Klubu sportista. Bilo mi je žao što se tada nisam oprostila od klupskog druga i divnog čoveka. Vraćajući se sada sa mora provela sam nekoliko prelepih dana u Trebinju i naravno, odmah po dolasku potražila sam Savin grob“, započinje priču za Sport Klub Jelica Komnenović, proslavljena igračica tima iz Humske i reprezentacije Jugoslavije, vlasnica bronze sa OI u Moskvi i evropskih medalja.

U društvu sestre Milice, takođe nekadašnje košarkašice, Jelica se na tom hodočašću obratila za pomoć meštanima i ostala zatečena ljubaznošću i srdačnošću žitelja grada na Trebišnjici.

Jelica Komnenović
Privatna arhiva

Svakako, pretpostavila sam da svi tamo znaju ko je bio Milenko Savović, da će mnogi znati i gde je sahranjen, ali Trebinjci su nadmašili sva moja očekivanja. Sa mnogo lepih emocija svi su se prisetili Save i predusretljivo nam objašnjavali kojim putem da idemo i poklonimo se njegovim senima. Zaista, sve to je bilo veoma dirljivo. Od ljudi u kafiću, preko taksista i zaposlenih na info pultu u Turist birou i slučajnih prolaznika. I svi su se trudili da nam pomognu uz gotovo istovetnu rečenicu ’u tom pravcu su Police, tamo je sahranjen naš Sava, bila je to baš velika sahrana, došlo je mnogo poznatih ljudi…’. Nije bilo teško da se pronađe, a osećala sam neki poseban ponos, što sam poznavala Savu i što se nalazim u mestu koje tako srdačno zna da prigrli goste i čuva uspomenu i gaji toliko poštovanje prema takvoj legendi“.

Seta, tuga i dostojanstvo vodili su Jelicu u toj svečanoj šetnji, ali i toplina u srcu prema nezaboravnom drugu i kolegi.
Eto, imala sam priliku da vidim i osetim kakav je taj lepi grad i ceo kraj oko Trebinja, gde je Sava ponikao i sad mi je još jasnije zašto je on bio takav čovek. Tamo žive časni, vredni mladi ljudi, koji marljivo rade i bore se. Na svakom koraku, u prodavnicama, lokalima, radnjama uočila sam mnogo zaposlenih mladića i devojaka, a svi su nasmejani i prirodni. Oduševili su me ta energija i atmosfera. U tom prekrasnom ambijentu sve je čisto i lepo, kao u bajci. Pešačkom zonom pored neverovatne Trebišnjice očas posla smo se našle na groblju Police, gde je Sava sahranjen u porodičnoj grobnici“.

Častan trofejni put

Milenko Savović je rođen 19. jula 1960. godine u Trebinju, gde je i preminuo 1. marta 2021. godine.

Košarkašku karijeru je počeo davne 1977. godine u Partizanu, u kojem je ostavio najdublji trag. Nosio je dres crno-belih 12 sezona, bio kapiten tima i odigrao 386 utakmica.

Osim u Partizanu Savović je pre završetka karijere igrao za Granadu 1989. i 1990. godine i u novosadskoj Vojvodini 1990/91, a bio je član i seniorske reprezentacije Jugoslavije na Evropskom prvenstvu 1983. godine u Francuskoj. Plavi dres nacionalne selekcije oblačio je i kao kadet 1977. godine i u juniorskom uzrastu 1979. godine.

Sa ekipom Partizana Savović je osvojio čak tri evropska Kupa Radivoj Korać (1978, 1979, 1989), tri titule prvaka Jugoslavije (1979, 1981, 1987) i dva Kupa SFRJ (1979, 1989).

Na funkciji sportskog direktora, Milenko Savović je bio tokom čuvene sezone 1991/92, kada su crno-beli postali šampioni Evrope. Posle toga radio je u marketingu KK Partizan i bio zaposlen u Telekomu. Iza sebe je ostavio suprugu Nevenku i ćerku Saru.

Kao i bujica ponornice Trebišnjice krenula su sećanja na davna košarkaška, životna vremena i na posebnost i osobenost Milenka Savovića.

Sava je bio sasvim drugačiji, izdvajao se od svih. Imao je izraženu umetničku crtu, neverovantu harizmu“.

Voleo je rok muziku, bio je maksimalno posvećen onome šta je najviše voleo, košarci i muzici. Na prvi pogled bio je po visini grdosija, pravi stasiti Hercegovac, a ustvari, tanana umetnička duša, istančanog ukusa. Krasilo ga je gospodsko držanje i karakterističan miran hod. Savović je po mnogo čemu bio jedinstvena pojava u javnom životu bivše Jugoslavije i kasnije, Srbije.

Bio je zaista poseban, radio je sve sa stilom, tako je igrao košarku, a i uživao u muzici i umetnosti. To su mu bili prioretiti u mladosti. Među prvima od svih sportista je išao na rok koncerte, na svirke u SKC, KST, pričao o muzici kao stilu života, bio redovan na muzičkim večerima. Bio je veoma obrazovan, ali skroman i prirodan, nije se razmetao znanjem. Na utakmicama smo se divili njegovoj igri i veštini, a posle bismo ga videli ispred Hale sportova u Novom Beogradu (danas Hala „Ranko Žeravica“) kako u društvu najpoznatijih rok muzičara odlazi u provod. Svi su u bili crnim, kožnim rokerskim jaknama, pa je i Sava negovao takav imidž“.

Prema koleginicama iz ženskog tima Partizana ponašao se drugarski i džentlmenski, što potvrđuje i Jelica.

Uvek je bio ljubazan i prijatan, kad god bismo se sreli pozdravljao se kulturno i sa blagim osmehom. I u vreme igračkih dana i kasnije, kada smo radili u marketingu na stadionu Partizana, Sava u KK Partizan, a ja u SD Partizan. Lepo smo sarađivali, poštovali se, uvek smo isto razmišljali, sportisti se, inače, brzo kapiraju. A u poslu su u to vreme te generacije bivših sportista bile posebno odgovorne, posvećene i profesionalne. Sava je posle toga radio u Telekomu. Jednostavno, u to vreme je bila privilegija igrati u Partizanu i biti deo crno-bele porodice“, dodala je Jelica Komnenović.

Petar Božić, Milenko Savović
MarkoxMetlas/Guliver Image

Savović spada među najveće legende crno-belih, osvojio je sa Partizanom tri titule prvaka Jugoslavije, tri evropska Kupa Radivoja Koraća, kao i dva Kupa SFRJ. Bio je sjajan centar i dospeo je i u nacionalni tim, kada je konkurencija na nivou SFRJ bila prejaka, nosio je dres sa državnim grbom na EP 1983. godine u Francuskoj.

Igrao je u španskoj Granadi u sezoni 1989/90, a aktivno igranje je završio u novosadskoj Vojvodini i započeo funkcionersku karijeru, koja se takođe upisala u anale. Kao sportski direktor Partizana neposredno je učestvovao u kovanju najvećeg uspeha kluba iz Humske, evropske titule 1992. godine. U vreme sankcija uspeo je da organizuje da crno-beli te slavne sezone igraju u španskoj Fuenlabradi kao domaćini u tadašnjem KEŠ i imaju sjajne uslove i svesrdnu podršku publike na putu do evropskog trona.

Iz tog doba i dan, danas se prepričava događaj kako su kumovi Milenko Savović i Željko Obradović 1991. godine postali sportski direktor i trener Partizana, a sve ostalo je ubrzo postalo istorija…

Željko je trebalo da bude kapiten reprezentacije na EP u Rimu. Veče pre odlaska na to takmičenje sedeli smo u ’Klubu književnika’ sa suprugama na večeri i dogovarali smo se da nađemo klub u kojem ćemo zajedno da igramo sledeće sezone. Tada nije bilo mobilnih telefona i došao je konobar da mi kaže da imam telefonski poziv. Kad ono, zove me direktor kluba Dragan Kićanović i kaže da nas traži po celom gradu i insistira da smesta dođemo kod njega kući. Znalo se odavno da je Kića planirao da Željko postane trener, a ja direktor, ali, nismo se nadali da će to ići tako brzo. I te noći je pao dogovor, ali trebalo je to ujutru na aerodromu saopštiti selektoru Dušanu Ivkoviću. Čim nas je Duda video bez torbi rekli smo mu šta se događa, pomislio je da je to neka šala, ali je iza nas ugledao Kićanovića i shvatio da je stvar ozbiljna. Nije se ljutio, voleo je mnogo Željka i čestitao mu je“, ispričao je Milenko Savović, svojevremeno.

Žoc i Sava večni prijatelji

Dva dana posle sahrane Milenka Savovića održana je komemoracija u Klubu sportista na Partizanovom stadionu, a prisutnima se tada obratio proslavljeni trener Željko Obradović, Savin verni prijatelj i kum.

Sa Savom sam postao blizak prijatelj još 1978. godine u juniorskoj reprezentaciji. Naše prijateljstvo je trajalo sve do njegovog preranog odlaska. Uvek smo se razumeli i pomagali. Nekada davno smo se okupljali po stanovima. Sećam se da je Boban Petrović prvi dobio stan od Partizana i da su tu bile prve žurke. Sava, Bogdan Diklić i ja smo bili nerazdvojan trio, naše druženje je bilo veselo i duhovito, stalno je neko od nas bio na meti ostale dvojice. U tom periodu ni Sava, ni ja nismo imali auto, pa smo se snalazili da nas na treninge voze Boban Petrović ili Miško Marić, a često smo išli gradskim prevozom. Bilo je zanimljivo kada u autobus uđe čovek od 210 cm. A jednom sam u kafani ovako prepevao pesmu: ’Imam kuma, lepši je od mene, njega vole devojke i žene. Lepši mu je život nego bajka, lepotana rodila ga majka’. Ta je priča stigla do Savine supruge Nene, a ona je ponosna dobro znala koliko joj žene zavide na mužu“, rekao je emotivno Obradović i zahvalio se svima, koji su došli u Trebinje na sahranu.

A kada je Sava kao tinejdžer iz Trebinja došao u Beograd pohađao je XI beogradsku gimnaziju i postao nerazdvojan prijatelj sa Srđanom Gojkovićem Giletom, osnivačem rok benda Elektirčni orgazam. Bio je svedok nastajanja Novog talasa Ju rok scene i bendova kao što su Šarlo Akrobata, Idoli, Električni orgazam, EKV, Partibrejkersi, Disciplina kičme…

Slušao sam pank muziku i Novi talas, ofarbao sam zbog toga mali pramen kose u crveno. Došao sam tako na trening Partizana i trener me je izbacio. Bilo je diskretno, ali morao sam da odsečem taj pramen. Tad mi je bilo krivo zbog toga“, ispričao je Savović u jednom intervjuu.

Iskreno prijateljstvo je trajalo do poslednjeg dana, a na vest o Savinoj smrti, usled zaraze koronavirusom, Gile je izjavio:

Sava je bio jedan od mojih najboljih prijatelja. Bio je vrhunski košarkaš, ali što je još važnije, sjajan čovek. Pamtiću ga kao jedinog sportistu koji je bio vrstan poznavalac muzike, slikarstva, kulture uopšte! Vanserijska ličnost. Voleo je rokenrol, dolazio je redovno na naše koncerte. Otkako je otišao u bolnicu redovno smo se dopisivali, bile su to kratke poruke jer je bio iscrpljen. Bodrio sam ga, pružao mu podršku, a onda je prestao da odgovara. Verovao sam u njegov oporavak, ali sam se i plašio ovakvog ishoda“.

Milenko Savović, legenda i avangarda. Još su sveže rane od njegovog odlaska, a tek će se pričati o značaju ovog sjajnog igrača i prefinjenog čoveka. Od Hercegovine do Beograda i šire. O njegovoj ljudskosti i košarkaškim genima i korenima, koje su iz istog krša vukli i njegovi rođaci, velemajstori pod obručima Dejan Bodiroga i Dražen Petrović.

Milenko Savović je sahranjen 3. marta, a iako je bilo najavljeno da će se iz epidemioloških razloga okupiti samo najbliža rodbina i prijatelji, veliki broj njegovih poštovalaca, daljih rođaka, bivših igrača i sportskih radnika se tog tužnog dana rasporedio po celom Poličkom groblju, kako bi mu odali poslednju poštu. A dvadesetak navijača Partizana iz Trebinja donelo je veliki transparent sa porukom: „Zajedno smo tu, uprkos vremenu, za večnu slavu tvome imenu!“.

Milenko Savović, Ivica Kralj
MarkoxMetlas/Guliver Image

I neko ko se zaputi u te lepe hercegovske krajeve, poput legendarne košarkašice Jelice Komnenović, možda usput poseti i grob još jednog znamenitog Save. Partizanskog komandanta Save Kovačevića na Tjentištu, pokraj reke Sutjeske. Svako prema svom nahođenju i emociji na ovim surovim i veličanstvenim predelima bivše nam države… Ali, kraj Trebišnjice počiva vojnik košarke i rokenrola, košarkaški Sveti Sava.

Hoću da znam kuda vodi ovaj put, mene i život moj. Čiji je početak, čiji je kraj, koji to čovek večnu tajnu zna. Tamo gde je srce, tamo sija sunce, tamo gde je strah, tamo živi mrak. Biti isti, biti poseban, biti slobodan, biti samo svoj. Isti, poseban, slobodan, biti samo svoj. Marijo, majko božija da li vidiš šta rade sa tvojom decom“. Čuveni stihovi Partibrejkersa imaju poseban prizvuk leta gospodnjeg 2021. ovih dana oko Velike Gospojine, kada obeležavamo pola godine bez košarkaškog Svetog Save.

I sada tužno na nebesima odzvanjaju i strofe Ekatarinine pesme Anestezija:

Dobro znaš, svaku reč, svaki znak. Kako najlakše, najbrže, najslađe reći – odlazim. Rastemo. Pazimo. Slučajno gazimo. Tvoje najblaže usne kažu, odlazim. Anestezija. Smeje se zrcalo mojim očima. Srebrne bube zriču, odlazim. Zamisli ti si ja. Zamisli ja sam ti. Otvaram oči i kažem, odlazim…“.

A na dan kada se jedna istinska sportska i umetnička duša preselila u večnost, njegov kum Željko Obradović se zatekao u rodnom Čačku, zamolio je prijatelje sa lokalnog radija da emituju Savinu omiljenu pesmu, „Vudu bluz“ od Električnog orgazma:

Sedimo na obali moj pas i ja gledam ga u oči i vidim da on zna. Sve ono što kažu sve ono što je istina tek sada ja znam moj pas to sam ja. Igraj vudu sada. Igraj vudu bluz, igraj vudu još samo večeras, igraj vudu bluz. Mesec je na nebu gleda me i kaže predaj se predaj se, sad si moj. Bežim u noć i drhtim k’o prut al’ negde iza sebe opet čujem glas…“.

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare