Bokserska 2021: Majstor, ratnik i jutjuber?!

SK Fight 6. jan 202211:00 > 12:35 3 komentara
Aleksandar Usik, Tajson Fjuri, Džejk Pol
AP Photo/Efrem Lukatsky; xLouisxGrassex; AP Photo/Chris O'Meara via Guliver

Mnogo puta se postavljalo pitanje – zašto boks nije popularan kao nekada? To je nedoumica na koju odgovor pokušavaju da pronađu navijači, sportisti, ali pre svega promoteri i ostali „prilepci“ koji se od borbi bogate.

Činjenica je boks nije u centru pažnje javnosti kao što je bio za „Borbu veka“, „Triler u Manili“ ili „Tutnjavu u džungli“. Taj nivo prisustva u centru zbivanja javnog života teško da će boks ikada više postići.

Ako volite boks, pročitajte i:

Odgovor na pitanje iz uvoda nije spektakularan – jednostavno, prošlo je vreme boksa. Svet se promenio, a boks se nedovoljno promenio. Videli smo tokom decenija razvoja ovog slavnog borilačkog sporta mnoge čuvene borce, neverovatne ishode, uzbudljive priče koje su ga pratile… Platforma za njihovo kazivanje se možda naprosto istrošila. Boks više nije „nov“ – neki drugi borilački sportovi su tokom godina evoluirali i ukrali mu „deo kolača“.

To ne znači da boks više nema svoju publiku – ona je malobrojnija nego ranije, ali i više specijalizovana. Nema toliko bokserskih priredbi koje uspevaju da privuku „kežualse“, kako Amerikanci kažu, tj. ne totalno zagrižene fanove.

A ipak, 2021. godina ostavila je utisak da se situacija kreće u drugom smeru – mogli smo da vidimo fenomenalne priredbe sa izuzetnim borbama, koje su privukle veliku pažnju. Zbog čega?

Terens Kroford, Šon Porter
AP Photo/Chase Stevens via Guliver

Pre svega, nivo kvaliteta krenuo je uzlaznom putanjom – na sceni je prisutno mnoštvo boraca čije se veštine mogu opisati samo kao elitne. Treba samo baciti pogled na osam originalnih kategorija – u šest od tih osam možemo naići na barem jedno istinski veliko ime. U pitanju su bokseri koji, iako možda nisu poznati u svakom domaćinstvu kao što su to nekada bili Šugar Rej Lenard ili Marvin Hegler, imaju reputaciju velikih šampiona.

Sve tekstove iz našeg „SK paketića“ možete pročitati NA OVOM LINKU.

Teška (preko 91 kg) – Aleksandar Usik i Tajson Fjuri;
Poluteška (do 79 kg) – Artur Beterbijev;
Srednja (do 73 kg) – Genadij Golovkin;
Velter (do 67 kg) – Erol Spens i Terens Kroford;

Laka (do 61 kg) – Džordž Kambosos;
Perolaka (do 57 kg) – Leo Santa Kruz (klimavo);
Bantam (do 53,5 kg) – Naoja Inue i Nonito Doner;
Muva (51 kg) – Hulio Sesar Martines (klimavo).

Ovde je navedeno tek osam originalnih divizija i u njih nisu uključeni asovi iz „međukategorija“ – neprikosnoveni prvaci Džoš Tejlor (poluvelter, do 64 kg) i trenutni „paund for paund“ kralj Kanelo Alvares (super-srednja, do 76 kg). Treba spomenuti i aktuelne gospodare polubantama (do 52 kg) Huana Fransiska Estradu i Kazura Ioku – sve pršti od talenta.

Osim toga, na listi nema ni majstora koji trenutno nisu svetski šampioni u nekoj od četiri glavne svetske organizacije, a za koje znamo šta mogu u ringu – Vasilja Lomačenka, Entonija Džošue, Kaluma Smita, Teofima Lopesa.

USA TODAY USPW, Reuters

„Bazen talenta“ je u svetskom boksu veći nego što je bio pre pet godina ili je makar bolje raspoređen po kategorijama.

Sâm nivo kvaliteta borbi je ono što gura boks napred od kraja 2020. godine. U 2021. mogli smo da vidimo neke usitinu fascinantne bitke.

Uživali smo u načinu na koji je Terens Kroford „penzionisao“ Šona Portera. Drugi duel Estrade i „Ćokolatita“ Gonsalesa bio je remek-delo koje privlači nove fanove boksu, baš kao i „rat“ Kambososa i Lopesa u kojem smo videli i ogromno iznenađenje. Naravno, tu je i „borba godine“ po izboru praktično svakog relevantnog izvora – o njoj malo kasnije.

Međutim, nije samo vrhunska predstava dvojice rivala u ringu ono što čini meč velikim.

Ako volite boks, pročitajte i:

Lično, kao novinar koji se bavi izbliza borilačkim sportovima, mogu prilično precizno da odredim da li je borba prešla okvire publike bokserskih fanatika – da li je prešla na novi nivo. Test je jednostavan – ako me ljudi za koje to ne očekujem u nedelji pre borbe masovno pitaju „Šta će biti u ovoj borbi?“, jasno mi je da se radi o nečemu istinski bitnom.

Takva pitanja sam u vezi sa bokserskim mečevima u 2021. godini ponovo dobijao posle nešto dužeg perioda i veoma mi je drago zbog toga. Na stranu činjenica da su moje prognoze skoro uvek bile neprecizne.

Osvrnimo se na priče trojice ljudi koji su obeležili 2021. godinu u svetu boksa. Treba naglasiti da oni ni slučajno nisu jedina trojica koji su ostvarili velike uspehe u protekloj godini. Nisu trojica najboljih boksera, nisu trojica na koje se treba bezuslovno ugledati, ali jesu trojica iz čije perspektive se može ispričati najkompletnija priča.

Majstor

Sve i da ne boksuje nikada više u karijeri, već se sada može reći da je učinio dovoljno da se smatra jednim od najvećih boksera 21. veka. A tek je odradio 19 profesionalnih borbi.

Ukrajinac Aleksandar Usik je na rasprodatom stadionu Totenhema 25. septembra dominantno porazio ljubimca domaće publike Entonija Džošuu i oduzeo mu svetske titule u tri verzije u teškoj kategoriji. On je tako postao prvi bokser još od kraja osamdesetih i Ivandera Holifilda koji je po osvajanju titule neprikosnovenog prvaka kruzer kategorije postao svetski šampion i u teškoj.

Međutim, nisu ta istorijska dostignuća ono što je najimpresivnije u ovom Usikovom usponu na sâm vrh svetskog boksa. Da se razumemo, Usik je i pre pobede nad Džošuom bio krem svetskog boksa – govorimo o čoveku koji je počistio diviziju do 91 kilograma pre nego što je odlučio da se okuša sa „velikim momcima“. Glovacki, Hanter, Huk, Brijedis, Gasijev, Belju – sve ih je slomio.

Usik je u Londonu po završetku borbe, dok je nosio tri donedavno Džošuina pojasa, delovao prilično mirno i spremno da ih brani koliko god može. Najupečatljiviji aspekat čitave scene je nivo nadmoći koju je 34-godišnji bokser sa Krima demonstrirao.

Kao prilično lagan teškaš (oko 100 kg) nije izgubio ništa od eksplozivnosti, rezervoara energije i, što je najbitnije, rada nogu, koji su ga vodili do uspeha i u prethodnim mečevima. Usik je Džošui održao boksersku lekciju i prezentovao nivo kvaliteta koji će biti problem baš svakom rivalu. Teško će iko nadboksovati „Mačku“, bez obzira na prednost u visini i težini koju će protivnik možda imati.

Julian Finney/Getty Images

Gospodario je Ukrajinac distancom, smisleno je diktirao razmene spolja ili iznutra i produžavao je kombinacije onako kako njemu odgovara. A sve to uz pritisak – uh, kakav pritisak. Obasipao je Džošuu pre svega fintama, a potom krošeima, prednjim direktima i „dvojkama“ i toliko ga „pripitomio“ da je posle 12 rundi bokser iz Votofrda završio meč propisno izudaran i apsolutno nedorečen. Da je u pitanju fudbal, rekli bismo da se „nije video na terenu“. Usikovo neprekidno remećenje Džošuinog ritma dovelo je do toga da je AJ pao „bez ispaljenog metka“.

Zbog čega je ova Usikova predstava toliko značajna? Ona dokazuje da je veština najbitnija stvar u boksu, a to je ono što veliki broj navijača želi da vidi – najveštijeg, najobučenijeg i najkompetentnijeg na vrhu.

Atletske predispozicije uparene sa vrhunskom fizičkom spremom vaš „plafon“ drastično povećavaju, ali najviši bazični nivo vam daje prvoklasno poznavanje boksa. Ključ je dugogodišnje vredno treniranje koje određene povoljne principe prosto ugradi u vaš DNK.

To je slučaj i sa Usikom – on bi, da ga probudiš u pola noći, tačno znao kako treba da se kreće, kako da pritiska uz pomoć prednjeg direkta, kako da ulazi i izlazi u blisku razdaljinu pod uglovima, kako da dozira nivo energije. Radio je to otkad je bio dečak, radio je to kada je postao olimpijski prvak i radi to sada kada je jedan od najboljih na svetu.

Fizički dominantan borac na osnovu svog tela može da ode do određene tačke. Mentalno čvrst i nepokolebljiv bokser takođe može da stigne donekle. Međutim, samo sposoban i „izdrilovan“ borac praktično nema ograničenja.

Poruka Usikovih uspeha, a naročito onih u teškoj kategoriji, nije ništa manje nego divna – ne moraš da izgledaš kao „Super Saijanac“ da bi došao do titula, ali moraš da „radiš kao konj“ na sebi.

Ratnik

Već sam nagovestio – svi znamo koja je borba godine.

„Kralj Cigana“ je devetog oktobra stupio u ring posle godinu i po dana i ponovo nokautirao Dionteja Vajldera – boksera od kojeg je, kao što sam već pisao, bio fizički, mentalno i tehnčki bolji. Pa šta je onda tu impresivno?

Kako god da se razvije ostatak šampionske vladavine Tajsona Fjurija, dosadašnji tok njegove profesionalne karijere ostaće upamćen u istoriji – čovek se kao zombi vraća iz mrtvih iznova i iznova. U ringu i van njega.

Iz mrtvih se vratio i protiv najjačeg udarača na svetu – i to drugi put! Kada je boksera iz Mančestera u četvrtoj rundi treće borbe u levu slepoočnicu pogodila Vajlderova gromovita desnica, delovalo je da je to to. Od siline udara salo na Fjurijevim leđima je zavibriralo i Britanac je ubrzo pao. Bio je to udarac poput onog koji je pocepao kontinuum prostor-vreme i u paralelni univerzum poslao Luisa Ortisa.

„Na muci se poznaju junaci“, jel da? Zbog toga Fjuri i jeste vredan svakog poštovanja. Ustao je, teturajući se „preživeo“ do kraja runde i potom, kada se na stolici sabrao, nastavio sa svojim planom. Umarao je i umarao Vajldera, čija je motivacija, uprkos velikoj upornosti, sve više i više tonula. Bio je „Bronzani bombarder“ svestan – imao je priliku, iskoristio ju je, udario ga je kao čekićem, a Fjuri nije hteo da odustane. Mentalna iscrpljenost koju donosi saznanje da ste bili tako blizu, a niste uspeli, potom se odrazila i na fizičko stanje – Vajlder je bio isceđen i posle nekog vremena je klonuo.

Fjuri svoju sposobnost brzog mentalnog i fizičkog oporavka koristi na briljantan način – zahvaljujući njoj ga generalno i smatraju najboljim bokserom teške kategorije na svetu. Da nije ustao posle Vajlderovih „bombi“ u decembru 2018. i oktobru 2021. godine, ne bi bio šampion danas.

Međutim, Fjurijevo odbijanje da se preda još značajnije rezultate postiže na drugom polju – u borbi protiv mentalne bolesti. Retko ko je u javnom nastupu toliko opširno i otvoreno govorio o problemima depresije, bolesti zavisnosti i suicidnim mislima.

Tajson Fjuri, Diontej Vajlder
Guliver Image/AP Photo/Chase Stevens

Fjuri je posle osvajanja titule svetskog šampiona protiv Vladimira Klička 2015. godine počeo da gubi bitku sa „unutrašnjim demonima“ i, po sopstvenom priznanju, bio je blizu toga da sebi oduzme život. Šest godina kasnije on je ponovo na vrhu i ceni svoju unutrašnju borbu – vrednuje put koji je prešao.

Britanac ne propušta priliku da ohrabri one koji se muče sa problemima sličnim njegovima. Neretko budalastim ponašanjem i glupiranjem verovatno i dalje prikriva sopstvenu nesigurnost, ali kada treba da uradi pravu stvar i podrži one koji možda nisu u tako dobroj situaciji – nikada ne zakaže.

Ako Saša Usik simbolizuje veštinu i umešnost, nema boljeg kandidata za personifikaciju mentalne snage od Tajsona Fjurija. Koliko god izlizano zvučalo, „Kralj Cigana“ je inspiracija mnogima – i to sa debelim razlogom. Daj Bože da više ljudi radi slične stvari.

Trn u oku

Da li je uvreda što se zabavljač Džejk Pol u ovom prikazu našao u društvu vrhunskih boksera Usika i Fjurija, sportista koji zavređuju svako poštovanje? Sa jedne strane gledano – svakako.

Američki jutjuber i influenser jednostavno ne bi trebalo da privlači toliko medijske pažnje. Takva bi situacija bila u nekom savršenom svetu – ovaj mladić bio bi na marginama svetskog boksa. Ipak, publicitet nesumnjivo dobija, to je posle pet profesionalnih mečeva kristalno jasno.

Džejk Pol
AP Photo/Chris O’Meara via Guliver

Sa te strane, stariji brat Pol zaslužuje mesto u bokserskom trouglu sa Usikom i Fjurijem jer tek njegovim uključivanjem dobijamo kompletnu sliku. Polove mane mnogima nisu bitne na ličnom planu, već pre svega ukazuju na manjkavosti boksa. Ipak, nije ni Džejk Pol toliko „crn“, baš kao što ni Usik i Fjuri nisu potpuno „beli“.

Za one koji nisu upoznati, rezime Polove karijere je sledeći – plavokosi momak iz Ohaja je od svoje rane mladosti dobijao ogromnu medijsku eksponiranost učestvovanjem u TV programima za mlade, a potom i na društvenim mrežama. Stekao je reputaciju problematične ličnosti u čijim se video-materijalima često sreće „seksualno sugestivni“ sadržaj, koji ga je učinio ekstremno popularnim među tinejdž-publikom. Pratili su ga brojni skandali, a svaki od njih je samo doprinosio sve većem broju pratilaca na društvenim mrežama.

U 2018. godini Pol počinje da se amaterski bavi boksom – organizuje mečeve sa rivalom-jutjuberom i čitav poduhvat se ispostavlja kao izuzetno isplativ. Pol trenira zaista posvećeno i iz meča u meč pravi velike korake unapred u tehničkom smislu. Iako naravno nije na nivou Flojda Mejvedera i drugih „pay per view“ kraljeva, Polove bokserske revije zarađuju dosta novca i neretko se na uvodnim borbama priredbi u kojima nastupa Džejk Pol bore profesionalci u bitnim mečevima.

Džejk Pol, Tajron Vudli
Mike Ehrmann/Getty Images

Rivali su jutjuberu do sada redom bili nekadašnji košarkaš Nejt Robinson, bivši MMA borac Ben Askren i nekadašnji UFC šampion Tajron Vudli.

Drugi meč koji je imao protiv Vudlija, nekadašnjeg šampiona velter kategorije (do 77 kg) u UFC, privukao je ogromnu pažnju svetskih medija. Pol je 18. decembra pred punom halom u Tampi atraktivnim nokautom u šestoj rundi pobedio Vudlija i iskoristio pažnju medija koju je dobio.

Pol je počeo da „proziva“ naredne protivnike – redom UFC zvezde, budući da je vrlo svestan da u meču u kojem važe klasična „kvinsberi“ pravila nema šanse protiv profesionalnih boksera. Pritom je ozbiljno „zakačio“ predsednika UFC Dejnu Vajta zahtevajući od njega da poboljša uslove UFC borcima, koji zbilja i jesu skandalozni.

Nema sumnje da je Pol to u radio isključivo u cilju samopromocije, ali nije da greši. Koliko god takve Polove nastupe generisali pohlepa ili ispraznost, fakat je da borci moraju da se zauzmu za sebe kako se preko njihovih leđa ne bi bogatili različiti agenti i predsednici komisija. To važi i za najbolje boksere sveta, baš kao i za UFC borce.

Iz priče o Polu se kao „naravoučenije“ može izvući da trenutna ustrojenost svetskog boksa nema ama baš nikakvog smisla. WBA, WBC i ostala „alfabet regulatorna tela“ pala su na ispitima – ona ne čine boks boljim.

Trudimo se da sajt Sport kluba što je moguće više bude obogaćen sadržajima u vezi sa borilačkim sporotvima. Odolevali smo veoma dugo padanju u zamku i pisanju o borcma veoma niskih kvaliteta samo zato što su popularni – najbolji primer je Pol. Međutim, pitanje je koliko je to dobra odluka.

USA Today Sports, Reuters

Ono što jutjuber sada radi jeste prikaz budućnosti boksa – svetske organizacije su podbacile, baš kao i velike promocije, a sportisti su ti koji aktivnije moraju da preuzmu ulogu administratora. Koncept pojasa je obesmišljen, ljudi žele borbe koje ih zanimaju – najvećim imenima svetskog boksa posrednik nije potreban, baš kao ni Džejku Polu. U tom smeru valja razmišljati.

Na kraju

Trojica junaka ovog prikaza, Aleksandar, Tajson i Džejk, čine temena trougla koji možda najbolje opisuje trenutnu situaciju u svetu boksa. Njene dobre i njene nimalo dobre strane.

Veoma je teško dati koncizan sud o trendovima u ovom sportu, budući da je stanje krajnje razuđeno. Kada se bori Naoja Inue, možda i najuzbuljiviji nokauter današnjice, to niko ne gleda. Kada boksuju Deron Vilijams, Nejt Robinson, Frenk Gor kao uvod za jutjubera, to je atraktivan proizvod. Ma koliko „celebrity boxing“ bio prisutan odranije, ovakav razvoj događaja niko ne bi predvideo. Kako se nositi sa situacijom?

Meg Oliphant/Getty Images

Ono što sa sigurnošću možemo reći je da, uprkos bolno očitim manama, boks ne kuburi sa talentom. Kako talenat iskoristiti na pravi način?

Možda od „neprijatelja boksa“, kao što su Džejk Pol i njegov brat, promoteri i rukovodioci svetskih organizacija mogu nešto i da nauče. Verovatno i hoće, a na nama je da se nadamo da će to biti ono dobro, a ne ono loše.

Nikola Novaković (@nikolanvkvc)

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare