Legende „večitih“: Institucija Mitić – Pljakić

Privatna arhiva

Kasni jun. Cvat lipe na njenom Kalemegdanu i u centru Beograda, na njegovom Đermu, Crvenom Krstu i u njihovom bloku 70... Prvi letnji dani, vetar prelistava knjigu uspomena, vraća miris prošlosti. Vetar vreo, kao što su bila njihova srca košarkaška. On je otišao u večnost na Vidovdan 2011. godine, a ona osam godina kasnije, gotovo na isti dan, 27. juna... Vukica Mitić i Dragoljub Pljakić, sportski i životni par. Legende jugoslovenskog i srpskog sporta pod obručima.

Povezane vesti

Bili su po mnogo čemu specifični i ostali nezaboravni. Različiti, a tako skladni, pre svega, istovetni u posvećenosti voljenom sportu. Šarmantni i neponovljivi, svako na svoj način, a zajedno neodoljivi. Pravi odraz duha njihovog vremena, sportskog, ali i šireg, istinskog beogradskog. Košarkaške institucije, pojedinačno i zajedno. Vukica Mitić Vuta, proslavljena igračica Crvene zvezde i reprezentacije Jugoslavije i čuveni trener Dragoljub Pljakić Pljaka.

Toliko toga su prevalili preko viteških pleća i ostvarili, mnoštvo trofeja osvojili, nesebično drugima prenosili znanje i karakterističan sportski šmek, ostavili neizbrisiv trag kod brojnih asova. Utabali put novim generacijama, nekim novim klincima i ljudinama …

U velikoj i posebnoj košarkaškoj jugoslovenskoj i srpskoj porodici svi su isprepleteni, lepim, neraskidivim nitima, ali možda se Vuti i Pljaki poslednjih godina života učinilo da su pomalo zaboravljeni. Svakako, njihovo ogromno znanje i iskustvo nije do kraja iskorišćeno, ali jedno im niko ne može oduzeti, ni osporiti. To je da su njih dvoje u tu večnu mrežu utkani na častan, stameni i šmekerski način.

A kroz onu drugu, mnogo manju mrežu na obruču probacili su narandžastu loptu bezbroj puta, Vukica je vanserijsku veštinu potvrdila na najvećim planetarnim takmičenjima, klupskim i reprezentativnim, a njen suprug je bio jedan od stubova, oslonaca struke, slavne jugoslovenske škole košarke.

Prvi kapiten sa evropskom krunom

Vukica Mitić je rođena u Beogradu 7. decembra 1953. godine, a umrla je 27. juna 2019. godine, takođe u Beogradu. Igrala je na poziciji plejmejkera, bila je visoka 170 cm. Dugogodišnji kapiten Crvene zvezde i jugoslovenske reprezentacije, skoro celu karijeru provela je u Crvenoj zvezdi, a poslednje dve sezone igrala je u Mursi iz Osijeka.

Sa Zvezdom je osvojila čak 13 trofeja, među kojima je najznačajniji Kup evropskih šampiona iz 1979. godine, kada su crveno-bele u finalu u La Korunji ubedljivo savladale mađarski BSE iz Budimpešte sa 97:62 i postale šampionke Evrope. Pored najvrednijeg trofeja, Vukica Mitić je sa crveno-belima izborila sedam šampionskih titula (1973, 1976, 1977, 1978, 1979, 1980. i 1981. godine) i pet nacionalnih kupova (1973, 1974, 1976, 1979. i 1981).

Privatna arhiva

Sa reprezentacijom je osvojila tri medalje: srebro na EP u Poznanju 1978. godine, kada je postigla 50 poena na osam mečeva. Sa dve bronze se okitila 1980. godine, na OI u Moskvi, i na EP u Banjaluci. Igrala je i na EP 1976. godine i ostvarila učinak od 32 poena na osam mečeva, kada su Jugoslovenke zauzele peto mesto. Zabeležila je nastup i na juniorskom EP 1971. godine, kada je jugoslovenska selekcija bila peta. Tada je ubacila 28 poena na šest susreta.

Izabrana je za najbolju sportistkinju SD Crvena zvezda 1979. godine u tradicionalnom izboru „Zvezdine revije“.

Njen dres je 4. decembra 2016. godine u dvorani „Basket siti“ na Čukaričkoj padini, kao jedan od pet, podignut u čast najvećih Zvezdinih klupskih legendi.

Po završetku igračke karijere bavila se trenerskim poslom, radom sa mlađim selekcijama u školi košarke Zvezdara i u Beopetrolu, kao i na kampu JUBAK.

Ljubitelji sporta pamte Vukicu iz Crvene zvezde kao prvog kapitena, koji je podigao pehar pobednika Kupa evropskih šampiona u istoriji košarke na ovim prostorima i ženske i muške.

A evo još jednog sudbinskog kurioziteta, ali dirljivog i tužnog. Dragoljub Pljakić je ispraćen u večnost 1. jula 2011, a istog datuma, osam godina kasnije i Vukica… Veliko srce Male, kako ju je Pljaka zvao, prestalo je da kuca prvog dana ženskog Eurobasketa, koji se 2019. godine održavao u Srbiji i u tome, takođe, ima mnogo simbolike. Vuta je zauvek ostala vlasnica dve evropske medalje, srebra i bronze (EP u Poznanju 1978. i EP u Banjaluci 1980.) i klupskog kontinentalnog zlata. „Usput“ je prigrlila i olimpijsku bronzu u Moskvi (1980),

Igrala je i na EP 1976. godine, ali i na EP juniorki pet godina ranije.

Privatna arhiva

U prebogatoj karijeri imala je čak 13 klupskih trofeja, naravno, osvojenih u crveno-belom dresu, sedam šampionskih titula, kao i pet nacionalnih kupova. Najznačajniji je, svakako Kup evropskih šampiona 1979. godine, kada su crveno-bele u finalu u La Korunji ubedljivo savladale mađarski BSE iz Budimpešte, rezultatom 97:62 i postale šampionke Evrope.

Te slavne 1979. godine Zvezdine košarkašice su za samo nekoliko dana osvojile triplu krunu. Najpre su 29. marta postale prvakinje Evrope, zatim se 3. aprila okitile titulom šampiona Jugoslavije, da bi 7. aprila trijumfovale u nacionalnom kupu.

Iste godine Vukica Mitić je izabrana za najbolju sportistkinju SD Crvena zvezda u tradicionalnom izboru „Zvezdine revije“. Njen dres je 4. decembra 2016. godine u dvorani „Basket siti“ na Čukaričkoj padini, kao jedan od pet, podignut u čast najvećih Zvezdinih klupskih legendi, a u slavnoj petorci su još Snežana Zorić, Sofija Pekić, Zorica Đurković i Anđelija Arbutina.

Vukica se na početku sportske karijere bavila rukometom u Studentskom gradu, ali je prevagnula ljubav prema košarci, u kojoj je zablistala, pre svega, kao vanserijska odbrambena igračica i sjajan asistent. Za veliki broj poena su u toj fantastičnoj generaciji crveno-belih bile zadužene Zorica Đurković, Sofija Pekić i ostale, a Vukica je bila neumorni motor i kreator igre, ali nije joj bilo strano da često postigne i dvocifren broj poena.

Iz monografije OKK Beograda

Originalna, atraktivna pojava, bila je neverovatan spoj virtuoza i lepotice pod obručima. Preko čela i duge kovrdžave crne kose predivno joj je stajala traka u duhu trobojke. Bila je to moda, koju je baš ona donela iz belog sveta na domaće terene, a posle su devojke širom SFRJ kopirale njen imidž. Vragolasta, spretna ratnica, radoznalih, lepih, krupnih, bistrih očiju. Amazonka, lider tima, rušila je sve barijere na terenu. A i van njega, obarala sve s nogu karakterističnim beogradskim, bezazlenim manguplukom, ali i autoritetom, iza čega se krila nežna i topla duša.

„Ponosna sam što sam bila kapiten takve ekipe, što sam imala sreću i čast da predvodim tako sjajne devojke. Naravno, uz fenomenalnog trenera koji nas je vodio, čuvenog Strahinju Alagića, čika Bracu, kako smo ga zvale. Ženska košarka je u prethodnom periodu počela da tone, ali dolaskom Alagića, koji je za pomoćnika uzeo poznatog trenera Dragoljuba Pljakića, počinje uspon. Njih dvojica su napravili reviziju ekipe, uveli mlađe igračice, ostala je od starijih čuvena Sneška Zorić, koja je sve to mogla da iznese i mi smo počele profesionalno da treniramo i moralo je doći do takvih rezultata. Krasila nas je homogenost, koju su napravili Braca i Pljaka“, prisetila se pre osam godina, baš u junu, Vukica Mitić u intervjuu za TV Stara Pazova.

Pljakina trofejna i stvaralačka karijera

Dragoljub Pljakić je rođen u Beogradu 28. avgusta 1937. godine, a preminuo 28. juna 2011. godine u rodnom gradu.

Sa 13 godina je počeo da igra košarku u Radničkom na Crvenom krstu, klubu za koji je igrao 13 godina, a bio je član OKK Beograda 1959. godine.

Bio je prvi trener Radničkog iz Beograda od 1965. do 1967. godine, zatim, Borca iz Čačka 1970. godine, a sa košarkašicama Crvene zvezde osvojio je prvenstvo 1973. i dva nacionalna kupa 1973. i 1974. godine.

Trenirao je Metalac iz Valjeva od 1974. do 1979. godine sa velikim uspehom, kai i pančevački Dinamo od 1979. do 1981.

Sa ženskim timom Partizana osvojio je još jednu titulu prvaka Jugoslavije 1984. godine, zatim je bio na kormilu muškog tima OKK Beograd, a potom ponovo na klupi košarkašica Partizana, od 1986. do 1991. godine.

Vodio je mušku reprezentaciju Jugoslavije na Univerzijadi u Sofiji 1977. godine i najbolje juniorke na nekoliko EP, a najbolji plasman devojaka bio je četvrto mesto na EP u Peskari.

Pri kraju karijere bio je trener – instruktor na nekoliko košarkaških kampova u Srbiji.

Interesantno je da je radio u sva četiri tadašnja beogradska prvoligaša, u Radničkom i OKK Beogradu, u kojima je nekada igrao, a sa oba ženska tima, Crvenom zvezdom i Partizanom, osvojio titule državnog prvaka.

Legendarna Vukica nije imala dilemu, uvek je sa ushićenjem govorila o voljenom sportu.

„Kada bih mogla da se vratim u prošlost ništa ne bih menjala. Ponovo bih izabrala sport. Sport i samo sport.

Osećaj podizanaja pehara u KEŠ i osvajanje medalje na OI, to su stvari koje ne mogu da se opišu. To je vrednije od svih para, tu novac nije bitan, važniji je drugi faktor, da si dušom i telom sportista, od A do Š. Značilo mi je kad mi ljudi prilaze na ulici i čestitaju, ali ta popularnost je nosila i veliku odgovornost. Lepota sporta su pobede i aplauzi, ali upravo zbog toga i ogromna odgovornost je bila prisutna“.

S razlogom je bila ponosna na ostvareno u košarci.

„Prezadovoljna sam svojom karijerom. A šlag na tortu i više od toga je što se država odužila na najbolji način nama, osvajačima reprezentativnih medalja, kroz Nacionalna priznanja, odnosno, sportsku penziju. Prema nekadašnjim propisima nismo mogli do 27 godine da igramo u stranim klubovima, tako da niko od nas nije ništa zaradio od sporta. Bavili smo se sportom iz ljubavi, ali Nacionalno priznanje je kasnije pomoglo mnogim bivšim vrhunskim sportistima, koji su izuzetno teško živeli“.

Iz monografije OKK Beograda

I tom prilikom nije propustila da mladima preporuči bavljenje sportom.

„Deco, bavite se sportom, ali sport i škola, to mora zajedno. Nemojte da razmišljate o novcu, već samo o sportskom rezultatu i uspehu. Verujte mi, nećete se pokajati. Sport je najbolja i najzdravija stvar i za sada, još najčistija“.

Koliko je bila žustra i borbena na terenu, toliko je tokom igračke penzije bila povučena i nenametljiva, a mogla je još mnogo da pruži srpskoj košarci. I bila je na to spremna… Nije zamerala ni što Crvena zvezda nije priredila oproštajnu utakmicu njoj i njenim slavnim saigračicama…

„Tiho smo ušle i tako i sišle sa velike scene. Uvek smo bile skromne, bez obzira na najbolje rezultate koje smo postizale. Otišle smo bez pompe i oproštajnih utakmica, ali sve to nije bitno, važno je da su u istoriji sporta ostali zapisani naši uspesi“.

Prijateljstvo sa Sofijom duže od pola veka

Svi sportisti, pored sećanja na rezultate i uspehe na sportskim terenima, ističu druženje kao jednu od najbitnijih stavki u karijeri. Takav je slučaj bio i sa Vukicom Mitić i Sofijom Pekić. Njihovo prijateljstvo, započeto u Crvenoj zvezdi, negovano i u reprezentaciji, a i neprekidno posle aktivnog igranja, trajalo je duže od pola veka…

„Mi Zvezdašice smo rasute po celom svetu, nismo u situaciji da se okupimo, pa pomalo zavidim bivšim igračicama Partizana što se češće timski druže. Ali ne gledamo mi na to ko je iz kog kluba, često smo u mešovitom sastavu i lepo nam je, mnogo volim sve te devojke. I KSS nam je omogućio da pratimo najvažnije ženske utakmice u Beogradu i širom Srbije, pa nam i takva druženja mnogo znače. Ali recimo, sa Sofijom Pekić se družim više od 50 godina. Sve vreme smo nerazdvojne i velika smo podrška jedna drugoj“, ispričala je svojevremeno Vukica Mitić.

Vukica Mitić, Sofija Pekić; Foto: Privatna arhiva

Nešto slično je posle Vukičine smrti izjavila i Sofija Pekić pre tri godine u emisiji „Sportski spomenar“ Radio Beograda.

„Kada sam došla iz Lovćenca u Beograd u Crvenu zvezdu Vuta me je sjajno prihvatila. Mnogo mi je pomogla u svakom pogledu, to mi je mnogo značilo, to nikad neću zaboraviti. Vremenom smo izgradile pravo, iskreno prijateljstvo, bez ijedne mrlje, ili ružne reči. Divno smo se slagale i na terenu i van njega“, sa puno emocija je tada ispričala Sofija Pekić, legendarni Zvezdin centar .

A pored poruke budućim generacijama emotivno je dodala o nekadašnjim saborcima sa sportskih terena:

„Počastvovana sam što živim na istoj planeti sa drugaricama iz košarke i sportistima sa kojima se družim i koji će mi ostati dobri prijatelji za sva vremena“.

Tako je govorila večita devojčica Vukica pre tačno osam godina, ne sluteći da će ubrzo otići sa životne scene.

A njen životni saputnik Dragoljub Pljakić Pljaka je u osvajanje košarkaških lovorika krenuo sa Đerma, gde je odrastao. A mnogo godina kasnije osvojio je i Vukičino srce.

Posle igračke karijere u Radničkom i OKK Beogradu postao je izvanredan trener, a bio je i sportski radnik, savetnik, košarkaški sudija i delegat. Sa 13 godina je počeo da igra košarku u Radničkom na Crvenom krstu, za koji je igrao 13 godina, a nastupao je i za OKK Beograd 1959. godine na 17 utakmica, kao i na dva meča u Kupu šampiona protiv bugarskog Akademika.

Sa 28 godina je postao prvi trener Radničkog iz Beograda, koji je vodio od 1965. do 1967. godine. Zatim, preuzima Borac iz Čačka 1970. godine, da bi naredne sezone postao trener košarkašica Crvene zvezde, sa kojima osvaja prvenstvo i dva nacionalna kupa.

Vukica Mitić i slavna Zvezdina postava; Foto: Privatna arhiva

Trenirao je Metalac od 1974. do 1979. godine, ostavivši dubok trag u valjevskoj košarci, a vrlo dobre rezultate imao je i u Dinamu iz Pančeva, od 1979. do 1981. godine.

Preuzeo je, potom, žensku ekipu Partizana i osvojio još jednu titulu prvaka Jugoslavije, 1984. godine.

Narednu takmičarsku godinu proveo je na klupi OKK Beograda, da bi se 1986. godine vratio u ženski pogon Partizana, gde se zadržao pet sezona.

Vodio je mušku reprezentaciju Jugoslavije na Univerzijadi u Sofiji 1977. godine i učestvovao je u nekoliko akcija plavih juniorki na evropskim šampionatima.

Pri kraju karijere posvetio se radu sa mladima na nekoliko košarkaških kampova u Srbiji.

Uspešan gde god je radio, stvarao je vrhunske igračice i igrače, pravio rezultate, ostavljao iza sebe odličnu bazu za dalji rad.

Ostao je čovek sa Crvenog Krsta, rođen na Đermu, Radnički mu je bio druga kuća i bio je veoma ponosan što je deo celokupne beogradske košarke. Sa poštovanjem se sećao legendarnog stručnjaka Ranka Žeravice, koji ga je „bacio u vatru“. Praktično, Žeravica ga je spremao za trenera mnogo pre nego što je i pomislio da će time da se bavi. Tako je Pljakić sa 28 godina postao šef stručnog štaba prvog tima i prekomandovao talentovanog Dragutina Čermaka iz juniorskog u seniorski pogon.

Opačić: Divni ljudi i košarkaški znalci

Vlasnik poznatog košarkaškog kampa JUBAK, Milan Opačić, bio je Vukičin i Pljakin blizak prijatelj.

„Njih dvoje su veoma zaslužni za razvoj JUBAK kampa. Pljaka je bio ozbiljan stub Jubaka, a Vukica je na svoj način dala, takođe, nemerljiv doprinos. Bili su divni ljudi i veliki košarkaški znalci. Družili smo se i porodično i poslovno, veoma dobro smo funkcionisali i poštovali se. Mnogo mi je značila saradnja sa tako velikim trenerom, bio sam tada duplo mlađi od njega, upijao sam znanje. Bio je entuzijasta, sa ogromnim iskustvom, enciklopedija košarke. Pravi profesionalac, iako je 40 godina radio kao mašinski inženjer u pančevačkoj Utvi, nisu trpeli ni posao ni košarka, sve je stizao. Rad u kampu je bio novina za njega, neke stvari smo zajedno učili i uživali u rezultatima. Zalagao se za optimalan broj dece, kako bi kvalitet treninga bio što veći. Vukica je bila vrhunska igračica, izvanredan demonstrator. Njih dvoje su se mnogo voleli i poštovali. Živeli su svojim životom, poslednjih godina pomalo i povučeno, mada su oboje voleli vesela druženja, a Pljaka je bio i boem i gurman. Pamtim naše duge razgovore o košarci, ali i njegove šale i anegdote. Pričao mi je, recimo, kada je bio pomoćnik Milanu Vasojeviću u Zvezdi da Ciga nije znao da je Pljaka u vezi sa Vukicom. I svaki put kad bi Ciga na utakmici uvodio Vutu u igru zagrlio bi je i objasnio šta i kako da igra, a Pljaki nije bilo svejedno zbog th zagrljaja. U jednom trenutku je ustao i rekao Cigi: „Ili je pusti da igra, ili nemoj da je uvodiš uopšte“, uz osmeh je ispričao Milan Opačić.

„Žeravici mnogo dugujem. Učio sam i rastao pored njega i smatram ga našim najvećim trenerom uz Aleksandra Nikolića. Radujem se svakom uspehu Radničkog. Gledam utakmice, posavetujem. Ima na Crvenom Krstu i neka Pljakićeva cigla“, zabeležena je 1995. godine izjava Dragoljuba Pljakića u monografiji Radničkog, povodom 50. rođendana kluba.

Iz njegove trenerske radionice izašle su legende poput Jelice Komnenović, Biljane Majstorović, Olivere Krivokapić, Dragutina Čermaka i mnoge druge igračke legende. Činjenica je da je mogao da pruži mnogo više jugoslovenskoj i srpskoj košarci, ali nije dobio pravu šansu u najvećim muškim klubovima i u reprezentaciji. Vodio je mušku nacionalnu selekciju na Univerzijadi u Sofiji 1978. godine, bio je u stručnom štabu seniorki na SP u Peruu, učestvovao u nekoliko akcija plavih juniorki na EP i tu se reprezentativna knjiga za njega zatvorila.

„Nikog ne krivim zbog toga. U to vreme je konkurencija bila izuzetna, Žeravica, Nikolić i Novosel bili su neprikosnoveni, za njima je posut zlatni trag. Znam svoje mesto, koliko vredim, koliko me cene. Košarka mi je dala sve i biće za mene sve“.

Ustvari, priča o Pljaki bi mogla da ima mnogo verzija, svaka košarkašica i košarkaš kojima je bio trener imaju posebna sećanja na čoveka koji ih je učio košarci i životu. Pomagao im je i bodrio ih i na terenu i van njega. Učio ih je najlepšem, sada pomalo zaboravljenom stilu igre na svojstven način. Znalački, autoritativno i neretko, šeretski. Znao je da podvikne, ali i da motiviše ponekom pošalicom.

Da ekipi objasni kako je definicija kontranapada to kako mu je nekad davno Nemanja Đurić slao dugi pas preko celog terena i tako bi dočarao putanju kojom je lopta u dva poteza putovala od koša do koša. Pričao je šarmer sa Đerma i Krsta bez prenemaganja, više onako narodskim humorom, kako je sa 13 godina prešao „veliku ulicu“ i na Radničkom zavoleo najlepšu igru. Bio je lepuškast momčić i volele su ga devojčice iz kraja, a on se koju deceniju kasnije šalio i žalio što zbog prevelike skromnosti nije takvu situaciju bolje iskoristio.

Košarku je imao u malom prstu, a pobede je znao da proslavi u nezaboravnom, boemskom stilu.

Voleo je ljude, veselja, pesmu, šalu i dobar zalogaj. Voleo je svoju Vutu, a posebno sina iz prvog braka kojeg je često spominjao.

Privatna arhiva

I na kraju nešto lično o čoveku, koji je bio i moj trener u Partizanu. Sudbina je htela da me prvi novinarski zadatak, 2. septembra 1994. godine, dovede na pres konferenciju Beobanke, na kojoj je Pljaka govorio o klupskim mlađim selekcijama. Dao mi je tada savet zlata vredan: „Trudi se da pišeš što više o lepim stvarima. To je teška, ali prava borba protiv svega ružnog“.

Eto i to je bio Pljaka. Poslednjih godina života se malo se udaljio od košarke, ustvari, od javnih košarkaških događaja, a radio je jedno vreme kao delegat na utakmicama mlađih kategorija. Ponekad bi se pojavio na nekom od druženja bivših košarkašica Partizana. Ali u svakom trenutku je znao koliko je voljen i cenjen od bivših igračica i igrača.

Vukica i Pljaka, legendarni košarkaški par. Njihovim odlaskom otišao je i dobar deo beogradskog košarkaškog šarma. Skoro celu karijeru i ceo život bili su verni asfaltu glavnog grada. I ako bi se na kratko udaljili od njega bilo bi kao u poznatoj pesmi: „Gde god da odem taj grad me prati, Beograd moj sebi me vrati“.

Čuvali su brižljivo i sa pijetetom uspomenu na romantična, slavna košarkaška vremena i svoj Beograd iz najlepšeg doba. A na nama je da sačuvamo njih od zaborava.

Trofejnu igračicu, virtuoza, lepoticu, laficu iz centra grada i lafčinu sa Đerma i Krsta, trenerčinu.

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare