Mihovil Nakić: Vi, Srbi ste vrlo duhovit narod

Skener 21. dec 202210:00 11 komentara
KSS

Kako je dobro videti vas opet... Parafrazirajući stih starog dobrog hita pop muzike, ili glazbe, svejedno, rukujemo se sa legendom jugoslovenske i hrvatske košarke Mihovilom Nakićem - Vojnovićem. Upravo spomenuta pesma je godinama jedna od himni učesnika velikog međunarodnog "Memorijalnog turnira Dragiša Šarić" u Beogradu, na kojem je Nakić bio specijalan gost i dobio lepo priznanje. Ljubazan, srdačan i kao nekada na terenu, odmeren, ali i konkretan, vrlo rado je prihvatio razgovor za Sport Klub.

Povezane vesti

Za one mlađe, koji se ne sećaju, ili brkaju sve te silne košarkaške Nakiće na ovim prostorima, da preciziramo da je Mihovil Nakić (67), osim što je osoben po podvizima među obručima, prepoznatljiv i po dva imena i prezimena… Po nadimku Nik i po „dodatom“ porodičnom prezimenu Vojnović…

A što se košarke tiče, u najkraćem, bez njegovih odlučujućih poena ne bi bilo Cibonine titule prvaka Jugoslavije 1984. godine, a samim tim ni dve titule u Kupu evropskih šampiona 1985. i 1986. godine…

Nakić je jedan od najzaslužnijih asova za Ciboninih 14 titula u devet godina tokom zlatnih osamdesetih…

„Ma, to vam je davna povijest“, skromno će Nakić za „Sport Klub“.

Ali na konstataciju da to nije bilo kakva povijest, ili istorija, kako god, ipak, dobijamo širok osmeh odobravanja. Nik je bio igrač za velike utakmice, fantastičan u odbrani, staložen u napadu, stamen, pouzdan, a raspon ruku 217 centimetara… Džoker Cibone i reprezentacije Jugoslavije. Pamti se njegov odlučujući pogodak u finalu plej-ofa sa Crvenom zvezdom, 1984.godine, horog šut za titulu!

U finalu KEŠ 1985. godine, protiv Reala u Atini, imao je čak 21 skok, a naredne godine na meču sa Žaligirisom, kada su Zagrepčani odbranili evropski tron, bio je nepremostiva prepreka čuvenom Arvidasu Sabonisu, koji ga je iz očaja nokautirao i zaradio isključenje.

A svojevremeno, na meču Jugoslavija – SSSR, bio je najzaslužniji što su Jugosloveni uhvatili rezultatski priključak i jurišali ka izjednačenju. Sovjeti su uveli u igru tada ne toliko poznatog Aleksandra Volkova, koji se „slučajno“ zatrčao u stranu sa isturenim laktovima, udario Nakića u vilicu, izbio mu zub i onesposobio ga za dalju igru na toj utakmici, u kojoj je SSSR pobedio…

Srpska košarka uspešnija od hrvatske

Sagovornik „Sport Kluba“ Mihovil Nakić – Vojnović ovako vidi stanje u košarci u Srbiji:

„Srpsku košarku uglavnom pratim samo kroz ABA ligu i kroz reprezentaciju. Uvek je stanje u košarci u zemlji bilo uzrokovano i uspesima reprezentacije. Što su uspesi reprezentacije veći to je i interesovanje za košarku veće. Vi u Srbiji ste imali više takvih uspeha nego mi i po mom mišljenju, zbog toga se ta tradicija održala kod vas bolje nego kod nas. Vidite samo koliko Crvena zvezda i Partizan po svojim budžetima odskaču u odnosu na ostale u ABA ligi. Jasno da su finansije prednost u izboru igrača. Neki dan čitam da Partizan ima osam stranaca, Crvena zvezda nešto slično. To se kod nas ne može ni zamisliti. Naravno, igranje stranaca u našim takmičenjima predstavlja kratkoročno rešenje. Nisam baš upućen kako to ide u Srbiji, ali postavlja se pitanje da li bi ti klubovi izdržali finansijski bez neke subvencije države. Ne znam tačno odakle se tačno finansiraju Partizan i Crvena zvezda, ali su najjači u regionu“.

„Drago mi je da se ljudi sećaju tih momenata iz moje karijere. To je nekakva impresija koju nose iz tih vremena i lepo je to čuti. Što se moje igre tiče, važni su bili i odraz i tajming skoka, osećaj kako se postaviti odnosno zagraditi rivala. Moram priznati da je igranje tada, ipak, bilo manje fizički zahtevno nego danas“.

Nakić je nedavno od organizatora „Memorijala Dragiša Šarić“, a iz ruku nekadašnjeg asa Srećka Jarića, dobio plaketu zahvalnosti i kaže da ga nisu iznenadili ni priznanje, ni poziv.

„Nije me iznenadio poziv, jer su me prvi put pozvali pre dve godine, pre pandemije korone. Dogovarali smo se, zvao me Miško Marić i Dejan Savić, naš zajednički prijatelj, ali nisam mogao da dođem dok je bila korona i sad kad se obnovio poziv i ukazala prilika da dođem, naravno da sam rado prihvatio. U Beogradu su mi i ovom prilikom baš bili ispunjeni dani. Drago mi je bilo što sam se video sa puno prijatelja“.

I prethodna dva dolaska su mu bila vezana za značajne manifestacije.

„Poslednji put sam bio u Beogardu pre tri godine na premijeri filma o velikom muzičaru Vladi Divljanu. Film je režirao moj prijatelj Mladen Matičević. Jedno društvo iz Zagreba, koje je vezivalo prijateljstvo i sa Vladom i Mladenom, okupilo se i došlo tu i fino smo se proveli. Bio sam i na F4 Evrolige 2018. godine. Dođem s vremena na vreme. Nisam izgubio pojam o izgledu Beograda, jer često dolazim. To je grad u kojem sam odigrao tolike utakmice i boravio na brojnim pripremama. I kad se sretnem sa ljudima iz tog doba neminovno krene evociranje uspomena na lepe zajedničke doživljaje“.

Sa pijetetom priča o „Memorijalu Dragiša Šarić“, čije 15. izdanje je nedavno održano.

„Nisam poznavao Šarića lično, igrali smo jedan protiv drugog, nažalost, prerano je otišao sa životne scene. Lepo je da su se njegovi prijatelji, saigrači, setili da ovako jedan krasan veteranski turnir nazovu po njemu. Uz to sam čuo da ima i humanitarni karakter, da se odvajaju sredstva za neku plemenitu svrhu i onda je jasno da to ovom takmičenju daje još plemenitiju dimenziju“.

Sagovornik „Sport Kluba“ nije krio oduševljene masovnošću, atmosferom i energijom na turniru.

„Ovo je, kažu, najmasovniji košarkaški turnir u Evropi, učestvovalo je čak 58 ekipa. Tim bolje. To je sjajno! I ja sam bio uključen u veteranski sport. U Zagrebu smo imali takođe jedan veteranski turnir. Tu ljude ponesu emocije i želja za što boljim rezultatom i pobedom i lepo je druženje. Ali treba biti i oprezan, mnogi veterani redovno treniraju, ali ima i onih koji nisu u u takmičarskoj formi, a košarka je opasan sport, zahteva puno trčanja i skokova i vrlo je moguće da dođe do povreda. Znate, ono „srće hoće, telo ne da“. Zato je velika stvar na ovakvim takmičenjima da svi dođu zdravi i vrate se zdravi“.

Mihovil Nakić – Vojnović već dve i po godine uživa u zasluženoj penziji. Od 1991. do 1996. godine bio je generalni sekretar HKS, a zatim i sportski direktor Cibone, ali više od deceniju nije aktivan u košarci.

„Došao sam u fazu koju sam jedva čekao, da mogu da se smirim i radim stvari koje me vesele i rasterećuju. Moram da brinem o svom zdravlju, jer sam imao problema i zato se trudim da u svemu nađem meru. Moram i da pomognem deci i to mi često ispuni dan“.

A kad smo već naslednika i porodice, Nik ima suprugu Ivonu, ćerku Zitu i sinove, imenjaka Mihovila i mlađeg, Ivana.

„Stariji je prestao da trenira košarku, a mlađi igra za Goricu, u ABA 2 ligi. Mihovil ima 33 godine završio je fakultet, radi. Kćerka mi je takođe vrlo uspešna, završila je grafički dizajn na arhitekturi, ima svoj studio, ona i jedna njena prijateljica se bave time“.

Svakako da su deca „povukla“ i na tatu, jer popularni Nik pripada sjajnoj generaciji Ciboninih košarkaša – intelektualaca.

„Neko drugo vreme je bilo, drugačiji odnosi u porodici. Mene su moji terali da učim i stvorio sam neka interesovanja sa ljudima sa kojima sam se družio. Tu se čovek obogaćuje, neke stvari spoznaje koje mu ostaju za celi život, kroz koji se razvija, nadograđuje. Umetnost mi je uvek bila draga i bliska, sve vrste umetnosti i muzička i likovna, hteo sam da studiram arhitekturu, ali to je bilo nemoguće spojiti sa košarkom. Onda sam izabrao ekonomiju, pa sam jedno vreme i radio u struci u kompaniji „Ingra“. Čovek ne može ostati fah idiot. To je nekakav put za bogatiju dušu i bolji život“.

Bez sumnje, prezime Nakić u Hrvatskoj je tipično košarkaško. Sećamo se i Iva Nakića iz Rijeke, koji je osamdesetih igrao u Partizanu, a sada je u žiži Toni Nakić, član španskog Breogana.

„Ne, ne vežu nas rodbinske veze. Mi imamo i duplo prezime Nakić – Vojnović. Toni je iz Šibenika, isto godište kao moj mlađi sin, oni su se družili na dečijim turnirima, pa Toni spavao kod nas u Zagrebu, a moj Ivan kod njih u Šibeniku. Toni je drago dete, radujem se da je uspeo“.

Sledi još jedno objašnjenje odakle mu nadimak Nik…

Plejada asova, od Kreše do Dražena

Imao je sreću i privilegiju da igra sa legendama iz nekoliko generacija.

„U reprezentaciji sam bio sa celom generacijom asova, od Ćosića, Kićanovića, Dalipagića, Slavnića, Jerkova, Skansija, Žižića i mnogih drugih. Recimo, mi smo osvojili 1974. godine juniorsko Evropsko prvenstvo, pa smo se kasnije postepeno okupljali u seniorskoj reprezentaciji. Uglavnom, karijere su nam se isprepletale. I svaki naš uspeh je bio velika stvar“, objašnjava Nakić.

A što se tiče Cibone, logično, izdvaja Krešimira Ćosića i Dražena Petrovića.

„Ćosić nam je došao na zalasku karijere, a Petrović u najvećem usponu. Krešo je doneo stabilnost, iskustvo i liderstvo, pretočeno u vođenje nas mlađih igrača na terenu. Bio nam je kao otac, trener na parketu. A Dražen je doneo želju za uspehom, kao mlad igrač, veliki radnik, s velikom ambicijom i talentom. I naravno, kao veliko pojačanje. Došao je u formiranu ekipu, koju je on napravio boljom, ali koja je i njega napravila boljim igračem i omogućila mu da ostvari sve što je kasnije ostvario. Pobedničkim karakterom se nametnuo kao vođa. Takvi se igrači rađaju, ali i iza njih klub i trener moraju stati“.

Bilo nekad, a ostala su u srcu velika prijateljstva i uspomene na one kojih više nema…

„Održavam kontakte koliko mogu, sa nekima više, sa nekima manje, ali viđamo se tu i tamo. Najčešće se vidim sa Androm Knegom, Rajkom Gospodnetićem, sretnem i ostale i uvek mi je drago“.

„Još na početku karijere, u Mladosti su me saigrači nazvali Nik, što se prenelo dalje i u ostale klubove i tako je ostalo“.

A igračka legenda poput Mihovila Nakića svakako je kompetentna da priča o stanju u košarci u Hrvatskoj i u Srbiji.

„Stanje u hrvatskoj košarci nije bajno, opterećeno je mnogim problemima. Premala je baza igrača, interesovanje je opalo, sve manje dece se bavi košarkom, a kad je tako onda je sve teže da se dođe do ozbiljnijih rezultata. Na to se nadovezuje i ekonomska kriza, tako da klubovi životare i sve negativno što ove naše male zemlje pogađa ne ide nam na ruku. Bogati se uvek lakše snađu. To je, nažalost, neminovnost. Prerani su odlasci mladih igrača, talente vrlo rano proglašavaju gotovim igračima i onda se na tome gubi i vreme, oni se uljuljkaju i ne dođu do pravog nivoa. Isto mislim i o reprezentaciji, taj nedostatak igrača i loš sistem kvalifikacija koji ne dozvoljava da igraju najbolji igrači. Jasno je da je to najveći hendikep za zemlje koje imaju manje igrača i kada odbijete one koji igraju u NBA i u Evroligi šta onda ostaje?“

Poznato je već godinama da ni renomiranom klubu poput Cibone ne cvetaju ruže.

„Teška situacija je i u Ciboni, sad se radi na sanaciji, jer su bili dugovi. Tu su bile vezane neke stvari sa gradskom politikom. Klub je zapravo ispao žrtva nekih političkih igara i ambicija nas koji smo vodili klub, jer svi bi hteli neki rezultat, ali ti rezultati traže i adekvatna ulaganja. Kako se izgubio glavni sponzor kluba tako su i prihodi od Evrolige bili sve manji, a onda je sve teže bilo to izdržati. A mi smo, ustvari, bili jedini klub u Evropi koji je 21 godinu zaredom učestvovao u Kupu šampiona, kasnije Evroligi… I kad je to splasnulo onda se otvorila nekakva rupa i videlo se da ima i dugova. Grad je hteo nešto svoje, drukčije vizije i tu je zapravo puklo..“

Kao veliki sportsmen, Nakić je sa velikim interesovanjem pratio dešavanja na fudbalskom SP u Kataru.

Prebogata kolekcija trofeja

Mihovil Nakić – Vojnović je rođen u Drnišu, 31. jula 1955. godine, igrao je na poziciji krilnog centra, visok je 203 centimetra, a raspon ruku mu je 217 cm.

Karijeru je počeo sa 15 godina u zagrebačkoj Mladosti, a nastavio od 1973. u Industromontaži, da bi 1977. prešao u Cibonu“, za koju je igrao do leta 1987. godine. U Italiji je bio član Fantonija iz Udina sezoni 1987/88.

Dres Cibone je nosio 12 godina, odigrao 414 utakmica i postigao 4830 koševa. Sa Cibonom je osvojio dva Kupa evropskih šampiona 1985, 1986 i dva Kupa pobednika evropskih kupova, 1982, 1987. i tri nacionalna prvenstva, 1982, 1984. i 1985. godine i šest domaćih Kupova, 1980, 1981, 1982, 1983, 1985, 1986. godine.

Sa juniorskom reprezentacijom Jugoslavije osvojio je zlatnu medalju na EP 1974. godine, a kao senioru u dresu sa državnim grbom pripala mu je bronza na EP 1979. godine, srebro na Mediteranskim igrama 1979. godine, a zatim i zlato na istom takmičenju 1983. godine.

U prebogatoj trofejnoj kolekciji ima i dva olimpijska odličja, zlato sa OI 1980. godine u Moskvi i bronza sa OI 1984. godine u Los Anđelesu.

„Volim fudbal, mi smo se kao deca bavili svakim sportom koji bi se pojavio. Život se odvijao na ulici, a ne pred kompjuterima. I onda čoveku ostaje interes za vrhunske najpopularnije sportove za ceo život. Teško je bilo prognozirati rasplet na SP u vezi Hrvata i Srba. Genijalno je koliko ste vi Srbi, duhovit narod, oduševio sam se kad sam čuo da se kod vas priča kako je nakon Japana i Saudijske Arabije i Brazil priredio senzaciju protiv Srbije… A ta prava iznenađenja na SP su samo dokaz koliko je sport otišao napred i koliko svi mogu postići dobar rezultat. Šteta što Srbija nije prošla grupu, imate dobar tima, a Hrvati su napravili ponovo sjajan rezultat. Da je neko još uoči SP u Rusiji rekao da će Hrvatska biti u finalu rekli bi mu tada jesi li normalan… Međutim, ako imate dobru atmosferu, takve igrače i rukovodstvo, sve je moguće. Nekad su razlike u nijansama, kažem tako i za košarku, jer je košarka igra detalja. Tako da ko više toga ispoštuje ima više šansi za uspeh“.

I za kraj razgovora, pitanje za legendarnog košarkaša šta bi poručio mladim naraštajima, koji su tek zakoračili u košarkaške vode?

„Danas je teško mlade savetovati. Znam to i po mojim sinovima, teško se ti saveti prihvataju i lepe za njih. Drugačija su sada vremena i okolnosti. Sigurno ono što uvek ostaje od pravih osobina su upornost i volja, jer talenat nikad nije dovoljan. Pogotovo sada kada se sav sport, ne samo košarka, svodi na one koji imaju bolje fizičke predispozicije, koji su brži i jači. Dakle, sve to se, uz talenat, mora negovati i marljivo raditi da bi postao vrhunski igrač.“

Dakle, Mihovil Nakić – Vojnović, pravi uzor i primer kako se postaje as i prava, kompletna ličnost…

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare