Može li Željko do prvog Evrokupa? Prisetimo se njegovih 9 EL

Euroleague 19. okt 202112:34 7 komentara
Željko Obradović
Guliver Image/Image ID: 0000305465

Nesumnjivo najuspešniji evropski košarkaški trener svih vremena se pred početak tekuće sezone vratio u Srbiju. Seo je na klupu tima čiji je igrač bio sedam godina i u kojem je počeo trenersku karijeru.

Obradovićevi trenerski uspesi su u poslednjih 20 godina toliko „srasli“ sa srpskom košarkaškom javnošću da se uzimaju zdravo za gotovo. Ne bi trebalo tako da bude – činjenica da je jedan trener čak devet puta bio evropski klupski prvak je frapantna u koji god kontekst da je stavite. Obradović je za evropsku košarku ono što je Ser Aleks Ferguson bio za Premijer ligu, što je Bil Beličik za NFL, Greg Popvič ili Fil Džekson za NBA…

Povezano:

Ilustracije radi, Aleksandar Gomeljski, čovek po kojem je nazvana nagrada za trenera godine u EL, prvak „starog kontinenta“ bio je četiri puta. Isto toliko je evroligaških titula osvojio i Etore Mesina, koji se smatrao Obradovićevim glavnim rivalom. Duda Ivković je npr. Evroligu osvojio dvaput. Naravno, broj titula u jednom takmičenju ne može biti isključivi kriterijum za poređenje trenerskih karijera, ali postoji li parametar u kojem je Željko Obradović išta manje nego velikan?

Osvojio je 16 nacionalnih titula, bezbroj kupova i superkupova, sijaset individualnih nagrada za najboljeg trenera, a sa reprezentacijom je bio evropski i svetski prvak, kao i olimpijski vicešampion.

A šta je sa mišljenjem kolega? „Esnaf“ ga ne može poštovati više nego što je to trenutno slučaj. Čak je i Greg Popovič, jak kandidat u razgovoru za najvećeg trenera u NBA istoriji, često izjavljivao kako je „krao“ akcije upravo od Obradovića.

Željko Obradović
Guliver Image/Image ID: 0004175988

Da li je tokom godina Obradović izgradio osobeni stil? I te kako! Iako je tokom karijere vodio mnoge genijalne košarkaše, verovatno je najprepoznatljiviji plod Obradovićevih zamisli pikenrol u kojem su u glavnim ulogama Dimitris Dijamantidis i Majk Batist. To je osnova „obradovićevske“ košarke, koju je upotrebljavao i pre i posle mandata u Panatinaikosu, najtrofejnije epizode svoje karijere.

Obradović se na leto 2021. vratio u Partizan najviše, kako je i sâm rekao, zbog izazova i prilike da živi u svojoj zemlji. Imaće mogućnost da se prvi put u karijeri bori za Evrokup, drugo po važnosti evropsko klupsko nadmetanje. Ipak, treba naglasiti da je Obradović dvaput osvajao Kup Rajmunda Saporte – 1997. sa Realom i 1999. sa Benetonom.

Kup Saporte je, zajedno sa Kupom Radivoja Koraća, u to vreme bio jedan od dva sekundarna evropska takmičenja. Ta dva kupa su se kasnije ujedinila i proizvela ono što je dans evoluirao u Evrokup, tako da tehnički možemo reći da Obradović nema titulu u ovom takmičenju.

Bez obzira na navijačko opredeljenje, teško je ne priznati da Obradovićev povratak u srpsku košarku predstavlja veliku stvar. „Žoc“ do sada u skoro 30 godina dugoj karijeri praktično nijednom nije iskusio „sušu“ titula. Ma koliko pozivao na opreznost, svima je jasno da se trofejni trener namerio na Evrokup, baš kao i na lokalne pehare.

Partizan još ima mnogo da radi kako bi mogao da se smatra favoritom u takmičenju u kojem prošle sezone nije ušao ni u četvrtfinale, ali Obradovićev boravak u Humskoj garantuje konkurentnost.

Aitor Arrizabalaga/Euroleague Basketball via Getty Images

Crno-beli takmičenje u Evrokupu za sezonu 2021/2022. započinju gostovanjem Hamburg Tauersima u utorak od 19 časova i 30 minuta, a tu utakmicu ćete moći u direktnom prenosu da pratite na Sport klubu 1.

Vreme do početka nove sezone Evrokupa najbolje je prekratiti podsećanjem na svaku od devet Obradovićevih evropskih „kruna“. Pre povratka na neke prošle fajnal for turnire, evo i nekolicine zanimljivih statističkih podataka u vezi sa njima.

– Kao trener Obradović je učestvovao na 18 fajnal for turnira Evrolige, a u 14 navrata uspeo je da dođe do finala. U devet je postao šampion kontinenta.
– Obradović je osvojio titulu evropskog prvaka u prvoj profesionalnoj trenerskoj sezoni – na kraju „kampanje“ 1990/1991. bio je u igračkoj opremi beogradskih crno-belih, a na kraju sezone 1991/1992. u dvorani „Abdi Ipekči“ slavio je kao šef stručnog štaba titulu prvaka Evrope.
– Obradović je osvojio Evroligu (ili takmičenje tada poznato kao „Kup šampiona“) sa pet od šest timova koje je vodio, a jedina ekipa koju nije odveo do „krova“ Evrope bio je Beneton, u kojem je radio od 1997. do 1999.
– Tri od devet titula u EL osvojio je u svojoj prvoj godini u klubu – osim spomenutog Partizana, na premijeri je do titule u EL došao i sa Huventudom i Panatinaikosom.
– Tri tima je odveo i do jedine osvojene Evrolige u klupskoj istoriji – pored beogradskih crno-belih, to mu je pošlo za rukom i u Huventudu i Fenerbahčeu.

A sada evroligaške titule…

1. Partizan 1992.

Rival u finalu: Huventud (Đordi Viljakampa, Harold Presi, Kornelijus Tompson, Huan Antonio Morales, Tomas Đofreza Prac).

Ključni igrači: Predrag Danilović, Aleksandar Đorđević, Slaviša Koprivica, Vladimir Dragutinović, Zoran Stevanović, Ivo Nakić

Prva titula je ovdašnjoj publici verovatno najbliža srcu. Objektivne okolnosti, bolje rečeno poteškoće, sa kojima se Partizan suočavao na putu ka ovom trofeju su teško opisive. Usled sankcija tim je domaće utakmice igrao u Fuenlabradi (osim četvrtfinala protiv Knora, koje se igralo u Beogradu), a sastav je bio veoma mlad i pre sezone se nije očekivalo da će se boriti za titulu.

Obradović je tokom leta koje je prethodilo sezoni 1991/1992. naglo odlučio da okonča igračku karijeru. Planirao je još da igra, kako je govorio, ali su ga Dragan Kićanović i ostali rukovodioci kluba „zaskočili“, pa je on postao glavni trener pod bliskom prismotrom profesora Aleksandra Nikolića. Boljeg mentora i savetnika nije mogao da ima. Istovremeno je „patike o klin okačio“ i pokojni Milenko Savović, veliki Željkov prijatelj, koji je postao sportski direktor crno-belih.

Treba naglasiti da tim sastavljen od Predraga Danilovića, Saleta Đorđevića, Željka Rebrače, Nikole Lončara, Slaviše Koprivice, Stragija Stevanovića i ostalih danas zvuči impozantno, ali tada su to uglavnom bili mladi i ne sasvim dokazani košarkaši. Teško da bi se iko kladio na njih čak i da će doći do fajnal fora, a kamoli osvojiti titulu, posebno ako se na umu imaju sve okolnosti.

Danilović je proglašen za najkorisnijeg košarkaša turnira, ali je u kolektivnu svest ipak ostala urezana „ona Saletova trojka“. Svi znamo sve o ovoj titulu „Parnog valjka“, ali to ne treba da je čini ništa manje monumentalnom – ovaj podvig je zaslužio svaku lepu reč i skoro 30 godna kasnije.

2. Huventud 1994.

Rival u finalu: Olimpijakos (Žarko Paspalj, Roj Tarpli, Milan Tomić, Jorgos Sigalas, Panajotis Fasulas).

Ključni igrači: Majk Smit Gibs, Fernando Martines, Kornelijus Tompson, Đordi Viljakampa, Rafael Đofreza.

Rad u Huventudu doneo je neka nesumnjiva poboljšanja u odnosu na Partizan – nije bilo sankcija, hiperinflacije i drugih „čarolija“. Tim je, čudna li čuda, mogao da igra domaće utakmice u svojoj hali.

Ekipa predvođena lokalnim legendama (Đofrezom i Viljakampom) i odličnim Amerikancima (Tompson i Smit Gibs) bila je veoma jaka. Ipak, treba reći da Huventud, uprkos dve titule šampiona Španije zaredom, nije bio gigant u rangu Reala i Barse, sa logistikom koja je to podrazumevala.

Huventud je u prvoj fazi takmičenja bio treći u grupi, a potom je u četvrtfinalu eliminisao Real. U polufinalu na fajnal foru u Tel Avivu pala je Barselona i za potpunu satisfakciju nedostajala je samo evropska titula. U dosta neefikasnom meču (drugo poluvreme 20:18 za Huventud), Katalonci su stigli do prve i jedine titule u istoriji. Olimpijakosu nije pomoglo ni 15 poena Žarka Paspalja, koji je slobodna bacanja šutirao razočaravajuće – tek 3/10, ali je na kraju dobio nagradu za najkorisnijeg igrača F4.

3. Real 1995.

Rival u finalu: Olimpijakos (Aleksandar Volkov, Edi Džonson, Jorgos Sigalas, Dragan Tarlać, Milan Tomić, Panajotis Fasulas, Franko Nakić).

Ključni igrači: Arvidas Sabonis, Džo Arlaukas, Hose Migel Antunjes, Havijer Garsija Kol, Ismael Santos.

Real nije bio prvak Evrope još od 1980. godine i nešto je moralo pod hitno da se promeni da bi „kraljevski klub“ došao do svoje osme titule. A ko je bio bolje rešenje za te neophodne i temeljite promene od mladog trenera koji ih je u prethodnoj sezoni „išamarao“?

Real je čitave sezone bio solidan, imali su Madriđani 9-5 u regularnom toku sezone, a u četvrtfinalu su porazili Cibonu predvođenu Veljkom Mršićem. Sve je bilo solidno u igri „belih“, osim jedne stvari koja je bila fenomenalna – imali su (relativno) zdravog Arvidasa Sabonisa.

Litvanski centar je pomogao Realu da u polufinalu F4 u Saragosi pobede Limož (21p, 9sk), a potom je Obradovićeva mušterija u finalu opet bio Olimpijakos. Sabonis je imao 23+7, Džo Arlaukas je dodao 16 poena, Palje ovog puta nije bilo, a Obradović je treći put postao prvak Evrope.

4. Panatinaikos 2000.

Rival u finalu: Makabi Tel Aviv (Nejt Hafman, Arijel Mekdonald, Nadav Henefeld, Mark Brisker, Doron Šefer, Derik Šarp).

Ključni igrači: Željko Rebrača, Dejan Bodiroga, Džoni Rodžers, Fragiskos Alvertis, Fernando Đentile, Adonis Focis.

Obradović je kod Pavlosa Janakopulosa dobio ono što mu je bilo potrebno da briljantni trenerski rad i vrhunski igrački kadar dobiju kontinuitet. Srpski trener je u Atini imao uslove, poverenje i žestoku podršku navijača, a ono što je usledilo bila je decenija dominacije.

Prva titula je došla odmah, a recept je bio sličan kao i pet godina ranije u Realu – trebalo je sagraditi igru oko najboljeg centra Evrope. Ovog puta je to umesto Sabonisa bio Apatinac Željko Rebrača. PAO je dominirao u regularnoj sezoni (13-3), u osmini finala eliminisao Budućnost, koja je dobila jedan meč, ali lako pala u majstorici, a na fajnal foru je prvo pobeđen Efes Pilsen.

U finalu završnog turnira u Solunu Rebrača je u meču za trofej protiv Makabija bio najzaslužniji za pobedu sa 20 poena i 8 skokova, a najveća podrška bio mu je Oded Kataš sa 17 poena. Dinastija je uspostavljena i biće sve jača u narednoj deceniji.

5. Panatinaikos 2002.

Rival u finalu: Kinder Bolonja (Emanuel Đinobili, Matjaž Smodiš, Antoan Rigodo, Marko Jarić, Sani Bečirović, Rašard Grifit).

Ključni igrači: Dejan Bodiroga, Ibrahim Kutlaj, Damir Mulaomerović, Fragiskos Alvertis, Džoni Rodžers, Deril Midlton, Lazaros Papadopulos.

Ova sezona Evrolige donela je promene u formatu takmičenja, ali to nije predstavljalo veliki problem Panatinaikosu, koji je predvođen spoljnim tandemom Dejan BodirogaIbrahim Kutlaj „mleo rivale“. U regularnoj sezoni mali su skor 12-2, a u Top 16 fazi, koja je od te sezone uvedena, bili su na 5-1.

Četvrtfinala nije bilo, a kao prvi u grupi, PAO je direktno išao na F4. Tamo je grčki predstavnik u polufinalu eliminisao Makabi, dok je u finalu naišao na odlični Kinder. Ipak, znalo se ko je činio najbolji bekovski tandem u Evropi u to doba, uz dužno poštovanje Đinobiliju i RigodouBodiroga i Kutlaj su „spalili“ Kinder sa 43 poena ukupno i doneli atinskim „zelenima“ treću titulu u istoriji.

6. Panatinaikos 2007.

Rival u finalu: CSKA Moskva (Teodoros Papalukas, Matjaž Smodiš, Džej-Ar Holden, Tradžan Lengdon, Dejvid Andersen, Tomas van den Špigel).

Ključni igrači: Dimitris Dijamantidis, Ramunas Šiškauskas, Dejan Tomašević, Miloš Vujanić, Nikos Hadživretas, Majk Batist, Sani Bečirović.

Na novi trofej u EL čekalo se „dugih“ pet godina, ali izgleda da je baš toliko bilo potrebno da nova generacija Panatinaikosa sazri za najveće uspehe.

Nove vođe poput Dijamantidisa, Šiškauskasa, Tomaševića i Batista su našle pravu „hemiju“ i PAO je ponovo bio „na konju“. U prvoj fazi došli su do skora 11-3, u drugoj do 5-1, u četvrtfinalu je Obradović sa 2-0 pobedio moskovski Dinamo svog kuma Dude Ivkovića, a na fajnal foru prvo je pala Taukeramika iz Vitorije.

Finale protiv moskovskog CSKA bilo je spektakl – Teo Papalukas je igrao savršenu utakmicu u Mesininoj ekipi, a dvojac HoldenLengdon nije bio na nivou potrebnom za ovaj sastav Panatinaikosa. Možda je ovaj PAO bio i najjači od devet šampionskih Obradovićevih timova. Dijamantidis je bio najkorisniji igrač završnog turnira.

7. Panatinaikos 2009.

Rival u finalu: CSKA Moskva (Džej-Ar Holden, Ramunas Šiškauskas, Erazem Lorbek, Matjaž Smodiš, Tradžan Lengdon, Viktor Hrijapa, Zoran Planinić).

Ključni igrači: Dimitris Dijamantidis, Vasilis Spanulis, Adonis Focis, Šarunas Javikevičijus, Majk Batist, Dru Nikoas, Nikola Peković, Stratos Perperoglu.

Ponovo se „složila“ šampionska sezona posle razočaravajuće 2008. u kojoj PAO nije došao ni do F4. Ovog puta se „dežurnim krivcima“ (Dijamantidisu, Jasikevičijusu, Spanulisu i ostalima) prirdužio doskorašnji centar Partizana Nikola Peković, u to vreme nezadrživa lou-post sila evropske košarke.

U prvoj fazi sezone imali su „zeleni“ 7-3, u Top 16 fazi 5-1 (jedini poraz od Partizana u rekordnoj poseti u „Beogradskoj areni“), a u četvrtfinalu je nadigran Montepaski iz Sijene 3-1.

Fajnal for se održavao u Berlinu, a polufinale sa Olimpijakosom bilo je „za srčani udar“ – rešio ga je Peković sa linije penala, a priliku da izbori produžetak propustio je Džoš Čildres. U finalu je, kao dve godine ranije, protivnik opet bio CSKA – opet je tu bio Mesina, opet su tu bili Smodiš, Lengdon i Holden, a samo je Šiškauskas igrao za drugi tim.

I na kraju je upravo Litvanac i presudio – imao je šut za pobedu, ali odlično ga je sačuvao Dru Nikolas, lopta nije ušla u koš i Željko je opet pobedio. Spanulis je bio MVP F4.

8. Panatinaikos 2011.

Rival u finalu: Makabi Tel Aviv (Čak Ejdson, Sofoklis Skorcanitis, Lior Elijahu, Dejvid Blu, Džeremi Pargo, Gaj Pnini).

Ključni igrači: Dimitris Dijamantidis, Adonis Focis, Dru Nikolas, Romejn Sato, Majk Batist, Nik Kalates.

Stara ekipa je ostala na okupu, uz jedan bitan izuzetak – Vasilis Spanulis je prešao u redove najvećeg rivala posle ne baš lepog rastanka od Obradovića i porodice Janakopulos.

Ta Bilijeva odluka kao da je motivisala Dimitrisa Dijamantidisa da odigra najbolju sezonu karijere – Atinjani su na krilima svog beka lako prošli prve dve faze (7-3 i 4-2), a u četvrtfinalu je Željko potpuno nadigrao Ćavija Paskvala i Barselonu. Igrači „zelenih“ su pomalo i bezobrazno ignorisali spoljni šut mlade zvezde Rikija Rubija i na krilima te prednosti slavili sa 3-1 u seriji. Barsa se nije plasirala na F4 u svom gradu.

U polufinalu je pala najjača verzija Montepaskija (Mekejleb, Herston, Kaukenas, Lavrinovič, Stounruk, Mos, Jarić!), a u finalu je protivnik bio Makabi. Čak Ejdson je igrao košarku života, ali za kombinaciju DijamantidisBatist Izraelci nisu imali rešenja. Ljudi iz senke u ovom pohodu bili su (ponovo) Dru Nikolas i Centralnoafrikanac Romejn Sato, koji je u ovom periodu pružao najbolje partije u karijeri. Vrlo očekivano, za najkorisnijeg igrača F4 proglašen je Dijamantidis.

9. Fenerbahče 2017.

Rival u finalu: Olimpijakos (Vasilis Spanulis, Kostas Papanikolau, Jorgos Printezis, Vangelis Mancaris, Nikola Milutinov, Kem Birč, Erik Grin).

Ključni igrači: Bogdan Bogdanović, Nikola Kalinić, Jan Veseli, Ekpe Judo, Bobi Dikson, Luiđi Datome, Kostas Slukas, Pero Antić, Džejms Naneli.

Četvrta sezona na klupi Fenerbahčea bila je ona u kojoj je Obradović obavio zadatak zbog kojeg je došao na Bosfor – doneo je plavo-žutima prvu titulu prvaka Evrope u klupskoj istoriji. Međutim, nije bilo nimalo lako.

Prethodne dve sezone Fener je igrao F4 – 2015. su zaustavljeni u polufinalu (Real), 2016. u finalu (CSKA). Ono što je ipak moglo da raduje armiju Fenerovih navijača bila je činjenica da je snažan tim sada bio selektiran i uigran. I zaista, u sezoni 2016/2017. je tako i bilo – Fener je tačno znao kada i koliko treba da „doda gas“, a da stvar bude bolja, F4 se održavao u Istanbulu.

U regularnoj sezoni Fener je „dozirao“, završio je peti na tabeli sa 18-12, ali je zato u četvrtfinalu (format se opet promenio, nije više postojao top 16) Obradovićev tim deklasirao upravo PAO sa 3-0 u seriji.

U „Sinan Erdem Domu“ domaći su bili na nivou – Judo i Veseli su u polufinalu „ubili“ Realove visoke Ajona i Rendolfa, a srpska kombinacija BogdanovićKalinić imala je odlične ol-araund učinke. U finalu Olimpijakos nije imao šanse, Spanulis je zadržan na samo devet poena, Kalinić i Bogdanović su u tom meču bili najbolji igrači novog finala Evrope, a Ekpe Judo je dobio MVP nagradu.

***

David Ramos, Getty Images Sport

Činjenica da svedočimo monumentalnoj Obradovićevoj karijeri je privilegija, a dragocena je prilika da ga gledamo kako se za nove trofeje bori u jednom domaćem klubu. U mnogim izjavama za medije 61-godišnji Čačanin je naglašavao da ne smatra da je završio sa osvajanjem titula i da je i dalje motivisan.

Partizan se silno pojačao u pauzi između dve sezone i trudiće se da u sezoni 2022/2023. igra Evroligu, a Evrokup predstavlja jedan od dva potencijalna puta do željene evropske elite. Ipak, treba ići polako.

U iščekivanju novih borbi za evropski vrh, možemo da se prisetimo starih, u kojima je Obradović njačešće izlazio kao pobednik.

Koju od devet titula Vi smatrate najvećim podvigom? Koja je Vama lično najdraža? Napišite nam u komentarima.

Nikola Novaković (@nikolanvkvc)

Utakmice Evrokupa, uključujući meč između Hamburga i Partizana, ekskluzivno su dostupne za sve SBB korisnike, na EON, TotalTV i D3 platformama. Možete ih pratiti i ukoliko niste SBB korisnik, u EON paketima van SBB mreže! (PROMO)

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare