Nikolić za SK: Kao da je pušten zao duh iz boce

Skener 11. jan 202110:00 > 11:38 5 komentara
Slobodan Nikolić
SK

"Ubija me što ne držim treninge, ne mogu bez košarke. Još mi je teže kada gledam utakmice i, navijam. Za Crvenu zvezdu, to ne menjam, bez obzira na različite igračke i trenerske puteve. Nije mi krivo što u tom klubu nisam stao kraj aut linije, a ko sve nije, ali mi je žao što nikad nisam dobio pravu šansu u Srbiji," razmišlja Slobodan Nikolić o sportu kojem je poklonio 45 godina života.

Taj staž je skoro ravnopravno podelio na dane kada je cepao mrežice i one kada je podučavao neke nove generacije da, na prvom mestu, imaju bezgraničnu ljubav prema ovom sportu.

SK paketić21

Nekada pomislim da je pušten zao duh iz boce posmatrajući kako se i šta radi pod našim obručima. Ne verujem u trendove, pa nije ovo moda. Zna se šta šta je osnovni trenerski zadatak, barem sam tako učen. Od jednog Bože Maljkovića sa kojim sam radio devet godina, pa Ranka Žeravice, Vlade Đurovića, Moke (Zorana) Slavnića… Ako si se posvetio ovom poslu, dužnost ti je da preneseš ono što si učio od legendi, logično uz dodatke kako se igra već razvija. A novac će doći kao nagrada za trud, ne da bude osnovna ideja vodilja,“ nema dilemu Nikolić u razgovoru za Sport klub.

Po sopstvenom priznanju, dve sezone bez posla su proletele, ali ne razmišlja da se zauvek preseli na tribine.

Često se zapitam kako je vreme proletelo, kako mi se desila tolika pauza, prvi put u karijeri. Najlakše bi bilo da se ‘vadim’ na pandemiju, ali nije to u pitanju. Ne tražim ni avione, kamione, samo sam lik, koji se zadovoljava malim stvarima. Vuče me košarka, ne neki drugi biznis. Ne vidim sebe, recimo, kao uzgajivača voća, što je preokupacija mnogih nekadašnjih igrača. Kada te povuku trenerske vode, onda se teško odvajaš. Imao, nemao angažman, sve gledaš trenerski, pa notiraš, ispravljaš kao da vodiš tim.“

Ono što Nikolić vidi, od domaćih do evropskih parketa, nije previše impresivno. Slične zamerke imaju i oni koji su ‘samo’“ pasionirani posmatrači.

Kao da igra postaje sve prostija, ubijena šablonima. Daću ilustrativan primer, ‘četvorke’, čak i najbolje, evroligaške, ne gledaju na koš. Čak i jedan Mirotić (Barselona) šutira samo kad je sam. Slični su napadi, odbrane, a moje poznate kolege bi me verovatno ‘poklopile’ da je primaran rezultat. Pa, ko to ne voli da ima što više pobeda. Ne može da to bude jedino opravdanje za ono što može da se vidi, a nije ništa posebno, na utakmicama najboljih klubova.

Operacija Komazec

„Ko zna šta bi bilo da je Crvena zvezda uspela da dovede pre 30-ak godina Arijana Komazeca, koji je, kasnije, po raspadu zemlje, postao hrvatski reprezentativac. Računali smo na pomoć fudbalskog kluba, koji je postao evropski, pa svetski prvak. Pokojni Boban Janković, Zoran Radović i moja malenkost, bili smo spremni da nam se smanje ugovori da bi se dovela zadarska zvezda u usponu. Ali, kockice se nisu složile.“

U srpskim klubovima, posebno „njegovoj“ Zvezdi, stranci mu bodu oči, uveliko su faktor koji trajno može da promeni identitet nacionalne košarke.

Kada sam video da čak i čuveni basket rasadnik, čačanski Borac, ima američka pojačanja, crkao sam od smeha, pa se već sledećeg trenutka rastužio. Kažem sebi, e, ovo je kraj naše košarke. Nestaćemo, nije nam potreban kovid. Nisam lud, pa da zagovaram zabranu igranja stranaca, ali, daj da imamo meru. Oni koji vode klubove, očigledno smatraju da ovdašnja publika nema pojma o košarci. Kao da smo juče počeli da igramo i gledamo košarku. Šta da kažem za crveno-bele, onoliko (sedam) stranaca, to mi je neshvatljivo.“

Učinak stranih pojedinaca, sagovornik je ogolio bez pardona, ne dozvolivši da trenerski pogled zamgli trenutni bljesak.

Kada gledam Zvezdu, sigurniji sam da će loptu korektnije prevesti ‘mali’ Uskoković nego Volden ili Hol. Koliko mi se samo puta učinilo kao da Amerikanci smetnu sa uma za koliko sekundi moraju da pređu na polovinu rivala. A kada vam to proleti kroz glavu, šta je onda sledeće.“

Na temu stranih pojačanja u ovdašnjim klubovima, Nikolić ima zanimljivu opasku.

Nisam ni prvi, ni poslednji, koji će da apostrofira Željka Obradovića. Ne bih o rekordnom (devet) broju njegovih evropskih titula, ništa nije slučajno. Prvo, obožavam da gledam kako vodi utakmice, a malo, lično zadovoljstvo mi je kad ga ‘pročitam’. O nečem drugom bih… Ko mu je uglavnom vodio igru, u najblistavijim danima Panatinaikosa, ali i kada je dizao Fenerbahče u evropske visine. Dijamantidis i Slukas, ne pojačanja iz SAD. Naravno da je radio sa legijom stranaca, ali su oni, uglavnom, bili šuteri, odlični blokeri, sigurni na skoku u odbrani… Od takve prakse najboljeg, mogli bi i ovi naši nešto da nauče. Od Žoca još nešto, primer kako se vodi karijera. Nije tek tako pauzirao posle ‘veka’ u Atini, a ni sada, u vreme pandemije.“

Liverpul zbog Pižona

„Fudbal obožavam, nekada sam visio na galeriji Marakane, najviše sa Mokom. Ali, volim i Liverpul sa Jirgenom Klopom na klupi. Vezan sam za taj klub od vremena kada im je Pižon (Vladimir Petrović) dao gol za pamćenje.“

Svestan da hoda po ‘žici’, ali da ima razloga i znanja da tako razmišlja, Nikolić nastavlja:

Neka angažuju Zvezda i Partizan strance, nije ta praksa od juče, ali umereno i, povedu računa na kojim pozicijama. Američki plejmejkeri, koji se dovode u Srbiju, igraju za statistiku, u prevodu, primarno gledaju svoj učinak, a ne da li ‘pada’ sezona u finišu nekog meča. Retki su izuzeci. Takav manir još više dolazi do izražaja, što je niži takmičarski nivo, manja klupska sredina,“ priseća se sagovornik iskustva kada je radio u Češkoj, Bugarskoj…

I opet sledi primer iz bliže prošlosti, ali večitog, rivalskog tabora.

Plejmejkeri su neka vrsta idejnih vođa, a po meni, najosetljivije mesto u petorci, ovde ne bi trebalo da pripadne strancima. U Partizanu, gde je nedavno povučen jedan neobjašnjiv potez, Gordić je pušten u barski Mornar. Ako ga je nekadašnji trener Trinkijeri prepoznao kao prvog pleja, posebno kada se ‘lomilo’, kako se ove sezone desilo da ne odgovara zadacima. Miler-Mekintajer je primer pomenute statistike. A kako su crno-beli igrali sa italijanskim stručnjakom prošle sezone, da nije bilo prekida zbog virusa, završili bi najmanje u finalu Evrokupa. A ja nisam kockar, nego trener.

Ali, srpskoj košarci, godinama nedostaju organizatori igre…

„Primećujem, ali je pitanje kako je to smelo da se desi. Preko noći sigurno nije. A koliko će biti potrebno vremena da se nešto izmeni, potrajaće. Ponekad imam utisak da u Srbiji, generalno, nemamo osnovnu ideju za ‘kostur’ igre. A toliko se crta po tablama tokom tajm auta, spremaju kombinacije… Sve se pomenuto podrazumeva, ali ne može da se preskoči tablica množenja. Znate kako je govorio legendarni Aleksandar Gec: ‘Moraš da imaš pleja vragolana, maštovitog poput Moke, korisnog i ljubimca publike. Ali i ‘peticu’ da niko ne može da uđe u reket.’ Oko takvih se onda pravio sastav. U međuvremenu se od toga odustalo, ali nisam siguran da pravimo baš neki dobar košarkaški proizvod.

Kada neko poput Nikolića ne razmišlja o posledicama po, tada, igrački ulog, ne bi li pomogao Zvezdi, ne moraju da mu se prebrojavaju klupska zrnca, niti može da zameri opservacija na trenutak sadašnji.

‘Rođak’ Avdija

„Moji Nikolići su poreklom iz okoline Gacka, istočna Hercegovina, a majčini Bajčetići, na pola puta između Trebinja i Dubrovnika. Očeva familija se kasnije odselila na Kosovo, pa je moj otac rođen i odrastao u blizini Đakovice. Pre nego što je Zufer Avdija prešao u Zvezdu i postao mi saigrač, namesti se da igramo jedan protiv drugog. Otac u publici, pa u žaru dobaci nešto neprikladno za doba bratstva i jedinstva u bivšoj SFRJ. Usledila je intervencija tadašnje milicije, nije bilo prijatno, a tata se branio da je i on ‘Šiptar’. Sa Avdijom, sam, inače bio u sjajnim odnosima.“

„Prošle je 30–ak godina, ne tražim spomenik, Tarlaća sam ubedio i odveo na Mali Kalemegdan, izašao u susret tadašnjem predsedniku Kapičiću i mom saigraču i treneru Slavniću. Nije to bilo racionalno, jer me je Vojvodina, čiji smo obojica bili članovi, zbog takvog udela u operaciji, s pravom suspendovala. Materijalno sam ostao kraći sigurno za 100.000 maraka, ali ne žalim. Ponovo bih to uradio za klub, veliki sam zvezdaš, ali i profesionalac gde god sam radio.

SK paketić21

Nikolić je odigrao 429 mečeva za 14 godina (u dva navrata) u crveno–belom dresu. Na večitoj klupskoj listi strelaca zauzima treće mesto (5393), iza Vladimira Cvetkovića i Dragana Kapičića. Zato bi još o klubu igračke zrelosti, sve što leži na duši, a trenutno vidi na malom ekranu…

Uz svo poštovanje povratnika Radonjića, taman da me optuže da sam sentimentalan, jer Obradovića ili tim menadžera Ilića, doživljavam kao mlađu braću, od vremena kada smo igrali u Zvezdi. Može sada već bivšem treneru da se zamera ovo ili ono, ali niko ni da provuče, u kontekstu učinka, faktor prazne dvorane. Da ne preteram, ali crveno-belima, kao i večitim komšijama, navijači daju bar 50 odsto snage. I dok se ovako igra, bez publike, to je nenadoknadiv gubitak. Dozvoljeno je da se komentariše njegova selekcija, eventualno zapostavljanje nekih (domaćih) igrača, igra, ali… Imao je skor po planu u ABA ligi, što je dominantan klupski cilj, pošto se samo sa vrha regiona može u Evroligu. Ako već postoje ambicije za što bolji plasman u najkvalitetnijem takmičenju, ne može svake sezone da se sastav prevrne naglavačke. A i da se pruži šansa domaćim (mlađim) snagama, da svi ne ostanu samo večiti talenti.

Sagovrnik Sport kluba, koji je pola trenerske karijere, proveo u inostranstvu i dalje mašta o prilici kod kuće.

Možda bih krenuo drugom stazom, da sam svojevremeno postao Mokin asistent u Zvezdi. Našli su se dušebrižnici koji su govorili sam ekstreman, radikalan, drzak, ne volim da slušam, baš su me ‘nahvalili’. Da nije bilo kragujevačkog Radničkog i OKK Beograda, odnosno divnih, Vrbe Markovića i Dejana Dimitrijevića, ne bih ni ‘omirisao’ u Srbiji. Nije mi ni pre nekoliko godina pala kruna sa glave kada sam radio u aleksinačkom Napretku ili niškom Konstantinu, pomažući u selekciji igrača. Nisam ni trenutak pomislio da to nije moj nivo. Ali, nemam ni odgovor zašto veći broj mojih kolega, poput mene, ne dobija (pristojne) ponude u Srbiji.“

Slobodan Nikolić, Dragiša Vučinić, Dragan Kapičić
Privatna arhiva

Nikolić je jedini strani stručnjak koji je osvajao titule u Češkoj, sa Opavom, koja je posle njegovog odlaska ‘izbrisana’ dominacijom Nimburka. Za svoju najzreliju sezonu, ipak, smatra onu na klupi bugarskog Lukoila, uz duplu krunu.

(Ne)ozbiljna NBA

„Gledam NBA ali kada se uozbilje, znači od plej–ofa. Skoro me jedan prijatelj pita šta da tipuje na par Šarlot – Bruklin, gde igra sjajni Durent. Analiziram i zaključim da je pobeda Bruklina mnogo izvesnija, a oni žestoko puknu. Ali, ko se plasira u doigravanje, to je već druga priča.“

Opava je bila ambiciozan projekat, finansirao se i od lozničke „Viskoze“, čiji je većinski vlasnik postao klupski predsednik. Sa jednim strancem, našim Brankom Rajevcem, osvojili smo prvenstvo (2003) Češke, prijavili se za tadašnji ULEB (Evrokup). Ali, posle urušavanja „Viskoze“ zavrnuta je i slavina košarkašima. Mogao sam da ostanem, ali sebe tu više nisam video. Radio sam u košarkaški malim zemljama poput Češke, Bugarske, Rumunije, našim manje ‘gabaritnim’ klubovima (Radnički, OKK Beograd, banjalučki Borac, BASK…), ne žalim ni zbog čega. Jedina greška je ruski Spartak Primorje iz Vladivostoka. Preambiciozni predsednik, koji nije mogao da shvati da klub ne može ni u jedno evropsko takmičenje sa sedam sati vremenske razlike sa Moskvom, a gde je tek ostali deo Evrope. Letiš do glavnog grada Rusije devet sati, ostaneš dva, tri dana i odigraš nekoliko kola. Taman se adaptiraš, pa nazad na ruski Daleki istok. Da se ‘ubiješ’, uzalud i pristojan ugovor. Posle svega, vera u košarku me nije napustila, kao ni želja da povedem još neki klub u neke nove izazove,“ priznaje Nikolić za Sport klub.

  • Sve poklone iz našeg Novogodišnjeg paketića pronađite OVDE.

 

 

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare