Od keca iz fizičkog do legende košarke

Reprezentacija 13. apr 202212:00 > 12:26 2 komentara
Petar Skansi
FIBA

Vest da je preminuo Petar Skansi, jedan od najvećih džentlmena u košarci na ovim prostorima, vratila me je u nezaboravan dan kad smo u Splitu puna tri sata razgovarali o košarci. O detinjstvu, sazrevanju u jugoslovenskoj ligi, afirmaciji u reprezentaciji, ali i o anegdotama vezanim za Čačak, Skoplje, Zadar, Beograd… Četiri medalje u reprezentaciji Jugoslavije – zlato SP 1970, srebro OI 1968, SP 1967, EP 1965, 108 mečeva, 805 poena…

Povezano

Vest o smrti Petra Skansija (1943-2022) ujedinila je ljubitelje košarke na ovim prostorima i gurnula u stranu, makar na kratko, stalna prebrojavanja na „njihove“ i „naše“. Skansi je bio i ostao – naš! Svih nas koji smo odrastali gledajući legende jugoslovenske košarke ili makar slušali priče o njima…

Imao sam čast da ga upoznam pre otprilike dve decenije, kada se uspostavljala Jadranska ABA liga. Razgovarali smo više puta, u Splitu, Ljubljani, Zagrebu i Beogradu, a posebno pamtim vikend druženje u Goriškim brdima, koje su nam krajem 2010. godine priuštili Miran Franko, „Sonček“ i grupa sjajnih vinara iz tog kraja, kada su okupili „zlatne momke“ iz Ljubljane 1970, zajedno sa još nekim velikanima sporta, među kojima su bili i Miroslav Cerar, Bogdan Tanjević i Boris Kristančič.

Ako su olimpijsko srebro iz Meksika 1968. i svetsko zlato iz Ljubljane 1970. bili temelj svih budućih uspeha jugoslovenske košarke, onda je Skansi bio jedan od najčvršćih temelja tih uspeha jer tih godina je bio nezamenljiv u nacionalnom timu (centar, 206 cm). Uz Rata Tvrdića i Damira Šolmana činio je čuveni trio iz „Gripa“ i bio jedan od najzaslužnijih za stvaranje moćne Jugoplastike s kojom je i kao igrač i kao trener osvajao trofeje.

O tome kako je postao igrač i šta je doprinelo usponu košarke u Jugoslaviji, razgovarao sam s njim više puta dok sam radio istraživanje za knjigu „Džez basket“. U Splitu smo, proleća 2011, dotakli većinu važnih tema za splitsku košarku. Ovde sam izdvojio samo delić onoga o čemu smo tada pričali…

Petar Skansi
Guliver Image

Kada ste se prvi put sreli s košarkom?

„U srednjoj školi, naravno. Moja je priča dosta atipična. Počeo sam jako kasno s košarkom. Ranije sam igrao vaterpolo i rukomet. Međutim, bio sam izuzetno visok i nejak za to vreme. U Tehničkoj školi je profesor fizičkog vaspitanja hteo da idem na košarku, a meni to ni na kraj pameti mi nije bilo. Pa mi je onda, naravno, dao jedinicu da me prisili (smeh). Ja sam mu obećao da ću to leto, između trećeg i četvrtog razreda, otići na košarku, ali sam ga prevario. Dao mi je prelaznu ocenu, a onda sam ja nastavio sa vaterpolom jer on je bio in u to doba u Splitu mnogo više nego košarka. Kad sam se vratio najesen u školu dobio sam zaključenu ocenu za pola godine – jedinicu. I tako me prisilio tu zimu, šezdeseta godina, da promenim sport. Bio je član uprave košarkaškog kluba i u meni je vidеo nešto što do tada nije bilo prisutno: to su visina i sklonost ka sportu. I tako sam stekao prve prijatelje. Osetio sam da nešto vredim, iako sam do tada bio pun kompleksa zbog svoje visine i, eto, zaljubio sam se u košarku“.

Ko je tu još pomogao da se zaljubite?

„Prvi trener je uvek najvažnija osoba. Kasnije sam to i kroz svoj trenerski rad naučio. Taj odnos igrač-trener je neobično važan. Ne samo zbog didaktičkih razloga, nego i emotivnih. Branko Radović je bio taj koji je u meni vidеo dobrog igrača, posvetio mi se, a svi znamo koliki je zaljubljenik u košarku bio. S njim je muška košarka i došla u Split, odnosno ambicije za neke veće rezultate“.

Petar Skansi, Ratomir Tvrdić
FIBA

Kako je izgledalo stvaranje velike Jugoplastike tih šezdesetih godina?

„Presudno je bila ideja o stvaranju vlastitog kadra, korišćenjem prirodnog talenta, koji se u Dalmaciji neosporno lakše nalazi nego u nekoj drugoj sredini jer su ovo ljudi koji su izuzetno predisponirani za igru košarke. Moja generacija je u postavi imala pet igrača odavde, a kad smo želeli da budemo i prvaci Jugoslavije, onda je trebalo dodati još poneku važnu figuru. Međutim, uvek smo gro ekipe imali iz Splita i što je najvažnije liderstvo, odnosno onaj pokretački duh bio je lokalni“.

U jednom periodu nije baš bilo popularno igrati košarku u Splitu. Ljudi iz vašeg prvog sporta, vaterpola, gledali su čak i podrugljivo na to čime se bavite.

„Da, bilo je tako. Split je tada imao odličnu žensku ekipu u saveznoj ligi, pa je košarka smatrana za ženski sport. Kad se Branko Radović, koji je igrao za Partizan i Zvezdu, vratio u Split, imali smo otvoren teren na Špinutu, na putu prema bazenima. Dok smo trenirali predveče pod svetlom, reke ljudi su se spuštale dole prema moru, prema bazenima, a on bi rekao: ‘Dočekaću trenutak da ovako reka ljudi ide prema košarkaškom igralištu’. To njegovo vizionarstvo i zaljubljenost u košarku prešli su i na sve nas svih. Nije nas bila sramota da igramo košarku, ni najmanje. Porođajne muke su bile jako kratke. Ja sam, na primer, šezdesete godine po zimi počeo s treniranjem, dakle sa 17 i nešto godina, a u 20. sam već igrao u reprezentaciji“.

Radivoj Korać, Petar Skansi, Šolman, Čermak, Ranko Žeravica
Trening na Kalemegdanu uoči Olimpijskih igara u Meksiku 1968: Korać, Skansi, Šolman, Čermak i selektor Žeravica (Foto: KSS)

Da li se sećate svojih prvih patika, prvog dresa, lopte, terena?

„Nikad se u svojoj mladosti ne sećam siromaštva. Svi su, valjda, bili siromašni ili tako smo bili naviknuti nekako da nismo patili za nečim što nemamo. Znam samo to da su stare ‘olstarke’ bile pojam. Kome je ikad padalo na pamet da hoda u njima po ulici! To se čuvalo isključivo za nastupe. A kad sam počeo igrati u reprezentaciji, onda nije bilo govora o oskudevanju. U klubu smo imali jedan dres koji smo nosili kući, prale su mame i to je bilo sve perfektno. Mislim da to što sam rekao da nismo osećali siromaštvo, ne zato što u klubu nismo oskudevali, nego jednostavno nismo patili za nečim, za nekim luksuzom. Pitanje je bilo vaspitanja, kulture, čistoće. Uvek smo se tuširali. Uvek smo imali vodu, pa ako nekad nije bila topla, fala bogu, bili smo mladi još (smeh)“.

Ako se ne varam, igrači Jugoplastike su sa trenerom Brankom Radovićem učestvovali u izgradnji prve hale u Splitu.

„U Splitu imamo vrlo ozbiljne rasprave o tome (dvorana) zato što u novija vremena znate kako to ide, sve se danas privatizuje… Tako i ova struktura tu na Gripama, koju smo mi dobili u zamenu za teren na Špinutu, gde su izgrađeni neboderi i… To je svojevremeno bila livada, obradivo tlo, na kojem se izgradio veliki deo Splita. Pošto su hteli da nas izguraju negde na periferiju, došli smo ovde, do Gripa, gde nije bilo ničega. I onda se tu s vremenom počelo dograđivati. Znači jedna, pa druga tribina, pa poneka svlačionica i pred kvalifikacije za Svetsko prvenstvo u Ljubljani 1970, ta se struktura i pokrila i uredila, ušminkala i dobili smo jednu pristojnu dvoranicu… Bilo je tu raznoraznih stvari. Naš je ‘tehniko’ Božidar Škarpo, koji je bio građevinski inspektor pri splitskoj opštini, čak dobio otkaz na poslu jer nije prijavio divlju gradnju. Divlja gradnja je bila ta dvorana. Hoću reći mi postavljamo pravo na vlasništvo ili bar deo vlasništva ovoga. Naravno da grad Split to ne priznaje. I ja mislim da će te dileme ostati večne, a mislim da se nikad u klubu neće zadovoljiti time da priznaju da mu se oduzme nešto šta je njihovo“.

Krešimir Ćosić, Petar Skansi
1) Petar Skansi (broj 15) proslavlja titulu prvaka sveta u Ljubljani 1970. (Foto: KSS)

Kako je izgledao taj prelaz sa prašnjavih terena pod sjaja reflektora u dvorani?

„Moje mišljenje je da je jugoslavenska košarka doživela veliku metamorfozu, strahovit napredak u trenutku kad je administrativno odlučeno da se od danas (1968) više ne može igrati na otvorenim terenima, nego da klubovi treba da igraju u zatvorenim. Odjednom se izgubio uticaj vetra, kiše, klizanja… Čudo je da se košarka igrala na šljaci, na ugljenu, na neravnim terenima. Naravno da dribling ili dodavanja loptom koja su danas moguća nisu onda bila moguća jer je ta lopta bila kožna, sklona da se natopi vodom. Sećam se, jednom smo igrali u Karlovcu, u Šancu, padala je kiša celi dan, a Šanac je – šanac. Šanac je u stvari levak, zato se i zove Šanac (smeh). I na dnu Šanca je teren i tamo je bilo deset centimetara vode. Mi smo svejedno igrali utakmicu. Kako se išlo s loptom? Gurali smo je po vodi umesto da je driblamo…“.

Kad ste se prvi put sreli s Ratom Tvrdićem i kako je ekipa reagovala na dolazak Damira Šolmana iz Zagreb?

„Rato i ja smo pohađali istu školu i poznavali smo se pre nego što sam počeo da igram košarku. Mladež u Splitu je poznavala sve sportove. Ja sam igrao i rukomet, a on je branio u rukometu. I to naše poznanstvo je preraslo u veliko životno prijateljstvo kroz treninge i igru košarke. Šolmana sam lično doveo iz Zagreba… Ja sam studirao u Zagrebu, a igrao u Splitu. Nikad nisam igrao u Zagrebu, nego sam putovao gore-dole. I imao sam priliku da se približim Damiru u Zagrebu i dosta sam doprineo tome da ga nagovore da dođe. Njegov dolazak u Split je bio bitan za nas da dobijemo klasu. On je bio jedan od najtalentovanijih mladih igrača tada i zaokružio je našu petorku na način da smo mi sedamdesete godine u Ljubljani (Svetsko prvenstvo 1970) u startnoj petorci imali upravo beka, krilo i centra iz kluba. To smatramo za vrlo veliku čast, jer ne slavi se ta zlatna svetska medalja iz Ljubljane u svakom gradu isto. U Splitu najmanje, ali to nije nikakva novost. Split se nikad ne okreće previše unazad. Mi smo jako u ovom klubu ponosni, jer smo bili nosioci te reprezentacije. Baš tri igrača iz splitskog kluba“.

Petar Skansi, Rato Tvrdić, Damir Šolman
2) Najčuveniji trio u istoriji splitske košarke: Petar Skansi, Rato Tvrdić, Damir Šolman (Foto: KK Split)

Kada ste se prvi put sreli sa selektorom Rankom Žeravicom i kakav je ostavio utisak na Vas?

„Ranko je bio trener koji je nasledio Acu Nikolića i za mene je on bio izuzetno hrabar čovek jer sam smatrao da ja ne zaslužujem poziv, da nisam dovoljno kvalitetan za reprezentaciju koja je već šezdeset treće bila svetska reprezentacija. Ta ekipa sa Đurićem, Koraćem, Nikolićem, Daneuom, Đerđom… To su bile već svetske zvezde. Međutim, njegova želja da proširi bazu igrača bila je prevelika da bi bi odoleo izazovu da stvara novu generaciju… Sa današnjeg aspekta mogu da nađem dosta mana tadašnjim trenerima i, naravno, igračima. Međutim, za to doba mi smo sigurno bili već avangarda. Naravno, učitelji su se učili zajedno s nama. Mislim da igrači stvaraju velike trenere, a i veliki treneri stvaraju igrače. To je recipročno…“.

Šta vam je rekao na prvom treningu?

„Sećam se samo nekih epizoda. Jedna od karakterističnih je ono što sam za sebe mislio da sam prgavac… Posle niza kritika ili ispravljanja grešaka, sećam se da sam ga jednom pitao: ‘Dobro, zašto ste me zvali u reprezentaciju kad ništa ne valja ono šta ja napravim?’- Naravno da sam tada bio budalast, blesav, mlad, da nisam razumeo da je ispravljanje zato da me unapredi, nauči“.

Petar Skansi, Krešimir Ćosić
4) Centarska linija Jugoslavije na Olimpijskim igrama u Meksiku: Skansi, Maroević, Ćosić (Foto: OKK Beograd)

Kako je ekipa Jugoplastike doživljavala uspehe Zadra šezdesetih godina prošlog veka?

„Zadarska ekipa je za nas uvek bila nedostižna. Pojam. Oni su, na kraju krajeva, imidž o sebi stvorili vrlo rano. Košarka na neki način, kao da se rodila u Zadru. Tako se postavljalo ovde. U Dalmaciji je tako bilo kao da niko drugi osim njih i nema pravo da se bavi time. Ja sam imao prilike u dosta navrata da igram za Zadar. Često su me pozivali… Znate, u to vreme je liga trajala kratko. Letnji turniri su bili mnogo popularniji nego danas, tako da je igranje za Zadar meni bila zabava, a njima je to bilo veliko pojačanje. Nisu imali visokih igrača i ja sam, na neki način, rano stupio u kontakt s njima. Alim Split i Zadar, posebno kad je Split ojačao, nikad nisu bili u velikim prijateljskim odnosima, iako smo imali odnos izuzetnog poštovanja prema Zadru“.

A onda je Jugoplastika ojačala…

„Kad se dogodilo da smo počeli da ih dobijamo, pretpostavljam da je u tom trenutku revolt u Zadru narastao do te mere da smo počeli još ružnije da se gledamo preko ograde. Ništa loše u tome nema. Mislim da nema većeg zadovoljstva nego suseda pobediti u igri. To je prirodno, to je logično. Uspesi zadarski su ravni splitskim jer oni su pre nas bili ekipa koja je po Evropi znala žariti i paliti. Split je imao sreću i imao je i dobar period da je osvojio tolike evropske uspehe. Mi smo u prvom izlasku u Kupu šampiona došli do finala (1972). I to je nesrećno izgubljeno finale u Tel Avivu za nas bio jedan težak udarac, iako sa vremenske distance treba priznati da verovatno nismo zaslužili da tako lako i brzo dođemo do najvećeg uspeha. Mnogo je koristan taj poraz bio u kasnijim fazama ovog kluba. Naučilo se puno stvari i zato je generacija Kukoča, Rađe i ostalih profitirala jako puno baš na tom našem, pod navodnicima neuspehu. Mislim da je Split u odnosu na Zadar požnjeo veće uspehe, iako je veličina klubova, po mome sudu, podjednaka“.

Jednom su vas Zadrani neprijatno iznenadili sa Krešimirom Ćosićem. To je bio neki važan poraz (finale Kupa Jugoslavije 1970, Split: Jugoplastika – Zadar 60:64).

„Da, sa današnjeg gledišta nije bilo ništa neobično važno. Samo jedno finale Kupa. Međutim, kao što se često događalo, ima puno slučajeva u kojima je Košarkaški savez (Jugoslavije) imao nekih administrativnih previda, grešaka. Mi smo smatrali da Krešo Ćosić, koji je igrao celu godinu u Americi (Univerzitet Brigam Jang – prim. aut), ne može da dođe na kraju sezone u Jugoslaviju i odigra jednu utakmicu, jedno finale. To nas je šokiralo. Istina, mi smo bili favoriti, smatrali smo da zaslužujemo taj trofej. Nismo ga osvojili, ali ponajviše zbog prisustva Kreše, koji je pao s neba i odigrao jednu utakmicu u sezoni2.

Kakvo je mesto Krešimira Ćosića u istoriji košarke?

„Nije ništa novo što ću reći sada: Krešo je bez konkurencije najveći igrač za mene, koji je ikada igrao na ovim prostorima. Zbog toga što je on kroz dugogodišnju igru u reprezentaciji proveo tri generacije jugoslovenskih košarkaša. Bio je u sve tri odlučujući faktor, u sve tri je bio lider, u sve tri je bio čovek koji je stvarao novitete. Sigurno je igrač rođen pre vremena i njegovi su uspesi neuporedivi s bilo čim. Bio je veliki moj prijatelj. Zajedno smo prošli najlepše trenutke. Sigurno i karakterno i ljudski izuzetna, izuzetna osoba. Mangup u ranijim godinama, preozbiljan u kasnijim. On, nažalost, nije ni imao kasnije godine. Govorim o igračkim godinama kasnijim. Uglavnom, jedna osoba koja me je neizmerno zadužila i impresionirala i često puta ga se setim. Pošten čovek. Ali nadasve, nadasve veliki, veliki igrač“.

Petar Skansi
FIBA

Kako su splitski košarkaši gledali na jednu drugu zadarsku legendu – Josipa Đerđu?

„On je bio moj reprezentativni cimer, veliki prijatelj. Voleo me je, a i ja njega. Na terenu smo bili ljuti neprijatelji, naravno. Zato što je bio predobar igrač, nisi imao izbora nego da ga mrziš (na terenu). Pino Đerđa je čovek s kojim sam se celi život šalio. Ozbiljnih razgovora smo imali jedino kad je trebalo sačuvati Krešu od ispadanja iz reprezentacije iz edukativnih razloga. Mi smo bili njegovi veliki zaštitnici“.

Kao u situaciji kad je selektor Žeravica skinuo Ćosića sa spiska za Svetsko prvenstvo u Montevideu 1967?

„Mislim da nije Žeravica takav naivac da nije prepoznavao Krešine kvalitete. Treneri su često puta i tvrdoglavi. Ako hoće da sprovedu svoje ideje… Moraju da budu spremni i na neku žrtvu. Mi smo toliko bili uvereni u Krešinu genijalnost da smo bili spremni da odemo (iz reprezentacije), zaista da odemo sa priprema kući, ako on ne ide sa nama. Ne zato šta smo hteli da pokažemo neku svoju moć u odnosu na trenera. Nego zato što smo sumnjali da trener možda ne shvata dovoljno o kojem se velikom igraču radi…”.

Radivoj Korać
FIBA

A šta biste rekli o Radivoju Koraću?

„Pokojni Radivoj Korać je bio zvezda u današnjim dimenzijama. Njegova pojava u javnosti izazivala je uvek one vibracije, koje danas osetimo kad se pojavljuju velike filmske zvezde, velike osobe. Izuzetan strelac, jedna osoba koja je na terenu mogla da bude antipatična, jer je izazivao bes kojom lakoćom je rešavao probleme. S druge strane je bio izuzetno draga osoba, s kojom je bio užitak družiti se. U svoj toj veličini bio je izuzetno blizak i ljudski. Mogu samo da kažem da sam lično obogaćen poznanstvom tih osoba na način da kad ih se setim pomislim koliko je lepše biti dobar čovek, nego loš“.

Kako ste doživeli pobedu protiv Sovjetskog Saveza u polufinalu Olimpijskih igara u Meksiko Sitiju 1968, prvu olimpijsku medalju Jugoslavije?

„Naša je reprezentacija godinama bila ante portas. Stalno smo bili u zoni medalja. Osvajalo se, ali uglavnom na olimpijskim turnirima to finale je bilo uvek rezervisano za Amerikance i Ruse. Razbiti taj par bio je jedan od najvećih uspeha naše reprezentacije jer svi su nam to rekli: ‘Prvi put će se čuti za Jugoslaviju u Americi onog trenutka kad se sazna da oni (Amerikanci) igraju finale sa Jugoslavijom’. Često puta se događa da, ako nisi spreman da osvojiš zlato, nećeš ga ni osvojiti. Mi tada nismo bili spremni da osvojimo zlato, ali smo bili spremni da dobijemo Ruse. Igrali smo jako dobro jedno poluvreme, a onda se ugasili. Mislim da je to finale, iako smo igrali protiv izuzetno dobre američke reprezentacije, nama dalo do znanja da možemo da igramo s njima. I to se kasnije pokazalo. Došlo je do toga da su i Amerikanci sami shvatili da više ne mogu decu da šanju na olimpijadu, nego da moraju da idu sa profesionalcima“.

košarkaška reprezentacija Jugoslavije
7) Američki i jugoslavenski košarkaši posle olimpijskog finala u Meksiko Sitiju 1968. (Foto: KSS)

Da li su u Splitu sumnjali u neke administrativne odluke iz Beograda, iz kancelarije Saveza?

„Tada smo smatrali da se prave greške i često puta smo mislili da se one prave namerno. Sa ove vremenske distance shvatamo koliko je snaga centralne organizacije bitna za prosperitet jednog sporta. Inače mislim da nam danas mnogo fale ti sportski radnici koje smo imali. Ovaj je sport izgubio identitet na ovim prostorima zbog toga šta nema velike funkcionere“.

Podsetite na te velike funkcionere?

„Na primer, pokojni Rašo Šaper bio je duša toga sporta. Mi smo ga neobično cenili, ali smo mnogo puta mislili da je političar bez razloga. Jedno od velikih imena jugoslovenske košarke je Nebojša Popović, koji je takođe ovde smatran za čoveka koji bi učinio sve da nam odmogne. Mi smo često puta bili uvereni da smo umesto jednom trebali biti bar tri puta prvaci Jugoslavije. Da su nam odmogle sudije… Sve je to sa današnjeg stanovišta mila majka u odnosu na ono što se događalo kasnije“.

Hoćete da kažete da je, recimo, Nebojša Popović uprkos svom ogromnom autoritetu uvek doživljavan kao „Zvezdin čovek”?

„Ne mogu tačno da odredim sada šta je bio problem, ali to stigmatiziranje ljudi kroz pripadnost klubu je nešto što je odlučivalo o našem stavu. Ako je Nebojša Popović bio ’zvezdaš’ i ako smo imali problema sa Zvezdom i ako smo se osećali negde zapostavljeni, logično da je on bio osoba koja je na meti našeg stava (smeh)… Organizacije čine ljudi. Nije organizacija prostorije u Francuskoj ulici ili ne znam gde… Ne, to su ljudi. Dakle, od sekretarice do predsednika. Često puta i domar, onaj koji drži tamo skladište s robom. Sve su to osobe koje stvaraju atmosferu, koja je potrebna, neobično korisna, u trenucima kad se lome utakmice, kad se traži karakter ekipe. Mi smo voleli i cenili reprezentaciju i to je nešto što nas je jako, jako vezalo. Međutim, kad smo se vraćali u klubove i kad smo igrali domaća prvenstva nismo nikako mogli podneti činjenicu da je neko bliži oltaru od nas. To nam je smetalo. Možda nisu oni krivi. Oni su živeli na oltaru ili blizu centra, ali mislim da su mogli sa više razumevanja da prihvate činjenicu da jugoslovenska košarka ima bazu u perifernim gradovima, ne samo u Beogradu“.

Ratomir Tvrdić. Petar Skansi, Borislav Stanković
5) Rato Tvrdić i Petar Skansi sa Borom Stankovićem (Foto: OKK Beograd)

Kakva je u to vreme bila uloga Bore Stankovića?

„Jedna digresija, lagana, sa stanovišta hrvatske košarke… Bio sam trener reprezentacije Hrvatske 1992. godine u Barseloni u momentu razdvajanja bivših republika i stvaranja novih reprezentacija. Bora Stanković je napravio neverovatne usluge i dobre poteze u korist toga da je Hrvatska učestvovala na Olimpijskim igrama u Barseloni, dajući priliku da se kroz kvalifikacije izborimo za to. A tako je bilo i ranije jer je njegova pozicija bila delikatna. On nije mogao deklarativno da se postavi na našu stranu, ali je sigurno kroz ostale forume, kroz Takmičarsku komisiju (FIBA) koju je vodio Raša (Šaper), kroz ostale komisije pri FIBA sigurno puno, puno doprineo da Jugoslavija dobije na težini. Da ima onu težinu koju zaslužuje. Košarka je sport u kojem sudije strahovito puno utiču na rezultat. Zato je potrebno da postoji jedna centralna organizacija koja kontroliše to što se događa i koja je, na kraju krajeva, objektivna i poštena. Videli smo u puno slučajeva da je suđenje uticalo da neko postane velik, a drugi da propadnu. Smatram da se FIBA – kolko god bilo grešaka, kolko god bilo propusta koje nije mogla da iskontroliše – ipak pokazala kao jedna poštena organizacija. Mislim da nisu sve osobe u njoj bile poštene, ali s vrha se nastojalo iskontrolirati što je moguće više regularnost.

Čačanski Borac je u to vreme imao znatno bolje odnose sa Jugoplastikom nego sa Zvezdom i Partizanom. Imajući u vidu tu dobru „vezu” između Čačka i Splita, da li ste bili pošteđeni svih onih „zamki” u dvorani kraj Morave?

„(Smeh) Pored toga što su štelovali obruč, bili su i ventilatori toplog vazduha koji bi prvo poluvreme, kad smo mi šutirali na tu stranu, grejali dvoranu, a u drugom bi se ugasili (smeh). Tamo su me lovili sa kišobranima za nogu, tamo su prosipali kukuruz po parketu u poluvremenu da se klizam… Da mi slučajno ne bi zamerili, ja sam tamo neobično poštovan i oni su bili veliki košarkaši i jako su dobru košarku igrali. Ali, bože moj, cilj opravdava sredstva, kako se ono kaže (smeh)… U Čačku je bilo je prenoćište, kafana dole, a gore par soba. Mi bismo tu došli nakon putovanja iz Splita. Bilo je beskrajno to putovanje. Najpre voz koji je išao 12 sati, a onda bi prešli na autobus… Krenuli bismo u četvrtak uveče iz Splita, a došli u petak uveče u Čačak. I, onda, u kafani u kojoj bi večerali, videli bismo Radmila Mišovića sa svojom ekipom kako banči: piju se špricoke, razbijaju čaše na zidove iza leđa… I znamo šta nas sutra čeka – smestiće nam od 46 do 52 poena (smeh)! Ja sam bio siguran da nas on vara. Ma, mislim, nema šanse da se napija, da je to scena za nas, da nas impresionira, da nas relaksira…”.

Petar Skansi
FIBA

Po čemu pamtite neke druge gradove-terene u Jugoslaviji?

„U Ljubljani mi je uvek bilo hladno, brr. Ne možeš penal da pogodiš. Smrznute ruke… Meni je sada, kada živim između Ljubljane i Splita, uvek hladnije u Splitu. Ovde se slabije greje. Gore se greje puno bolje (smeh)… Najveće veselje je bilo ići u Beograd zato što je u Beogradu bila neka atmosfera provoda. Na kraju krajeva, u Beogradu su nas voleli, valjda zato što Dalmatince vole svuda. Znaš, oni nisu problematični, oni su zabavni. U Skoplju smo, za divno čudo, prolazili uvek dobro, igrali odlično. Do te mere smo se zbližili s njima da smo jednom, kad su gostovali u Splitu, Lazu Lečića (čuveni trener Rabotničkog – prim. aut) iz zezanja pozvali na sastanak pre utakmice u našu svlačionicu da čuje celu taktičku pripremu i sve ostalo. Nije bilo pomoći! On je jedna izuzetna ličnost. Desetak-petnaest dana pre prvenstva uvek su ga bile pune novine. Uvek je najavljivao da će (Rabotnički) biti novi prvaci. I jednom smo ga pitali: ‘Pa, dobro, Lazo, majku mu božju, pa kako je to  moguće?’, ’A, kad ću biti prvak ako ne pre nego što počne!’. Ha-ha-ha…“.

Da li ste imali neke ponude da odete iz Splita?

„Imao sam nekoliko puta ponude iz Amerike. Najpre da idem na studije, a onda, posle sedamdesete, čak i za profesionalni klub. Kod mene su postojale dileme u trenutku kad sam morao da pređem u Zagreb na studije (mašintsvo – prim. aut). Zvali su me iz Partizana. Međutim, mi smo svi bili jako zaljubljeni u grad u kome živimo i nije nam padalo na pamet da idemo negde iz Splita… Na žalost, ili na sreću, u to doba se vrlo teško moglo izaći iz Jugoslavije. Postojala je ona granica, koja je najpre bila 30 godina, pa je posle pala na 28. Odigrao sam jednu sezonu kao profesionalac u Italiji jer sam bio napunio 28 godina“.

košarkaška reprezentacija Jugoslavije
3) Reprezentacija Jugoslavije, prvak sveta u Ljubljani 1970. (Foto: Radiša Mladenović)

Ako se ne varam, jedna od Vaših najboljih utakmica u reprezentaciji Jugoslavije bila je upravo ona koja je odlučivala o prvaku sveta u Ljubljani 1970: Jugoslavija – SAD 70:63!

„Odigrao sam jako dobro tu utakmicu. Inače, taj turnir sam odigrao jako dobro. Mislim da sam bio proglašen za igrača tog prvenstva s naše strane, a da je za najboljeg igrača (šampionata) proglašen Sergej Bjelov. To je bila moja srećna godina. Imao sam 27 godina, za sebe sam smatrao da sam u nekoj punoj zrelosti… Pregledao sam tu utakmicu nekoliko puta, dobio sam njen snimak. Sa vremenske distance, prvi put kad sam je pogledao, rekao sam ja to neću… Izgledalo mi je toliko nekvalitetno sve ukupno, pa sam rekao ne… Zato što sam u mojim očima imao košarku današnjice, onu koju sam trenirao, onu u kojoj sam vodio ekipe. Međutim, prisilio sam se da pogledam još jedanput, pa još jedanput i na kraju otkrio da smo igrali vrlo, vrlo kvalitetnu i intenzivnu košarku. Međutim, oni dugi zulufi, pa one pantalonice, ona moda koja je tada pokrivala… Danas, te pantalone pokrivaju kvadricepse, pa ti ne vidiš noge košarkašima. Tada si bio prisiljen da ih vidiš. Ostavlja drugačiji utisak o košarci, ali kad se zadubiš, onda vidiš da smo igrali jako dobro košarku“.

Kako je izgledao prijem kod predsednika Tita posle titule u Ljubljani?

„Došao je jedan vojni avion po nas, koji je bio prilično izraubovan (smeh)… Nismo bili jedini put na prijemu kod Tita. Prema tome, nije bilo neko veliko iznenađenje, ni nešto neobično što nismo doživeli. Sve države koriste sportiste do maksimuma kad to politici odgovara. Često puta političari zaboravljaju na sportiste kad im je to jedan od ostalih poslova i zato mislim da je Jugoslavija bila zemlja koja je relativno puno koristila sportiste, ali bar, kad govorimo o današnjoj situaciji u Hrvatskoj, mislim da ovde to nije dovoljno dobro prihvaćeno“.

Šta je košarka nekad značila za Vas, a šta sad?

„Nekad je bila ljubav, veliko veselje, pa je postala veliki posao, a sada je veliko sećanje…”.

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare