
Ne možete zatvoriti granice, ne samo za protok košarkaša, već i za sve ostale profesije, ali nisam ni za opciju od pola tima stranaca. Nemamo 300 velikih igrača, već „samo“ nekoliko kapitalaca. Problem je što smo izgubili „sredinu“. Sa pojedinim pozicijama u timu, poput one organizatorske, pa kuburi se na nivou Evrope i celog sveta. Vlada Vukoičić (49) ne paniči, niti udara hladne obloge, samo je čvrsto na zemlji.
Iskusni trener iza koga je bezmalo tri decenije (klupskog i reprezentativnog) staža i trofeja, pokušava realno da sagleda probleme srpske košarke, od sve većeg broja stranih pojačanja, kako u najtrofejnijim klubovima, tako i u malim sredinama, do (ne)pokrivanja pojedinih mesta u timu, domaćim kadrom.
„Kada govorimo o stranim pojačanjima kod nas, ona su (ne)opravdana. Ali, živimo u doba opšte globalizacije i davno promenjenih pravila. Nekada se u inostranstvo moglo ići tek u zreloj dobi, sa 27, 28 godina, kod drugih se uopšte nije moglo igrati van granica domovine, a kod trećih uopšte nije bilo stranaca. U međuvremenu, stiže „pravilo Bosman“, a jedan osrednji fudbaler je sve preokrenuo. Više ne možemo da utičemo ko će gde da igra, niti možemo da spustimo granične rampe, to ne može da se izbegne. Sa druge strane, finansijski i ekonomski, ne možemo da napravimo širu bazu dobrostojećih klubova, da nam 19-godišnjaci ne odlaze za određeni procenat veće plate. A skauti nam „skaču“ i na one od 13, 14 godina… Kada se sve uzme u obzir, a nismo bogati kao zemlja, stvara se vakum, pa se može naći opravdanje za dovođenje stranaca,“ počinje priču Vukoičić za Sport klub.
Neka pravila bi, ipak, trebala da postoje, mada…
NBA otima, Evropa „krpi“ rupe
„NBA uzima sve najbolje iz Evrope i ostatka sveta, dok Kontinent popunjava njihove rupe. Ali, ni jedan CSKA, ne bi mogao da zaustavi odlazak Nikole Jokića, nije u pitanju samo visina ugovora. A ima i sledeće, tiče se cele Evrope, svaki visoki igrač koji iole vredi, već duže vreme, odlazi u SAD. Da ne govorim o onim posebnim, poput Nikole, Novickog, braće Gasol…Igraju ili su igrali na tehniku i visinu. A sa nižim je drugačije. Pa ni Ćaćo (Serhio) Rodrigez nije mogao da prođe u NBA. Riki Rubio se kao nešto drži, ali… Nijedan „beli“ Francuz, tamo nije napravio karijeru. Ni Huan Karlos Navaro, Vasilis Spanulis ili Fakundo Kampaco. Pustite „slučaj“ Australijanca Metjua Delavedove. Tamnoputi plejmejkeri te na 20 metara sa tri driblinga ostave daleko iza sebe. Oni su „mačkasti“, taj stil sa trčanjem (brzina) i kreacijom, daje im prednost. Visoki su drugi tipovi, pa Jokić vidi ono što drugi ne vide…“
„Postavlja se pitanje ko će donositi odluku kako će se klubovi ponašati? Da li je primaran rezultat, ili da se dvojica, trojica stranaca „žrtvuju“ zarad nekog talentovanog klinca? Mi nemamo odgovore na sva pitanja, ali bi mogli nešto da uradimo. E, sad, da li da napravimo okrugli sto na zadatu temu, da li bi se to odnosilo na sve srpske klubove, ili…Samo da krenemo sa mrtve tačke i da se ne pravimo da će to neko drugi za nas da uradi, već da se angažuju svi u košarci. Nije to jednostavno, pa navijači Crvene zvezde i Partizana, bez obzira na sastave, vole da njihovi klubovi pobeđuju, ali onda to krene linearno. Pa, apsurd je da se klubovi Košarkaške lige Srbije pojačavaju strancima, da bi ekipa završila kao peta, a ne osma. E, tu smo malo preterali. Istina je da više nemamo toliko igrača, jer su neki rano otišli, neki se prevarili…Strance ne možemo zabraniti, ali možemo napraviti analizu (ne)činjenog, pa i uspostaviti neko dženlmensko pravilo. Strana pojačanja su neminovnost, da ne idemo duboko i široku u sam proces, ali nisam ni za sedam „komada.“
Srbija i dalje ponosno ističe da je „zemlja košarke“. Da li je to iluzija sredine u kojoj je teško pronaći klub iz prva dva takmičarska ranga bez stranih pojačanja, ili domaćeg plejmejkera koji bi jednog dana ( a to nije daleko) nasledio Miloša Teodosića, Vasilija Micića…

„Odgovoriću pitanjem – a šta je zapravo zemlja košarke? Isti termin koriste i Litvanija, ali i Liban ili Filipini. Samo je stvar parametra, broj navijača, ulaganja, gledanost ili nešto četvrto. Liban mnogo ulaže u ovaj sport, pa sebe smatraju košarkaškom zemljom. Nije nikakva igra reči, već stvar ugla posmatranja. Nama je tradicija uspeha dala ovakav epitet. A u Srbiji, košarka nema najveća finansijska ulaganja. Imala je uspeha, ali su tu i neki drugi naši sportovi, počev od vaterpola. Da ne zaboravimo, a to nam se dešava, po odluci FIBA, posle raspada Jugoslavije, mi smo naslednici rezultata nekadašnje zajedničke države. Više nismo tolika zemlja, nismo (uvek) dominantni, pa smo razočarani ako nismo prvi. A nije uvek bilo tako. Evo prostog primera, sećamo se klupske evropske titule Partizana, a isti trofej su osvajali nekada i Bosna, Cibona, Jugoplastika… Da se prebrojavamo, pa da utvrdimo koliko titula ima Srbija ili Hrvatska, ko je nekada dao veći doprinos. Ta priča o zemlji košarke, to prija, ali trebalo bi imati na umu i na pritisak da se ne računa ono što nije perfektno. A šta ćemo sa (nužnim) odlascima mladih igrača, materijalnim ulaganjima, odavno je nestao i istočni blok, zemlja se otvorila, pa i za investicije, sve to utiče na izmenu košarkaških slika i (ne)prilika.“
Sagovornik Sport kluba navodi i želju da se takmičimo u svemu po svaku cenu, uprkos objektivnim (skromnim) uslovima.
„Ne možemo da se svima takmičimo, pa ako nismo „naj“ pod obručima, onda to već mnogo ne valja. Takvi nisu u pravu. Trebalo bi uzeti u obzir populacionu bazu i materijalne mogućnosti, ne zaboraviti da su mnoge dobre stvari pravljene u onoj velikoj zemlji, SFRJ. Mi i dalje imamo dobru (košarkašku) genetiku, igrače da ih trenerski motivišemo, to se neće lako promeniti… Zašto ne gledamo i iz nekog drugog ugla. Koliko to još zemalja ima jednog Nikolu Jokića ili Vasilija Micića, dve sezone uzastopno najbolje u NBA odnosno Evroligi? Da li je to možda nedostatak individualnog kvaliteta? Ali, ne možeš baš sve da imaš. Mi i dalje imamo cenjene igrače, ali…“
Ali, srpska košarka ima problem(e)…
Španci nisu sujetni
„Španija već dugo, u dva mandata, ima Italijana Serđa Skariolu na mestu selektora i, to kakvog…Ne radi im sujeta zbog toga. Pa i oni imaju problem sa plejmejkerom, pa su pasoš dali Lorencu Braunu, ali je to nekima tamo malo zasmetalo. Zato im ne smetaju braća Garuba ili Nikola Mirotić, koje smatraju „svojima“. Namerno navodim primer Španije, jer mislim da dobro rade u ovom sportu, od ACB lige do mlađih reprezentativnih kategorija, koji sigurno nisu slučajno šampioni Evrope do 18 i 20 godina. Daj da ne budemo toliko sujetni za razne košarkaške stvari, već da se prilagođavamo situaciji, finansijskoj snazi…u vremenima koja se menjaju.“
„Nemamo više takozvanu „sredinu“. Do pre 20-ak godina, imali smo stabilne klubove i nije baš svako (rano) odlazio u inostranstvo. A to je čitava jedna generacija, sve brzo prođe. Nemamo igrača da rastu iz sezone u sezonu, postane „mečviner“, pa iako sporije napreduje, primera radi, sa 26 godina bude MVP ABA lige. Ili odu rano ili ostanu na niovu limitirajućeg. Mi smo u tom srednjem delu dosta izgubili. Što se tiče plejmejkera, oni nedostaju u celoj Evropi, pa i u svetu, ne računajući igrače afroameričkog porekla u SAD odnosno NBA. Na prste jedne ruke možemo da izvučemo one koji su dominantni, a da nisu tamnoputi. To vam je kao u atletici, u sprinterskim trkama, na 100 ili 200 m. To je genetski i malo je širi problem. Kao što ne može svake godine da se rodi Micić ili Teo.“
Da ne bi (ne)realno lamentirali, Vukoičić apostrofira:
„I u košarci moramo da prihvatimo novu realnost, da budemo objektivniji, a ne samo da „vučemo“ levo ili desno. Jer, kako ubediti neko talentovano dete da se ne otisne u daleki svet, ako ne možeš da mu ponudiš ništa više od skromne plate, rivala, uslova…I ja bih voleo da u Srbiji ostanu malo duže, naprave još jedan korak, adekvatnu nadogradnju, pa da odu kao eksperti, ali je teško odoleti. Mi smo i u trenerskoj krizi, pa ne može baš svako da bude Duda (Dušan) Ivković… Ali, proći će i period kada baš nismo onakvi kakvi bi voleli. Pojaviće se novo ime, nebrušeni dijamant, kako se nekada govorilo. To se ne planira, košarka je živa stvar, nije fabrička proizvodnja.“
Da ne bi zaboravili da nismo skoro jedini bogom dani za ovaj sport, još nešto…
„Ponekad smo malo nerealni kao nacija. Slažem se da imamo malo više od ambicije da ne gubimo od Belgije, ali nemamo baš i 300 velikih igrača, samo nekoliko kapitalaca. Da se ne vraćam na Jokića i Micića, ali pogledajte i sezonu jednog Vladimira Lučića u Bajernu i evroligaške partije. Ili Marka Gudurića u Fenerbahčeu. Pa potez Barselone, koja ima superjaku ekipu, ali nezadovoljna neosvajanjem evropskog naslova, dovodi Nikolu Kalinića. Kada ukazujemo na neke negativne pojave u srpskoj košarci, onda da se setimo i primera poput gore navedenih. Da ne budemo samo kritični i da nigde ne vidimo svetlost.“

Komentari ()
Vidi sve komentare