Reptorsi mogu samo da sanjaju Partizanove grobare

Skener 7. feb 202310:00 9 komentara
Filip Olćan

Ako ne postaneš vrhunski košarkaški profesionalac, neke druge snove, poput filmskih, nećeš izneveriti kao u slučaju Nema Stankovića, kanadskog reditelja srpskog porekla čiji je film „Moj prijatelj Tomi“ otvorio peto izdanje DOK-a, međunarodnog festivala dugometražnog dokumentarnog filma u Beogradu.

Povezane vesti

A za nezaborav sportske ljubavi, dovoljno je bilo osetiti atmosferu još jednom pune Arene tokom evroligaškog meča Partizan – Asvel.

Reditelj i rođeni Beograđanin, koji je svoje znanje srpskog jezika, samokritično duhovito sveo na nivo onog koji je u rodnom gradu završio samo godinu dana vrtića, na evropsku premijeru, doveo je Toma Lija, glavnog protagonistu, najboljeg druga, kome je životna želja velika karijera sportskog novinara. Ne računajući zaslužene aplauze bioskopske publike u četvrtak uveče, poseban doživljaj je bio gledanje utakmice 22. kola najjačeg evropskog klupskog takmičenja.

„Obožavam Beograd i Tomiju već 13 godina pričam o Srbiji. Bio mu je san da dođe, pa iako zna dosta o ovdašjoj kulturi, poseban doživljaj je bio meč u Areni. Kada smo sabirali utiske, rekao mi je da navijači Reptorsa, u Torontu gde živimo, nisu ništa u poređenju sa „grobarima“. Za mene je bilo dodatno emotivno jer sam dugo trenirao i igrao (koledž) košarku, imao velike sportske planove, na koje je, na žalost, povreda spustila rampu,“ rekao je Nem Stanković za Sport Klub.

Kada seks nije za priču

Dokumentarac „Moj prijatelj Tomi“ bavi se temom od koje se često okreće glava ili prave vicevi na globalnom nivou, odnosno o sve većem broju osoba (muškaraca), koji ni u zrelim godinama ne mogu da se pohvale nijednim seksualnim iskustvom. Priča o Tomiju Liju, sinu koreanskih doseljenika, kome ni pet fakultetskih diploma ne pomaže da izađe na prvi ljubavni sastanak i na pragu 40-tih, istovremeno je podsećanje na sve veći (svetski) procenat sličnih slučajeva. Reditelj Stanković je izneo podatak da je jedan od 20 Amerikanaca preko 30 godina, nevin. Zato svog druga Tomija, sa filmskom ekipom, vodi na put ka punolestvu po celoj Americi. Toplo, emotivno, duhovito, uz poruku da je život, ipak, zabava.

Nekadašnji košarkaški stipendista, koji je režirao, pisao scenario, ali i zaigrao u svom filmskom prvencu, pokušaće da još konkretnije spoji umetnost i košarku.

„Moj sledeći projekat će biti igrani film o Kanađaninu Rou Raselu, trenerskoj legendi, koji je jedan od najzaslužnijih što je od zemlje hokeja napravio košarkaški prostor. Nekada je na godišnji draft NBA stizao jedan ili nijedan Kanađanin, ali se mnogo toga promenilo desetak godina unazad. Ako sam mogao da napravim jedan apsurdni dokumentarac o nevinosti odraslih osoba, nešto „dugujem“ i košarci.“

Iako odrastao i živi na američkom kontinentu gde je „zakon“ profesionalna liga, Stankovića vuku i neki daleki obruči.

„NBA je svet za sebe, mada su tamo najbolja dvojica, zapravo trojica „naših“ igrača – Nikola Jokić, Luka Dončić, ali i Janis Adetokumbo. Potekli su iz zemalja koje su blizu jedna druge, skoro isti region. Košarka koja se igra u SAD i Evropi se razlikuje, na prvom mestu je „šoutajm“, a na drugom, čitava kultura. Kada sam ja igrao pre 12 godina, Amerikanci odnosno ljudi iz NBA sistema, smatrali su da su evropski košarkaši uglavnom „mekani“ (soft), dok je Kanada bila izgubljena između ta dva sveta. U mojoj drugoj domovini, populaciju čini 60 odsto doseljenika ili njihovih potomaka, a i oni su bili „softani“ za NBA. Ali, vremenom, posebno od 2011, promenila su se takva uvrežena mišljenja.“

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare