Srozavanje sporta na nivo politike

Blog ostalo 21. apr 202210:00 > 10:07 18 komentara
Michael Reaves/Getty Images

Ono što se trenutno događa ruskim sportistima jeste ništa drugo do najcrnje doba u istoriji sporta, mada je bilo i pre mračnih perioda… Ruski sportisti imaju isti tretman kao i nemački koji su aktivno učestvovali u I svetskom ratu.

Povezano

Najveći poraz u svojoj istoriji, sport doživljava danas – kada se od ruskih sportista zahteva da osude politiku svoje zemlje da bi mogli da se takmiče na međunarodnoj sceni. Drugačije rečeno, od njih se traži ništa drugo nego da se bave politikom, što je potpuno u suprotnosti ne samo sa suštinom sporta već i sa Olimpijskom poveljom.

U svojoj zamisli sport je jedna od najpoštenijih stvari na svetu: brži je onaj ko isti put prevali za kraće vreme. Ili: bolji je onaj ko disk ili koplje baci dalje. U sportu je sve lako izmeriti, u njemu se ne živi od obećanja već od ostvarenja. U njemu nema prečica do cilja, a u politici – cilj opravdava sredstva.

U Osnovnim principima olimpizma (Olimpijska povelja) naglašeno je i to da je „bavljenje sportom ljudsko pravo, da svaki pojedinac mora da ima mogućnost da se bavi sportom, bez diskriminacije bilo koje vrste, da sportske organizacije treba da primenjuju političku neutralnost“…

A šta sada imamo na delu: ruskim sportistima je ukinuto pravo da se bave sportom, diskrinimisani su upravo iz političkih razloga, a njihov jedini greh je to što nisu spremni ne samo da se odreknu predsednika svoje zemlje Vladimira Putina, već i da ga javno osude. Istorija se ponavlja… Pre tri decenije jugoslovenski sportisti su ispaštali zbog rezolucije 757 Saveta bezbednosti, a meta je bio Slobodan Milošević. Međutim, pokazalo se da ovakvi hici nikada ne pogađaju metu…

ruska zastava
Daniel Pockett/Getty Images

Danas neki još naivno veruju da sport ima snagu da stvara bolji svet. Takve iluzije su odavno spasle. U antičko doba zbog sporta su se prekidali ratovi, a danas se sportom doliva ulje na vatru. Ako je i razumljivo da na ruske sportiste vode hajku oni koji time dobijaju političke bodove, onda je najblaže rečeno – neljudska i primitivna hajka koju na njih vode pojedini sportisti i „sportski radnici“, sa mržnjom kakva se viđa samo u političkom ringu.

Ono što se trenutno događa podsetilo me je na jedan master rad na kojem je jedan student iz regiona radio pre desetak godina, baveći se uticajem sporta na mir u svetu. Tada je, na sugestiju mog cenjenog kolege iz ljubljanskog „Dela“ Vite Divca (1952-2021), stigao do mene, sa molbom da i ja kažem nešto na tu temu…

„Da li ima u tom vašem radu ratova koji su se vodili i koji se vode u ime sporta“, pitao sam tog mlađeg kolegu, koji se malo iznenadio: „Zašto ratova, kad sport širi toleranciju, spaja ljude…“.

I tako smo u razgovoru, korak po korak, došli do mnogih tragedija koje su se zbile u ime sporta. Među njima je i Fudbalski rat iz 1969. godine (Honduras protiv Salvadora). Ne znam koliko mu je to moje mišljenje poslužilo za taj rad…

Ovoj temi nisu odoleli ni mnogi čuveni mislioci, uviđajući snažan uticaj sporta na izgled sveta. Tako je Žan Pol Sartr zaključio da su „Olimpijske igre uvek bile uprljane politikom“, mada je i sam doprineo tome, kada se zalagao za bojkot Olimpijskih igara u Moskvi 1980.

Džordž Orvel je mnogo pre njega (1945) konstatovao da ozbiljan sport nema veze sa fer-plejom, da je povezan sa mržnjom, ljubomorom i nasiljem i da je sport ništa drugo do – rat bez pucanja! I zaista, neverovatno je koliko se mržnja uvukla u sport. Koliko samo podmetanja, prevara, nipodaštavanja. Kad na Google pretrazi ukucate pojmove sport cheeting i sport fair play, dolazite do zaključka da su sportske prevare odnele ubedljivu pobedu – za više od sto miliona rezultata. Da li je moguće da se reč prevara češće vezuje za sport od reči – fer plej?!

Da ne bude zablude – sport nikada nije bio imun na politiku (rimski car Neron podmićivao sudije da bi pobedio, a kad mu ni to ne bi pomoglo, sam sebe je proglašavao za pobednika) ali je nekada ipak bio stariji od rata! U antičko doba zaraćene strane su sklapale primirje uoči i za vre vreme Olimpijskih igara, da bi takmičari i gledaoci mogli bezbedno da otputuju do sportskog borilišta u Olimpiji. Taj antički izum – olimpijsko primirje – preživeo je do danas i upravo je on bio poluga kojom je Međunarodni olimpijski komitet (MOK) odstranio ruske sportiste sa Zimskih paraolimpijskih igara u Pekingu. Rusija je kažnjena zbog kršenja Olimpijskog primirja.

Olimpijske igre u Antverpenu 1920.
Getty Images

Prvi put je MOK primenio ovu meru posle I svetskog rata, na Olimpijskim igrama u Antverpenu 1920, kada je sportistima iz zemalja koje su izazvale rat Nemačke, Austrije i Mađarske (Austrougarske) zabranio da učestvuju. Takva odluka je tada imala smisla jer su hiljade sportista i desetine olimpijaca iz tih država (pa čak i osvajači najsjajnijih medalja) učestvovali aktivno na strani agresora. Računajući sve države, blizu 150 olimpijaca je izgubilo život u tom ratu, a među njima je i srpski olimpijac Dragutin Tomašević na koga je pucao možda baš neki nemački sportista…

Danas je nemoguće pripisati takav greh ruskim sportistima koji nemaju nikakve veze ni sa ratom ni sa politikom. Zločin je sputavati tako desetine hiljade mladih ljudi. Ne radi se tamo o vrhunskim sportistima koji su u naponu snage i koji propuštaju neke neponovljive trenutke u svojim karijerama, već i o deci – pionirima, kadetima, juniorima – kojima će neko morati da objasni zašto su tako surovo žigosani.

Sve ovo me podseća i na jedan briljantan komentar u dokumentarcu o bokseru Muhamedu Aliju, kome je nepune četiri godine (1967-70) bilo zabranjeno da se takmiči zato što je odbijao da ide u rat (Vijetnam):

„Da li možete da zamislite kakav bi gubitak za umetnost bilo to kada bi neko zabranio Mikelanđelu ili Rembrantu da stvaraju u svoje četiri najplodnije godine… E upravo se to dogodilo Aliju..“.

Slično možemo da se pitamo i za šampiona US opena u tenisu Danila Medvedeva kome će možda u naponu snage zalupiti vrata Vimbldona. Ili za Novaka Đokovića, koji je iz nekih drugih razloga (teško je poverovati da i oni nemaju veze s politikom, ma šta ko mislio o vakcinaciji protiv kovida), izopšten sa nekih velikih takmičenja, u trenutku kad treba da se kruniše kao najbolji teniser svih vremena (a možda i sportista). Zbog političkih odluka gube ne samo ti vrhunski sportisti, već i publika, pa ako hoćete i čovečanstvo – jer je lišeno predstava najvećih sportskih umetnika.