„Žuta podmornica“ nastavlja svoju bajku ili ne?

Champions League 27. apr 202210:00 > 10:27 1 komentar
Viljareal Samu Chukwueze of Villareal celebrates after scoring his team`s first goal during the UEFA Champions League Quarter Final Leg Two match between Bayern München and Villarreal CF at Football Arena Munich on April 12, 2022 in Munich, Germany. Bayern München v Villarreal CF Quarter Final Leg Two - UEFA Champions League
(Photo by Christian Kaspar-Bartke/Getty Images)

Da li je iko bio spreman da se kladi da će Viljareal, nakon što je prošle sezone neočekivano osvojio trofej namenjen pobedniku Lige Evrope, u ovoj dogurati do polufinala najkvalitetnijeg klupskog takmičenja našeg kontinenta, Lige šampiona?

Teško da je bilo takvih hrabrih prognozera pošto je od ekipe sa stadiona „Keramika“ (do 2017. se zvao “El Madrigal”) u ovom takmičenju od starta krenulo mnogo igrački kvalitetnijih, finansijski moćnijih i poznatijih klubova sa daleko više iskustva u nastupima u Ligi šampiona. Pa ipak je ’Žuta podmornica’ uspela da eliminiše najpre Atalantu (u odlučujućem meču za drugo mesto u grupnoj fazi), a zatim i Juventus i Bajern i tako stekne pravo da izađe na megdan Liverpulu u svom drugom nastupu u polufinalu nadmetanja za ušati pehar.

Pre 16 godina u sad već davnoj sezoni 2005/06 ekipa Viljareala – koju je tada sa klupe predvodio čileanski trener Manuel Pelegrini, a na terenu argentinski plejmejker Huan Roman Rikelme – prvi put je senzacionalno izborila plasman među četiri najbolja tima Starog kontinenta. I tada, baš kao i sada, u grupnoj fazi su se namerili na Mančester Junajted (te Benfiku i Lil), ali je tom prilikom autsajder iz Španije poneo epitet pobednika grupe D (sa  osvojenih 10 bodova), dok su fudbaleri sa “Old Traforda” neočekivano rano okončali evropsku sezonu kao poslednjeplasirani.

U osmini finala su, zahvaljujući većem broju golova postignutih na gostujućem terenu (1:1, 2:2), bili bolji od Glazgov Rendžersa, da bi im u narednoj rundi, pogodak postignut u prvom duelu na milanskom stadionu “Đuzepe Meaca” omogućio da preskoče i Inter (1:2, 1:0)  i tako stignu samo na korak od završnog meča za najvažniji trofej evropskog klupskog fudbala. U polufinalu ih je, baš kao i u ovoj sezoni, čekao rival iz Engleske, tačnije Vengerov Arsenal čija je prva zvezda bio francuski golgeter Tjeri Anri.

Dijego Forlan
imago/Paul Marriott via Guliver Image

’Tobdžije’ su u prvoj utakmici na “Hajberiju” stekle minimalnu prednost (1:0) ali je u revanšu odigranom 25. aprila 2006. Viljareal učinio sve kako bi nadoknadio zaostatak i načinio najveći podvig u istoriji kluba, koji je tek u sezoni 1998/99 prvi put nastupio u Primeri. Tim u kojem su, pored Rikelmea, ključni igrači bili Dijego Forlan, Markos Sena i Huan Pablo Sorin nikako nije uspevao da anulira minus iz Londona, a onda je u samoj završnici utakmice dosuđen jedananaesterac za domaćina čija bi realizacija odvela Viljareal u produžetke. Na žalost igrača i navijača španskog kluba na prepunom “El Madrigalu” udarac koji je bele tačke izveo Huan Roman Rikelme zaustavio je golman Arsenala Jens Lerman i tako omogućio svojoj ekipi da bude akter finalnog nadmetanja sa Barselonom koje je okončano porazom Vengerovih fudbalera 2:1.

Kao što često biva sa manjim klubovima, nakon okončanja evropske bajke je usledio odlazak najboljih igrača i pad Viljareala. Klub iz pokrajine Kasteljon je, doduše, prethodno u sezoni 2007/08 osvajanjem drugog mesta ostvario svoj najveći takmičarski domet u Primeri, a u Ligi šampiona je naredne godine stigao do četvrtfinala gde ga je još jednom zaustavio Arsenal (0:3, 1:1). Umesto novih nastupa u evropskim takmičenjima, ’Žuta podmornica’ se suočila sa krizom koja ju je primorala da se bori za opstanak u elitnom rangu španskog fudbala, iz kojeg je na kraju sezone 2011/12 ispala u Segundu.

Vratili su se ekspresno u Primeru, međutim, u narednim godinama, izuzev u sezoni 2016/17, nisu uspevali da ponove rezultate koji su klub iz grada udaljenog 64 kilometra od Valesnije, u prvoj deceniji XXI veka lansirao na veliku evropsku  scenu. Viljareal je u aprilu 2017. stigao do polufinala Lige Evrope u kojem je nakon velike borbe (1:0, 0:3) eliminisan od Liverpula sa kojim će sada odigrati dva još značajnija meča u završnici najcenjenijeg kontinentalnog takmičenja.

A onda je krajem jula 2020. na “Keramiku” došao fudbalski trener iz Baskije Unai Emeri, poznat kao specijalista za eliminaciona evropska klupska takmičenja. Ovu reputaciju je najviše stekao zahvaljujući uspesima ostvarenim na klupi Sevilje, koja je pod njegovim vođstvom tri uzastopne sezone (2014, 2015, 2016) osvajala pehar namenjen pobedniku Lige Evrope. I kao menadžer Arsenala, sa kojim se inače nije proslavio u takmičenjima na Ostrvu, u sezoni 2018/19 je dogurao do finala drugog po vrednosti kontinentalnog nadmetanja, ali je u odlučujućem meču njegov tim poklekao pred Čelsijem 4:1.

Žerar Moreno, Viljareal, Liga Evrope 2021.
AP Photo/Michael Sohn, Pool via Guliver Image

Već u prvoj sezoni rada u Viljarealu Emeri je neočekivano uspeo da ovaj tim dovede do njegovog prvog međunarodnog trofeja, pehara namenjenom pobedniku Lige Evrope. Za razliku od promenljivih igara u Primeri gde su takmičenje završili tek na sedmoj poziciji, njegovi fudbaleri su sa upehom preskakali sve prepreke na međunarodnoj sceni. Poslednja je bio stari poznanik Mančester Junajted, sa kojim su 26. maja 2021. u Gdanjsku odigrali najvažniji meč u dotadašnjoj klupskoj istoriji. Nakon što nakon 120 minuta nije bilo pobednika (1:1) prustupilo se izvođenju jedanaesteraca, koje je je nakon pravog maratona (fudbaleri oba tima su izveli po 11 udaraca sa bele tačke) okončano velikim slavljem igrača i navijača ’Žute podmornice’.

S obzirom na ogromnu razliku u kvalitetu između dva evropska klupska takmičenja, malo ko je verovao da Viljareal može daleko dogurati u ovosezonskoj Ligi šampiona za koju je vizu stekao zahvaljući prethodnom trijumfu u Ligi Evrope. Ne znamo šta je o tome mislio Emeri, ali se na osnovu skromnih izdanja ekipe u Primeri (gde nakon 33 kola zauzima tek sedmo mesto) može zaključiti kako je ponovo sve karte bacio na nastupe na međunarodnoj sceni. Prvi važan posao obavljen je u Bergamu kada je pobedom nad Atalantom (3:2) obezbeđeno drugo mesto u grupi F i plasman u osminu finala Lige šampiona.

Istinska iznenađenja su usledila na proleće. Nakon remija u prvom duelu sa Juventusom (1:1) odigranom na stadionu “Keramika”, izgledalo je da će se evropski put španskih provincijalaca okončati posle revanša u Italiji. Umesto toga Viljareal je u drugom poluvremenu susreta na torinskom “Alijancu” golovima Morena, Toresa i Danžume  prosto razmontirao favorita iz Torina i tako zakazao odmeravanje snaga sa moćnim Bajernom.

Činilo se da je jedan od glavnih kandidata za uzimanje ušatog pehara još veća, zapravo nepremostiva prepreka za Emerijeve fudbalere, pa, ipak, hrabri autsajder je u prvom duelu u Viljarealu, ne samo sjajnoj taktičkom postavkom otupeo oštricu strašnog Bajernovog napada, već i stekao zasluženu, istina minimalnu prednost pred revanš u Minhenu. I pored odličnog izdanja španskog tima u prvoj epizodi četvrtfinalne bitke gotovo niko nije sumnjao da će bavarski stroj na kraju nadoknaditi neplanirani zaostatka i izaći kao pobednik iz ovog duela. Nagelsmanov sastav jeste uspeo da golom Levandovskog u 52. minuti anulira minus iz Španije, ali je, umesto da postigne očekivani drugi pogodak, u 88. minuti doživeo šok. Posle jednog kontranapada Viljareala, Čukvueze je zakucao loptu  pod prečku Nojera i tako najvažnijim pogotkom u dosadašnjoj karijeri odveo tim iz pokrajine Kasteljon prema evropskom Olimpu.

Unai Emeri
Photo by Alexander Hassenstein/Getty Images

Može li ova mala španska ’Žuta podmornica’ da načini još jedan podvig i eliminiše Klopovu mašinu iz grada koji je dao legendarne “Bitlse” autore nezaboravne pesme “Jellow Submarine”? Iako su ’Redsi’ individualno i kolektivno nesumnjivo jači od Emerijevog sastava to im ne daje garanciju da će (lako) opravdati ulogu favorita i izboriti plasmanu u očekivano parisko finale. Mada se ne možemo složiti sa tezom da Viljareal u predstojećim polufinalnim duelima (27. aprila i 3. maja) sa timom sa “Enfilda” nema šta da izgubi, sigurno je da njegovi igrači u ove susrete – za razliku od protivnika – ulaze sa psihološkom prednošću autsajdera koji nije opterećen imperativom moranja, tačnije da ima prednost u izostanku pritiska koji često sputava favorite. Osim toga, njihov adut bi mogla da bude činjenica da su koncentrisani isključivo na utakmmice sa Liverpulom, dok tim sa Ostrva, ne samo da vodi bitku sa Mančester Sitijem za titulu u Premijer ligi, već mu predstoji i finalni meč FA kupa sa Čelsijem.

Ovaj Viljareal nema u sastavu vrhunske individualce poput Rikelmea, ali raspolaže sa nekoliko iskusnih kvalitetnih fudbalera poput napadača Morena i štopera Raula Albiola, uz koje treba izdvojiti brzonoge krilne špiceve Danžumu i Čukvuezea. Najveća snaga ovog kluba je u timskoj igri, tačnije sposobnosti fudbalera da ispunjavajući taktičke zamisli trenera Emerija otupe prednosti objektivno jačih protivnika i navode vodu na svoj mlin. Ekipa sa stadiona “Keramika” ne može da ravnopravno trči prvenstveni maraton sa kvalitetnijim kandidatima za titulu, što je, međutim, ne sprečava da u eliminacionim nadmetanjima, često nadmašivši vlastite objektivne mogućnosti, obara sa nogu jače od sebe.

Istorija Kupa i Lige šampiona nas podseća na slučajeve takozvanih malih klubova, autsajdera koji su stigli niodkuda do odlučujućih mečeva za trofej u najvažnijem evropskom klupskom takmičenju. Stariji ljubitelji fudbala sigurno pamte Zvezdinog dželata Panatinaikos, neočekivanog finalistu iz sezone 1970/71 (poražen na “Vembliju” od Ajaksa), a sličan status imali su švedski Malme (izgubio finalni duel sa Notingem Forestom u Minhenu 1979. godine) i Monako, koji je u završnom susretu odigranom 2004. u Gelzenkirhenu poklekao pred Murinjovim Portom.

Mada ih ne možemo nazvati autsajderima, izvesno je da neki od osvajača ušatog pehara, poput Steaue, Porta (iz sezone 1986/87, kada je ovaj portugalski klub nakon pobede nad Bajernom u bečkom finalu po prvi put postao prvak Evrope) i Crvene zvezde nisu u sezonama u kojima su pokorili Stari kontinent ubrajane u glavne kandidate za titulu, no to je već neka druga priča. Ona o Viljarealu, ovosezonskom hitu Lige šampiona, još nije ispričana do kraja jer ostaje da se vidi hoće li Emerijeva ’Žuta podmornica’ načiniti još jedan podvig i tako ući u istoriju kao prvi mali klub koji je u dve uzastopne sezone igrao u finalima dva najvažnija evropska takmičenja. (Porto koji je 2003. trijumfovao u Kupu UEFA, a naredne godine osvojio i Ligu šampiona tada već, kao raniji prvak Evrope nije imao status malog kluba).

A ako i ne uspeju da preko objektivno jačeg rivala sa “Enfilda” stigno do pariskog finala iz snova, u klubu sa stadiona “Keramika”, neće, čini nam se, imati razloga da (previše) žale za propuštenom prilikom da se nadmaši uspeh generacije iz sezone 2005/06. Jer Viljareal je u poslednje dve sezone (a naročito u ovoj) pokazao da fudbalski Davidi svaljujući (ponekad) na pleća Golijate, ne samo da rastu u svojim i tuđim očima, već i potvrđuju smisao evropskih klupskih takmičenja u kojima ne presuđuje baš uvek ime i moć slavnijih i bogatijih učesnika karavana.

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare