„Takvi smo mi Srbi, uvek hoćemo medalju, a to je nemoguće“

Skener 4. jan 202214:00 > 05. jan 2022 23:14 0 komentara
xLobecax/xIngridxAnderson-Jensenx via Guliver

Moša, naš Moša, na klupi Vesprema. Moćnog i bogatog Vesprema. Nikad nije bežao od izazova, a šansu da sedne na klupu jednog od najboljih klubova Evrope nikako nije želeo da propusti.

Čelnici mađarskog kluba letos su stali pred Momira Ilića. Razlog samo jedan – potreban im je trener, mlad ambiciozan, radan, sa vizijom. Moša im je bio tu pred očima, radio je u Vespremovoj akademiji, a o tome koliko je klub zadužio kao igrač da ne pričamo.

SKpaketić

Vesporem je čedo grada u središnjem delu države sa oko 60.000 stanovnika. Svi se razumeju u rukomet, svi vole rukomet… U takvim uslovima nije lako da se radi, ali je nekadašnji reprezentativac Srbije dobro znao kakve opasnosti vrebaju i šta mu je činiti.

„Početak je bio mnogo turbulentan koliko god da mi je sve u klubu poznato. Iskreno, prva dva ili tri meseca, više ne znam ni sam, skoro da nisam spavao. Razmišljao sam kako ću sve da ‘namestim’, kakvo će biti moje ponašanje prema njima, kako će igrači da se postave porema meni. Svakodnevno preispitivanje, nepoznanica i to je ono što čoveka troši. Na kraju, hvala bogu, sve funkcioniše u najboljem redu. I ja sam morao neke stvari da promenim kod sebe,“ zadovoljno ističe Ilić u razgovoru za Sport Klub.

Led je probijen na najbolji način – Vesprem je u septembru osvojio SEHA ligu, četvrti put u istoriji. Moša je mogao da odahne, prvo finale, prvi trofej…

„Ponavljam, mnogo mi pomaže što poznajem svaki pedalj kluba i grada Vesprema. Šest sezona sam nosio dres ovog kluba, ovde se penzionisao 2019. bilo je mnogo lepih trenutaka. To je prošlost, uspomene za ceo život, ali sada se sve gleda iz totalno drugačijeg ugla. Mislio sam da znam mnogo o igračima, međutim, drugačije je kada se pređe linija i kada ste im trener. Do juče sam sa 70 odsto momaka bio saigrač, to je drugi nivo. Sada sam trener, neko ko je odgovram za rezultate velikog kluba i tako se i ponašam.“

Četrdesetogodišnji Aranđelovčanin je poslednjih šest igračkih sezona proveo u Vespremu sa kojim je tri puta učestovao u finalu Lige šampiona, ali najvredniji pehar i dalje nije u njihovim vitrinama. Ciljevi su i danas nepromeljeni.

Cilj plasman na F4, a posle…

Vesprem je sa šest pobeda i četiri poraza na deobi drugog mesta u grupi B Lige šampiona. Moglo je i bolje, tvrdi Ilić.

„Imamo baš tešku grupu, mnogo je teža od grupe A. Možemo da budemo zadovoljni. Ostaje žal jer smo imali situaciju da u potpunosti budemo zadovoljni i na zimskoj pauzi budemo prvi. Izgubili smo neke mečeve koje nismo planirali, ali isto tako i dobili neke koje nismo očekivali. Ima mnogo prostora za napredak, pogotovo sa moje strane. Mlad sam trener. Ima mnogo da se uči i da se ispita. Kilce je u dosadašnjem delu sezone pokazao najkonstantniju formu, ali to ne mora ništa da znači. Naš cilj je plasman na Fajnal-for, a posle… Rano je, sačekajmo mart, april,“ kaže Ilić.

„Kada mi je klub letos ponudio da budem trener oberučke sam prihvatio šansu. Rekao sam da obožavam taj posao i da želim njime da se bavim ubuduće. Pritisak je neverovatan i sa tim pritiskom čovek mora da se izbori na normalan, zdrav, način, koliko je to moguće. Mene je zainteresovao projekat kluba, potpisao sma ugovor na tri godine. Dogovor je da gradimo ekipu. Letos je mnogo igrača otišlo, ali imamo izuzetno kvalitetn tim. Želim da se dokazujem i da uradim nešto dobro za svoj klub,“ naglašava Ilić koji je sa Kilom 2010. i 2012. osvojio Ligu šampiona.

Čovek koji je sa reprezentacijom Srbije 2012. osvojio srebrnu medalju na Evropskom prvenstvu u Beogradu uvek je išao u susret izazovima, nije se skrivao ni kao igrač, uvek je preuzimao odgovornost. Stav nije promenio.

Christof Koepsel/Bongarts/Getty Images

„Bilo je više teških situacija, ali gledao sam i tada i sada u ulozi trenera da me to čini boljim. Jednostavno, igrači moraju da prihvate sugestije. Na početku je postojao gard, imali su neku sumnju, međutim, kada pobeđujete to ide u vašu korist. To se desilo i meni. Sporovođenjem nekih ideja, menjanjem navika koje su do juče bile dobre… Čovek ne želi da menja nešto ako je dobro, a došao je drugi trener koji želi da ubaci nešto novo. Logično, odmah dolazi do garda, do manjih nesuglasica. Uvek kada nešto novo treba da se sprovede bude probema u početku, ali kada igrači uvide da to funkcionuiše, onda je već mnogo je lakše.“

Ilić u timu ima dvojicu sunarodnika – Petra Nenadića i Vladimira Cuparu, Makedonca Dejana Manaskova, Hrvata Manuela Štrleka, Slovence Gašpara Marguča i Blaža Blagotinšeka i Srbina sa mađarskim pasošem Zorana Ilića, a i stručni štab je „naš“ sa Arpadom Šterbikom (trener golmana), Marijom Lojanicom (kondicioni trener) i Nemanjom Vučićem i Dimitrom Manevski, tandemom fizioterapeuta.

Aranđelovac nema zamenu

Iz Vesprema pravo u Aranđelovac. Da se napune baterije.

„Aranđelovac je moj grad i uvek mu se rado vraćam. U njemu sam se rodio. Aranđelovac je broj jedan, tako je bilo i tako će da bude do kraja života.“

„Vidite i sami, u timu imamo igrače iz svih krajeva Evrope – Srbe, Slovence, Špance, do jednog Egipćanina, Šveđanina, Norvežanina… Različite kulture mogu da budu problem, jezici, nesporazumevanje… Mnogo se priča našim jezikom, potom engleski, malo mađarski. To je godinama tako u Vespremu, nije samo sad slučaj. Sledeće sezone sa nama će biti i Dragan Pešmalbek, pivotmen Nanta, novopečeni reprezentativac Srbije.“

Izazov više za sve trenere, pogotovo početnike, je i prekid takmičenja usred sezone, ovoga puta zbog prvenstva Evrope koje uskoro počinje.

„Smatram da je prekid dobra stvar i za igrače, međutim, momci koji su u reprezentacijama se mnogo iscrpe, nemaju dovoljno vremena da se posle naporne polusezone oporave, a već su u reprezentativnim dresovima. Završi se šampionat i odmah se vraćaju u klub. To je ono što je teško. Letos su bile Olimpijskre igre, potom ekspresan povratak u klubove, prvenstvo, reprezentacija i opet nazad. Olimpijska godina je uvek problematična i naporna. Što se mene tiče, meni je dobro, ne mogu da grešim dušu, mogu da se odmorim i osvežim za nastavak sezone.“

Sascha Steinbach/Bongarts/Getty Images

Rukomet je počeo da igra u Šamotu, u rodnom Aranđelovcu, potom je sezonu 2001/02. proveo u komšiluku, u lazarevačkoj Kolubari, pa dve u Fidelinki, a ostatak karijere u inostranstvu – Gorenje Velenje (2004-06), Gumersbah (2006-09), Kil (2009-13) i Vesprem (2013-19). Izborali smo – 24 trofeja, plus jedan sa selekcijom Srbije i debitantski na klupi mađarskog kluba.

„Bilo je mnogo titula, ali kada sam završio karijeru završio sam i sa razmišljanjem o tom delu života. To negde stoji, negde je zapisano, ceni se i poštuje… Ovo sada je nešto novo i razmišljam samo o tome.“

Jedan od aduta Vesprema je Petar Nenadić, nažalost, ne i adut Srbije na Evropskom šampionatu. Ilić je najbolje upoznat sa genezom Nenadićeve povrede.

„Nažalost, Petar ima problem, napukao mu je mišić i to je i nas omelo u nekim planovima. Došlo je do ponovnog napuknuća, pogoršalo mu se stanje, ali svakog dana bio je sve bolje i bolje. Ipak, priroda povrede je takva da nije bilo vremena da se potpuno oporavi i spreman dočeka prvenstvo. Znam da je imao ogromu želju da zaigra za Srbiju.“

Nenadića godinama nije bilo u državnom timu, a dolaskom Tonija Đerone na selektorsku poziciju i njegovim povratkom u reprezentaciju pojavilo se svetlo na kraju tunela. Mošu pitamo da li i najava boljih dana za srpski rukomet.

„U Srbiji se uvek tražilo da svako takmičenje bude maksimalno. Reprezentacija ima neku osnovu koja treba da se gradi. Pitanje je šta hoćemo da uradimo. Da li se odmah ide na medalju ili želimo ekipu da gradimo određeni period. To nije pitanje za mene, već za čelnike srpskog rukometa. Kvalifikacioni period doneo je novu energiju, zaista je vrlo dobro izgledalo. Na EP imamo tešku grupu. Ponavljam, pitanje je kakvi su ciljevi – dugoročni ili kratkoročni,“ kaže Ilić i sam svedok krahova i razočaranja posle svakog neuspešnog učešća na velikim takmičenjima.

„Mi smo takav narod. Strategija 2012. je bila da se osvoji medalja u Beogradu i mi smo to učinili. Tadašnje rukovodastvo saveza je posle osamostaljivanja Srbije zacrtalo plasman na Olimpijske igre i medalju u Beogradu. Tako je i bilo. Naš problem je što se uvek, na skoro svakom takmičenju, traži medalja, a to je nemoguće. Ponavljam, nemoguće. Vidim da se sada nazire smena generacija, što je logično, tako to ide, ali ne znam koji je jasan stav RSS i čelnika saveza.“

Odvadšnja javnost je godinama „kukala“ da su naši treneri prevaziđeni i da je stranac najbolje rešenje za državni tim. Stigao je Đerona…

Christof Koepsel/Bongarts/Getty Images

„Čuo sam mnogo pozitivnih stvari o njemu, ali ako Srbija ne ulaže u svoje trenere i edukaciju, onda to nije dobro napravljena stvar. Pored toga što će da vodi reprezentaciju, selektor mora da edukuje domaće trenere kako bi se mreža širila. To bi mnogo ojačalo srpski rukomet. Što više naših trenera treba da bude uključeno i da radi, da li u Srbiji ili u Evropi, to je pokazatelj da idemo u pravom smeru.“

Na reprezentativnoj klupi smo imali i brzo „istrošili“ Vladana Matića, Dejana Perića i Nenada Peruničića. Logično je da jednog dana na vrata državnog tima zakuca i Momir Ilić.

„Nije to njihova greška, već ljudi koji su to uradili. Tražilo se nešto od njih što nije bilo realno napraviti u tom trenutku. Tražili smo rezultate, a ne kontinuitet i to je, ponavljam, uvek bio problem. Naravno da imam ambicije da budem trener reprezentacije, ali u nekoj skorijoj budućnosti – ne. Postoji želja, ali preda mnom je period učenja. Nisam još sazreo za to.“

Žal za titulom 2016.

„Svuda mi je bilo lepo. Kil je nešto što je stvarno posebno. Sedam godina u Nemačkoj, četiri u Kilu, tri u Gumersbahu, mnogo naporno… U Vespremu sam takođe imao prelepe trenukte. Moj klub 40 godina čeka evropsku titulu. Bili smo na korak 2016, vodili sa devet golova razlike u čuvenom finalu sa Kilceom i izgubili na penale. Takve stvari dešavaju se u sportu. Stvarno sam presrećan kada vratim film, odakle sam krenuo, kako sam krenuo i šta sam sve napravio.“

Nekadašnji desnoruku „bombarder“ ima kristalnu biografiju i pozvan je da priča o problemima i onome što nedostaje srpskom klupskom rukometu.

„Samo novac, verujte mi, imamo strašne talente. Normalno da to treba da se ‘spakuje’ uz dobar rad i edukaciju trenera. Zašto naši mladi talenti odlaze, ne samo u Mađarsku, već u druge manje razvijene zemlje? Samo iz finansijskih razloga. Vojvodina, kao najbolji klub proteklih godina, fokusirala se na iskusne i nešto mladih koje su mogli da zadrže. U Evropi nisu mogli ništa da naprave, nije to dovoljno kada sa druge strane terena imaš jake evropske klubove.“

Guliver Image

Velikani iz odruženja (Zagreb, Varadr, Vesprem) raspolažu sa milionskim budžetima, a Ilića pitamo koliko je novca potrebno da i Srbija dobije stabilnog učesnika Lige šampiona.

„Ne znam koliko imaju Partizan i Crvena zvezda u košarci, ali upola manje.“

Dodajemo, oko šest miliona evra.

„Onda i mnogo manje novca i Srbija će imati stabilnu ekipu u elitnom takmičenju. Ubeđen sam da bismo imali punu Arenu, gledanost kao i na košarkaškim mečevima Zvezde i Partizana,“ nema dilemu Ilić.

Christof Koepsel/Bongarts/Getty Images
Momir Ilić, Kil
Stuart Franklin/Bongarts/Getty Images

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Budi prvi ko će ostaviti komentar!