
Sreća je u sportu važan faktor uspeha. Dobra procena, takođe. Razvojni i životni put Mirze Teletovića mogao je da bude drugačiji da je došao u Partizan, ali analizirajući sa ove distance odluku da se iz Tuzle preseli u belgijski Ostende zaslužuje Oskara. Dečak iz Jablanice osvajao je trofeje u Belgiji i Španiji, a nakon što je u Sjedinjenim Državama ispunio životni san vratio se u Bosnu i Hercegovinu da vrati deo onoga što mu je košarka dala.
Teletović je u oktobu 2018, sa 33 godine, postao prvi čovek Košarkaškog saveza BiH svestan da bi predsednička fotelja mogla da ga žulja više od bilo koje klupe na kojoj je sedeo, a u intervjuu za Sport Klub pričao je i o tome koliko poverenje znači u sportu, odlukama koje su mu promenile život, ‘tati’ Dušku Ivanoviću, radu sa Luisom Skolom, Kevinom Garnetom, Janisom Adetokumbom, budućnosti košarke na ovim prostorima…
„Sa sportske strane 2020. bila je stvarno nepredvidiva, pandemija koronavirusa sve nas je zatekla i promenila žiivote. Mi kao savez smo funkcionisali po preporukama Kriznog štaba, poštovali protokole, snalazili se… Nije bilo lako, ali prezadovoljni smo jer su obe seniorske selekcije obezbedile plasman na EVropsko prvenstvo. Stvarno imamo razlog da budemo ponosni na urađeno,“ ističe Teletović za Sport Klub i nastavlja:
„Pre nego što sam došao na mesto predsednika, 13 godina proveo sam kao igrač u tom sistemu i bio sam poznavalac situacije. Znao sam da neće da bude lako, ali imam veliku sreću da radim sa ljudima sa kojima sam želeo da radim. To su ljudi iz košarke koji žele da naš sport napreduje i ponovo dođe na nivo na kome zaslužuje da bude. Iskoristio bih ovu priliku da se zahvalim generalnom sekretaru Ameru Čolanu, Raziji Mujanović, Samiru Avdiću i ostalima koji su bili tu da pomognu kancelariji i reprezentaciji da se postignu dobri rezultati. Funkcija predsednika Košarkaškog saveza KS BiH je nešto što sam želeo i voleo i mislim da sam dovoljno naučio da mogu da pomognem da postignemo dobre rezultate.“
Klima u federaciji nije uvek bila najbolja, prepucavanja su bila deo uobičajenog folklora, a često je trpela i reprezentacija. Uostalom, Mirza je više od decenije nosio državni dres i dobro zna razloge zbog kojih selekcija BiH na šampionatima Evrope nije imala više od 13. mesta.
„Plašim se za budućnost ovdašnje košarke“
„Imao sam mnogo vremena u poslednje dve i po godine da mnogo toga vidim, ne samo u BiH već u celom regionu, i delim mišljenje brojnih stručnjaka koji se boje za budućnost reprezentativne košarke. Sistem se mnogo promenio, ne cene se neke stvari koje su se ranije cenile, ne trenira se kao nekad, ne shvata se ozbiljno kao nekad… Između ostalog, to je i zbog negativnog uticaja društvenih mreža. Deca mnogo gledaju Instagram i Jutjub i misle da se sve postiže preko noći, ne vide mukotrpan rad koji je prethodio uspehu. Treneri koji su napravili mnoge velikane polako izumiru. Sistem koji je valjao se stavlja po strani, a koriste se šabloni koji ne prave talente. Zabrinut sam kao i svi košarkaški i sportski radnici. Teško je, skoro nemoguće, da se neko posveti svom poslu kao kada smo mi bili klinci i ‘upijali’ svaki savet.“
„Kada sam došao u savez rekao sam da ne možemo da napravimo rezultat ukoliko kancelarija nije ta koja daje maksimalnu podršku svim svojim selekcijama. Smatram da smo na tom planu dobar posao uradili. Kada je kancelarija postavljena na noge i kada je sve počelo da funkcioniše kako treba, napravili smo dobre rezultate. Trzavice? Da bi neko razumeo KS BiH mora da shvati kompleksnost države koja je sastavljena na način na koji jeste. Upravni odbor ima devet članova i tri različite nacionalnosti. Nacionalni ključ treba da se ispoštuje do kraja i svi ljudi iz UO treba da se slože da bi neke promene mogli da sprovedemo u delo. Srećan sam što svi oni vole košarku, žele promene, i što idemo u pravom smeru. Uspeli smo da dogovorimo sve bitne detalje za funkcionisanje saveza, a povučen svojim iskustvom iz Evrope i Sjedinjenih Država znam kako treba da se posloži sistem i taj sistem pokušavam da uspostavim u KS BiH. Najbitnije je da svi rade svoj posao najbolje što mogu, a verujem da rezultati pokazuju da je sve na svom mestu.“
Izbor talentovanih košarkaša iz BiH često je bio da igraju za reprezentacije Srbije ili Hrvatske, a Teletović veruje da će se i tom trendu stati na put sa svim dobrim stvarima koje se dešavaju u organizaciji koju vodi.

„Najbitnije je da obezbedimo dobre uslove kako bismo mlade igrače, koji imaju želju i volju da igraju za reprezentaciju BiH, mogli da privučemo i ponudimo im ono što zaslužuju. Ima nekih detalja koje moramo da promenimo za dobrobih košarke u Bosni i Hercegovini. Kada to kažem, pre svega mislim na to da samo ljudi koji imaju BiH državljanstvo i sportsko BiH državljanstvo mogu da budu domaći igrači, a svi ostali su stranci, kao što je u Srbiji i Hrvatskoj. Kod nas su svi registrovani kao domaći košarkaši i imamo problem. Neke vrlo bitne stvari moraju da se promene, radimo na tome sa ministarstvima, i mi ćemo to da uradimo. Vrlo je bitno ako neko ima BiH pasoš i BiH sportsko državljanstvo da je domaći igrač i on je taj koji treba da igra za reprezentaciju i da ima neke privilegije. U regionu je generalno, ne samo kod nas, već i u Srbiji i u Hrvatskoj, napravljen problem jer je dozvoljeno mnogo stranaca i domaći igrači ne dobijaju šansu. Svesno ili nesvesno teramo svoje mlade igrače i sami sebi pravimo problem. To želimo da promenimo.“
Mnogo priče bilo je oko statusa Nihada Đedovića, koji se odrekao državljanstva BiH i samim tim ostao bez mesta u državnom timu.
„Nihada vrlo cenim i poštujem, bio mi je saigrač i on je neko ko stvarno voli reprezentaciju Bosne i Hercegovine. Kada je tražio državljanstvo Nemačke ispisao se iz knjige državljana BiH, a situacija je specifična jer pokrajina Bavarska, kojoj pripada, ne dozvoljava dvojno državljanstvo. Kako bi ponovo mogao da zaigra za BiH? Mogao bi kao neko ko je od posebnog interesa za BiH, međutim, već imamo jednog naturaliozovanog igrača i to nam stvara problem. Pokušavamo na sve načine da rešimo problem sa Nihadom, ali, iskreno, vrlo je teška situacija i nisam siguran da ćemo da uspemo da ga vratimo u državni tim. On bi za svoju zemlju mogao da igra samo kao naturalizovan igrač.“
Colby is pro fighter. Mirza Teletovic nearly got a RNC on him. ? James said, "He went around the neck; it’s not a basketball play," It is in mma. Same game.Jawing at refs before tip off. Slammed the ? down when a teammate committed an offensive foul. Told a heckler to sit down. pic.twitter.com/2jwZ8qM19M
— RogerHanzo (@HateHollywood) September 26, 2020
Nije tajna da postoji ideja da savezi bivših jugoslovenskih republika apliciraju za zajedničku organizaciju velikog takmičenja, pre svega Evropskog prvenstva. U narednom periodu moglo bi sa reči da se pređe na dela.
„Imamo odlična iskustva organizacije kvalifikacionog ‘mehura’ za plasman na EP u Sarajevu, kada smo dobili sve pohvale FIBA. Moji prijatelji iz košarke predsednici su saveza u Srbiji, Hrvatskoj, Sloveniji i Makedoniji, komuniciramo i pokušavamo da napravimo neku zajedničku priču. Treba da težimo cilju da organizujemo prvenstvo Evrope. Zašto da ne kada imamo sve što je potrebno, od dobrih dvorana do odličnih smeštajnih kapaciteta.“
Mirza je igračku karijeru gradio u Slobodi iz Tuzle, Ostendeu, Baskoniji i kao vrhunac 2012. usledila je selidba u NBA (Bruklin, Finiks, Milvoki). Međutim, malo je poznato da je kao tinejdžer trebalo da dođe u Partizan. Sve je bilo dogovoreno, ugovor potpisan…
„Istina je da sam potpisao ugovor sa Partizanom,“ priznaje Teletović i dodaje:
„Imali smo dogovor i kao dete od 17 i po, 18 godina razgovarao sam sa Duletom Vujoševićem. Želeo sam da dođem u Partizan, ali te godine bili su neki nemiri u Beogradu. Otac i moja porodica bili su u strahu i odlučili smo da bi možda najbolje bilo, a i moj menadžer Miško Ražnatović je bio za to, da odem u Belgiju. U leto 2004. potpisao sam trogodišnji ugovor sa Ostendeom, klubom koji je igrao u ULEB kupu. Moguće da bih u Partizanu uradio više nego u Belgiji, imao sam ambiciju da zaigram u crno-belom dresu, ali… Kada sam odlazio iz Slobode, raspitivale su se velike ekipe kao što su Olimpijakos, Panatinaikos… a u Belgiju sam otišao na Miškov savet. Želeo je da idem stepenik po stepenik, da ne bih propustio nešto u razvoju, imao sam poverenje i prijateljski odnos sa njim i mnogo sam mu zahvalan za sve što je uradio za mene. Pomogao mi je kao niko. Nikad nisam sumnjao u njegove procene i odluke, a ispostavilo se da je svaki potez bio pravi.“
Posle dve sezone u Ostendeu usledila je selidba u Taukeramiku (danas Baskonija) u tim sačinjen od zvezda poput Luisa Skole, Tijaga Splitera, Pabla Priđonija, Hosea Manuela Kalderona…

„Šest godina proveo sam u Baskoji, osvojio dve titule i Kup kralja i dva puta učestvovao na Fajnal-foru Evrolige. Vitorija je sportski grad, voli sport i pre svega svoje klubove. U klubu su me dočekali Skola, Spliter, Priđoni, Kalderon, momci koje sam gledao na televiziji i bio sam fasciniran koliko dobrih igrača ima u jednom klubu. Pobeđivali smo Real i Barselonu, klubove sa deset puta većim budžetima. Baskonija ima odličan program za mlade igrače.“
Period proveden u Vitoriji pamti i po saradnji sa Duškom Ivanovićem, čovekom koga smatra najzaslužnijim za sve što je postigao u karijeri.
„Duško je moj košarkaški otac, neko ko me je školovao i pokazao koliko znači predan rad i maksimalna posvećenost košarci. Naučio me je sve o košarci, od 100 odsto, 98 odsto me je on naučio. Znam da se priča da je Ivanović zahtevan, ali ja to gledam na sledeći način. Četiri godine proveli smo zajedno, bio sam kapiten, mnogo smo razgovarali i imali odličnu komunikaciju. Košarka je kao i svi ostali poslovi. Pitanje je samo koliko si spreman da se posvetiš poslu, da nemilosrdno radiš u pravcu uspeha. Duško je radnik. Došao sam u ekipu u kojoj su bili Spliter, Batista, Peker… a igrao sam pre njih jer sam više radio od pojedinih. Kod Ivanovića je uvek bilo tako. Kroz trening mu dokaži da si bolji od nekoga. Duško ceni pošten rad, a smatram da sam pošteno radio. Moje je mišljenje da je Ivanović ‘napravio’ i Skolu i Noćonija i Kalderona i Vidala… Igor Rakočević je najbolje igrao kod Duška, kao i Zoran Planinić. Svi koji su želeli da ga slušaju i nešto naprave kasnije su imali odlične karijere.“
Mirza nije bio draftovan, ali je 2012. ispunio profesionalni cilj. Potpisao je trogodišnji ugovor sa Bruklin Netsima i u najjačoj ligi sveta proveo nepunih šest sezona. Zdravstveni problemi skratili su mu karijeru i u septemrbu 2018. sa 33 godine objavio je da se povlači.
„To je za mene bilo veliko iznenađenje, neko ko je zdrav i čitav život proveo u sportu da nešto tako može da mu se desi. Sudbina je takva kakva jeste. Tri godine proveo sam u Bruklinu i kada sam najbolje igrao dogodila mi se ta nesreća. Međutim, posle tri meseca sam se vratio i odigrao plej-of. Posle plućne embolije imao sam sreću da potpišem za Finiks i u dresu Sansa imao sam najbolju sezonu u NBA. Usledio je poziv Milvoki Baksa i 2016. stavio sam paraf na trogodišnju vernost klubu iz Viskonsina. Prve sezone sam se prilagođavao, druga je počeo bolje, ali ponovo se isprečila plućna embolija. Ali zaista nemam za čim da žalim. Sećam se prvog intervjua na gradskom poligonu u Jablanici kada me je novinar Dnevnog Azava pitao koji mi je cilj i šta bi bio vrhunac moje karijere. Rekao sam: ‘Jednog dana da zaigram u NBA’. Šest sezona proveo sam u Sjedinjenim Državama tako da sam svoj cilj ostvario.“
Između ostalog, legendarni BiH košarkaš je u Milvokiju sarađivao sa Janisom Adetokumbom, najboljim igračem lige u protekle dve sezone. Mirza ne krije da se od prvog trenutka divio životnoj priči grčkog asa i ne želi da polemiše da li zaslužuje MVP titulu ili ne.
„Janis je sa 18 godina došao u NBA, iz Druge lige Grčke. Sada ima 26 i evidentno je koliko napredovao. Dva puta je bio MVP lige i mislim da je svaki drugi komentar suvišan. Na koji način je došao do priznanja – snagom, tehnikom, znanjem o košarci, posvećenošću… Samo znam da je porodičan čovek, vrlo ozbiljno shvata svoj posao, uvek daje sve od sebe, pravi je lider i normalan momak. U Grčkoj je prodavao tri olovke za jedan evro, otac mu je peške došao iz Nigerije zajedno sa decom, nije imao državljanstvo, hteli su da ih izbace iz države… Na kraju je napravio takvu karijeru, uradio je velike stvari, drži svoju familiju na okupu, jedna velika inspiracija i pozitivna priča,“ naglašava naš sagovornik i najavljuje nastavak dominacije nekadašnjeg saigrača.

„Janis je Šakil O’Nil današnjice. Dominira svojim fizikalijama i svake godine sve više i više napreduje sa košarkaško-tehničke strane. Ponovo se priča ko bi mogao da bude MVP, a verujem da statistički teško neko može da pobedi Adetokumba. Vidim i da sve više uči tim kako da mu pomogne da dođe do pobeda, bez da on uvek mora toliko da se troši i zamara. Teško ga je zaustaviti, a sada ima i ogromno samopouzdanje. Pred njim je svetla budućnost, a normalno da mu je cilj da osvoji titulu.“
Oduševljen je Teletović i Nikolom Jokićem i Lukom Dončićem.
„Jokić je izuzetno inteligentan, odlično razume košarku i tajming. Mnogo godina treba da prođe da bi neko mogao da igra na način na koji igra Nikola, a njemu je to uspelo praktično od prvog dana u NBA. On ima šlif za košarku da igra lagano, to je njegova prednost, ne zamara se mnogo, a mnogo daje ekipi. Sećam se prve godine kada smo igrali protiv Denvera. Nisam znao ko je Jokić. Nazvao sam kasnije Miška i pitao: ‘Ko ti je ovaj mali, odakle dolazi?’ Malo mi je objasnio, potom sam na Jutjubu pogledao neke njegove snimke iz Mege i odmah se videlo da ima talenat i da može, uz profesionalan odnos, nešto da napravi u NBA. Stvarno dobro razume košarku i može šetajući da je igra. Dončića sam gledao uživo na poslednjem Fajnal-foru Evrolige u Beogradu. Vanserijski je talenat, a ne manjka mu ni rad. Posvećen je košarci, ima iskustvo iz Reala, bio je prvak Evrope, a imao je sreću da ode u dobru NBA ekipu. Činjenica je da je pravio vrlo dobre poteze u životu, pritom i otac mu je bio košarkaš i ceo život je okružen pričom iz košarke. Mnogo je bitno da želi naporno da radi i da napreduje svaki dan. Teško je danas naći nekog igrača talentovanog kao što je Luka.“
Bosna, Sloboda – giganti grcaju
Bosna, šampion Evrope 1979, prvi sa prostora nekadašnje države, decenijama grca u problemima, ali situacija nikad nije bila teža. Ništa bolje nije ni u Slobodi iz Tuzle.
„Kada sam došao u savez želeo sam da proverim u kakvom su stanju klubovi i šta se dešava. Čovek uvek razmišlja šta i kako može da pomogne. Meni je u inetersu da pomognemo svim klubovima u BiH i napravimo dobru atmosferu. U današnje vreme svim klubovima teško je da obezbede finansije i opstanu. Imamo gigante koje ste spomenuli i kojima želimo da pomognemo koliko možemo. Klubovi su udruženja, imaju Upravne odbore i ljude koji odlučuju. Mnogo puta se ne slažem sa nekim odlukama i neke stvari pokušavamo da promenimo, ali nije lako pomoći kada klubovi imaju ogromna dugovanja. Nije lako promeniti tu situaciju,“ kaže Teletović.
Bosna i Hercegovina je protekle dve sezone imala dvojicu igrača u najjačoj ligi sveta. Jusuf Nurkić je pre i posle teške povrede blistao u dresu Portlanda, dok je Džanan Musa šansu u Netsima dobijao na kašičicu, a nedavno je, posle trejda u Detroit, ostao bez angažmana.
„Prezadovoljan sam što je Nurkić dobio priliku u Portlandu da igra. Ima dobre saigrače, ljudi ga cene i znam da je zadovoljan u Blejzersima. Musa nije dobio šansu u klubu u kome sam i ja bio. Prve godine sa mnom je u Bruklinu bio Tornike Šengelija. Slali su ga u Razvojnu NBA ligu, pa ga vraćali. Čak je igrao više od Džanana, ali odlučio je da prihvati ponudu Baskonije i vratio se u Evropu. Dobije je šansu i napravi sjajnu karijeru. Sada ima deset ekipa u NBA koje žele Šengeliju, ali i pored interesovanja iz NBA prihvatio je ponudu CSKA. Mladim igračima uvek predlažem da što duže ostanu u Evropi kako bi neke stvari naučili, stekli iskustvo i samopouzdanje i tek onda idu u NBA. Ja sam otišao kasno, tek sa 27 godina, više da odradim i taj deo. Realno nikad mi se nije sviđala opcija da sedim na klupi. Musa ne igra poslednje dve godine, a to utiče mnogo na njegov razvoj. U NBA su ekipe formirane, sezona je počela, klubovi imaju strategiju sa kim žele da igraju i sada je teško bilo gde da upadne.“

I dalje je pri stavu da igranje u NBA može da bude dosado.
„U Evropi sam se uvek borio za neki trofej, a kada neko napravi super tim kao što je u tom momentu napravio Golden Stejt, ostalima je teško da dođu do izražaja. Ekipe u NBA kada vide da nemaju šansu da osvoje titulu, ne prave neku ekipu i jure se pikovi na draftu, a ja nisam bio ljubitelj toga. Kada čovek završi u tako nekom timu bude i dosadno.“
Ističe da prati i navija za svoje bivše klubove, ali i za Minesotu u čijem je stručnom štabu Pablo Priđoni.
„U Bruklinu sam imao priliku da igram u generaciji u kojoj su bili Kevin Garnet, Pol Pirs, Džo Džonson, Derik Vilijams, Andrej Kirilenko… Sve njih kao momak gledao sam na TV. Veliki su radnici i normalne osobe. Uvek me je interesovalo koliko oni rade i uverio sam se da je jedan Garnet uvek prvi u dvorani. Čovek završi jedan trening dok mi dođemo. Bio sam iznenađen koliko su te zvezde profesionalne i posvećene poslu,“ rekao je Teletović.
Komentari (5)
Vidi sve komentare