Ko je UFC GOAT? Imamo petoricu kandidata!

SK Fight 15. maj 202110:35 > 17. maj 2021 10:10 35 komentara
Anderson Silva, Jon Jones, Georges St-Pierre, Demetrious Johnson
Thomas Shea-USA TODAY Sports; Stephen R. Sylvanie-USA TODAY Sports; REUTERS/Ricardo Moraes; Jean-Yves Ahern-USA TODAY Sports

Pozabavimo se jednim škakljivim i simpatičnim misaonim eksperimentom za sve one koji vole MMA. Koji je odgovor na pitanje: „Ko je najbolji kojeg smo imali privilegiju da gledamo u UFC oktagonu?“ Ko je taj hiljadu puta spominjani „najveći svih vremena“, koji nam permanentno izmiče? Ili možda nije tako – možda je veoma jasno ko je GOAT?

Pre svega, treba imati na umu da je svrha ove staze razmišljanja isključivo zabava i podsećanje na vrhunske nastupe nesumnjivo velikih sportista. Ne treba uzimati nijedan GOAT poredak suviše ozbiljno, njegova poenta nije izazivanje sukoba, već ohrabrivanje komunikacije u MMA zajednici.

Ako volite UFC, zanimaće vas:

Ukoliko se ne slažete sa iznetim mišljenjem, najprikladnije bi bilo izneti kontraargumente. Privlačnost GOAT diskusije u MMA, kao i u svakom drugom sportu, zapravo je nemogućnost provere. Naravno da nikada zasigurno nećemo znati da li bi ’ovaj’ bio bolji od ’onog’ da su se sreli – pa mnogi nisu bili ni u istoj kategoriji.

U stvari, sve zavisi kako ovom pitanju pristupimo – ako od starta „na nož“ dočekamo razmišljanje u ovom smeru, smatrajući da je biranje „najvećeg“ izlišno, na gubitku smo. Isti je slučaj i ako odbijamo GOAT diskusiju jer smo slepo uvereni da postoji samo jedan izbor. Ovaj način rangiranja boraca je samo zabavan model razgovora o sportu, putem kojeg možemo nešto i da naučimo. Ukratko – GOAT diskusije jesu možda (previše) česte, ali definitivno ne škode, naprotiv.

Metoda biranja najvećeg MMA borca svih vremena je veoma „fleksibilna“, zbog toga ni ne može da se nepogrešivo izdvoji pobednik. To je istovremeno prokletstvo i čar ove diskusije – pozitivno je što u njoj može da učestvuje ama baš svako i u bili kom trenutku, a negativno… Pa, to što u njoj može da učestvuje ama baš svako i u bilo kom trenutku.

Upravo zbog činjenice da je u realnosti neostvarivo porediti GOAT kandidate, ono čime ćemo se baviti su njihove „prijave“ za tron. Koja su to ostvarenja krasila karijere da bismo mogli da ih smatramo najvećim u istoriji UFC?

Pred vama je nekoliko kandidata, uglavnom dobro poznatih MMA lica, a na kraju je tu i konačni sud. Ne libite se da iskažete vaš, kao i eventualno (ne)slaganje sa bilo čim izrečenim u tekstu. Međutim, pre liste pretendenata, još nekoliko misli o fenomenu GOAT izbora i tome kako se on očitava u MMA, tačnije UFC univerzumu.

***

Treba naglasiti da je izbor ovom prilikom vezan isključivo za mušku konkurenciju, a razlog nije ni najmanje seksistički. Jednostavno, da se u obzir uzimaju i borkinje, materijala za iole dužu raspravu ne bi bilo – Amanda Nunes je bez aposlutno ikakve rasprave najuspešnjia MMA borkinja ikada viđena.

Kao što je neko na internetu nedavno duhovito napisao gejmerskim rečnikom – „Brazilka je prešla igricu, a sada radi sajdkvestove.“ I zaista, strahovlada koju je „Lavica“ uspostavila u dve divizije kojima dominira je nezapamćena. Delimično je za to zaslužna i činjenica da nema adekvatnih rivalki u UFC, mada ne deluje da bi borkinje iz drugih promocija prošle išta bolje od nesrećnica koje put navede u kavez sa Amandom.

Da se u obzir uzima i ženska konkurencija, ovaj izbor bi već sad bio zaključen – Amanda je GOAT. Kraj.

Jeff Bottari/Zuffa LLC via Getty Images

Međutim, bavimo se muškarcima i to isključivo u organizaciji UFC. Trenutno je situacija takva da, prema mišljenju mnogih relevantnih izvora, 80 odsto najboljih svetskih MMA boraca nastupa u ovoj promociji. Pre 15 ili 20 godina to nije bio slučaj – iako je UFC uvek isporučivao određeni kvalitet borbi, u drugim promocijama su ponekad nastupale najveće i najkvalitetnije svetske MMA zvezde.

Budući da je teško vući paralele i sa drugim promocijama, ovaj komplikovani izbor ćemo pojednostaviti uključivši isključivo borce zaposlene u UFC kompaniji. Dakle, nema slavnih junaka „Prajda“ poput Fjodora (ne Fedora!) Emeljanenka, najverovatnije najboljeg teškaša ikada viđenog, ma koliko je svojevremeno kolosalne rezultate ostvarivao.

Ako volite UFC, zanimaće vas:

Poslednje pojašnjenje tiče se trenutnog statusa boraca – budući da je MMA izuzetno mlad sport, njegovi najveći „sinovi“ su mahom i dalje aktivni. Iako je vremenski otklon uvek dobrodošao, ovde nemamo luksuz da ga koristimo. Nebitno je da li je borac penzionisan ili ne – u GOAT debatu ulazi bez problema.

U obzir pri odlučivanju ulazi mnoštvo faktora – dužina vladavine, utisak koji su ostavljali dok su pobeđivali, jačina konkurencije, nivo kvaliteta na svom vrhuncu, estetski doživljaj, kulturološki uticaj, efekat na razvitak sporta i lični utisak autora.

Borci čija imena slede su istorijska elita – najbolji od najboljih među najboljima. Svaka zamerka upućena bilo kojem od njih je puko cepidlačenje, koje za cilj ima donošenje teške odluke.

Svaki od boraca koji slede ima razloga da se smatra legitimnim takmičarem u ovoj trci, ali tu su i poneke otežavajuće okolnosti. A sada, konačno – kandidati.

***

Habib Nurmagomedov

Argument: Šta bi bilo da se nije povukao?
Kontraargument: Povukao se.

Francois Nel/Getty Images

Avarin je u oktobru 2020. godine pobedio Džastina Gejdžija učinivši da ovaj vrsni i vatreni borac izgleda bezopasno. Posle borbe je Habib objavio da se povlači sa skorom 29-0 i 13-0 u UFC, kako bi ispunio želju svoje majke, koja više nije želela da se on bori.

Čitava scena bila je prilično dirljiva i, uparena sa njegovim izvanrednim nastupom u kavezu, mnoge je naterala da pomisle „Može li bolje od ovoga?

Odgovor na pitanje „da li može bolje?“ ne znamo, ali sa sigurnošću znamo da može – više. Habib se u karijeri četiri puta borio u mečevima za pojas, što je, ma koliko njegovi nastupi često bili dominantni, nedovoljno. Svaki od ostalih boraca sa ove liste imao je barem dvocifren broj borbi za titulu.

Habibov stil imao je velikog uticaja na to kako se danas rvanje u MMA razvija, a sila kojom je imao običaj da samelje protivnike odavala je utisak potpune nadmoći nad rivalom. U tim aspektima Habibovo mesto u borilačkom „Panteonu“ je nezaobilazno.

Da li bi Habiba, da je rešio još da se takmiči, neko pobedio? Ili bi nastavio da demolira protivnike kao što je to slučaj bio sa Gejdžijem? Ne možemo znati, ali je daleko realnije da bi se dogodio prvi scenario – neumitni poraz došao bi kad-tad. I to je potpuno logično i prirodno, takav je sport.

Dagestanac ima veliku karijeru kojoj, kada pogleda unazad, on sâm ne može ništa da zameri. U ovom kontekstu, u poređenju sa nekim drugim momcima, jednostavno nema dovoljno staža.

Da se nije povukao, možda bi bio bolje plasiran na kojekakvim internet-listama poput ove. Ovako, mnogo je više u skladu sa onim šta želi od svog života i od svoje karijere. Mislim da mu je bilo veoma lako da izabere šta je bitnije.

Dimitrijus Džonson

Argument: Nismo videli tehnički prefinjenijeg i veštijeg borca od njega.
Kontraargument: Nikada nije dostigao ni izbliza potrebnu popularnost da bi se smatrao najvećim ikada viđenim.

Demetrious Johnson
Jamie Squire/Getty Images

Momak iz Kentakija je visok 160 centimetara, a to iz nekog razloga mnogim ljudima smeta. Kao da zbog toga što je čovek nizak ne može da se uživa u njegovim nastupima i da mu se oda priznanje – ono što on ume, niko nikada nije umeo, ili makar u UFC oktagonu nije demonstrirao.

Džonson je postao prvi UFC šampion muva kategorije (do 57 kg) i pojas je držao od 2012. do 2018. godine. Branio ga je 11 puta pre nego što ga je izgubio u meču sa Henrijem Sehudom podeljenom odlukom sudija, u duelu u kojem je delovalo da je prezasićen.

Džonson je godinama pobeđivao – i to kako! Bilo je tu svega: revolucionarno kretanje po oktagonu, munjeviti udarci, kreativna rušenja, neočekivani napadi za sabmišne… Ovaj čovek je u prstima držao svaki aspekt borbe i verovatno je do danas, uz Džona Džonsa, najkompletniji UFC borac u istoriji.

Međutim, nikada nije bio dovoljno cenjen. Nije bio medijski eksponiran, nije prodavao ni izbliza koliko neki evidentno manje sposobni borci, nije dobijao dovoljno pažnje. Čitav fenomen verovatno ima veze sa uvrnutom navikom ljudi da kvalitet borbe ne prosuđuju kroz umeće boraca, već kroz njihove fizičke atribute.

„Moćni miš“ je i dalje aktivan, nezahvalnost UFC je ostavio za sebe i kupa se u slavi (i novcu) kojom ga obasipa azijski „One Championship“. Nedavno je pretrpeo težak nokaut, ali partije sa njegovog UFC vrhunca nikada neće izbledeti.

Najveći svih vremena ne podrazumeva samo sposobnosti u ringu, već i veličinu van njega, a Džonson, uprkos tome što mu zaista ništa opipljivo nije nedostajalo, nije imao „to nešto“.

Anderson Silva

Argument: Niko nije bio tako bezobrazno nepobediv na svom vrhuncu.
Kontraargument: Poslednjih osam godina njegove karijere su pokvarile utisak.

Jon Kopaloff/Getty Images

You had to be there…

To samopouzdanje, a istovremeno i sigurnost navijača da će jedan borac pobediti, nikada nije bilo viđeno – ni pre ni posle njega. Godine 2006. osvojio je pojas u srednjoj kategoriji (do 84 kg), a onda je u 16 narednih borbi „oduvao“ svakoga ko bi mu stao na put.

Kao da je funkcionisao na nekom višem psihofizičko-duhovnom nivou, „Pauk“ je u potpunosti vladao svakom razmenom udaraca tokom te istorijske serije. Sa velikim samopouzdanjem, koje je neretko prelazilo u direktnu aroganciju, mogao je da pročita zamisli protivnika, reaguje eskivažama i zatim kazni nebranjeno telo protivnika laserski preciznim udarcima.

Taj dvomeč sa Krisom Vajdmenom, koji je okončao pobedničku seriju Brazilca, ostaće prekretnica u istoriji UFC. U prvom meču Silva je teškim nokautom platio cenu za preteranu ležernost, a u drugom ga je na izuzetno surov način izdalo i telo. Posle jezivog preloma potkolenice Silva nikada nije bio isti i počela je druga faza njegove karijere – vrlo nezavidna.

Možda je u nekom trenutku prenaglio, možda jednostavno nije imao sreće… Možda, možda, možda… Anderson nije znao kako da se iz problema „iščupa“ kada je krenulo u nepovoljnom smeru, a to je verovatno i najveći nedostatak slavnoj karijeri borca iz Kurićibe.

Žorž Sen Pjer

Argument: Ljubitelji slobodne borbe, ali i fanovi drugih sportova, ni prema jednom drugom MMA borcu nemaju ni izbliza toliko poštovanja kao prema Žoržu.
Kontraargument: Uprkos izuzetno dugom nizu pobeda nad relevantnim protivnicima, nedostatak je možda – nedovoljna dominacija.

Georges St-Pierre
Mike Stobe/Getty Images

U često veoma prgavoj MMA zajednici, čini se da postoji makar jedan konsenzus – GSP je legenda. Kanađanin se ustoličio kao najbolji velteraš (do 77 kg) u istoriji UFC sa skorom 13-1 u mečevima za pojas. Oba poraza u profesionalnoj karijeri je osvetio, a bio je prvak u dve kategorije. GSP je pritom bio ogromna zvezda u rodnoj zemlji, u kojoj je punio stadione kada god se borio.

Poznat je po kulturnom ophođenju i posvećenošću treningu van oktagona, a izjave koje je davao, ponekad usled nedovoljno dobrog engleskog, postale su omiljene među fanovima.

Žorž je bio vrhunski rvač, nešto slabiji udarač, ali mentalno izuzetno jak i uporan. Slika ovog majstora kako u potocima krvi slavi pobedu jedna je od MMA arhetipa, koji će večno ostati u kolektivnoj svesti fanova. GSP se utkao u ovaj sport i nikada neće biti zapostavljen.

Mana? Pa, ako se tako može nazvati, za razliku od nekih drugih sa ove liste, nikada nije odavao utisak potpune nadmoći nad protivnicima, ili makar ne u meri u kojoj su to činili Habib, Silva ili Džons. Sa stanovišta celokupne karijere, niko nije ostvario više od Sen Pjera, ali je njegovo najbolje izdanje bilo na malo nižem nivou od nekih drugih kandidata.

Vredni spominjanja

Postoje borci koji su neusumnjivo mnogo toga ostvarili u UFC oktagonu, ali nisu došli do visina koje su dosegli sportisti sa ove liste. Žoze Aldo je na vrhuncu svoje serije u perolakoj kategoriji zaista bio „Kralj Rio de Žaneira“. Danijel Kormije je bio šampion u dve diviziji i zaista briljirao u nekim aspektima borbe. Konor Mekgregor je zbog svoje ličnosti postao veći od sporta koji ga je proslavio, tako da su mnogi zaboravili da je on zapravio bio veoma dobar borac sa ubojitom „dvojkom“ iz kontre. Stipe Miočić je bez sumnje najveći teškaš u istoriji UFC, a Henri Sehudo je, iako su ga uvek otpisivali, stalno pronalazio načine da pobedi i osvojio titule u dve kategorije.

Sve redom asovi ovog sporta, ali ipak malo ispod samog vrha kojim se bavimo ovog puta.

Sam Wasson/Getty Images

Džon Džons

Argument: Jedino što mu se može zameriti su gresi koje je počinio van oktagona.
Kontraargument: Poslednje dve borbe. Mada se mora priznati da je i taj kontraargument „nategnut“.

Jon Jones
Photo by Ronald Martinez/Getty Images

Kada je došao u UFC kao klinac i počeo na onaj način da upropaštava protivnike, glavni utisak svih posmatrača bio je šok. Do tada nije bilo viđeno (a nije ni do danas) da neko tako mlad toliko dobro vlada različitim segmentima borbe.

Mršavi momak je udarao izuzetno jako i, što je još bitnije, raznovrsno, a rvao je frapantno efikasno za nekoga takve konstitucije. Bio je veoma agresivan i nepredvidiv, a fizički atributi, pre svega dugi udovi, od njega su pravili hronični mismeč za svakog protivnika. Čitav tornado koji je predstavljao mladi Džons najbolje opisuju bezidejnost i neverica u očima Šoguna Rue, dok mu je Džons 2011. godine oduzimao pojas šampiona poluteške kategorije (do 93 kg). „Bouns“ je sa 23 godine postao najmlađi prvak u istoriji UFC, to je rekord koji još dugo neće biti oboren, kako stvari stvoje.

Međutim, bilo je boraca koji su se u jednom periodu svoje karijere činili nepobedivim. Ono što je Džonsa izdvojilo je decenijski kontinuitet pobeda nad prvim izazivačima – redom fantastičnim borcima. Džons je u tom intervalu prikazao sve – disciplinu, sposobnost da prevaziđe teške trenutke, veru u sebe… Do poslednje dve borbe (Santos i Rejes), u kojim su mu sudije možda donekle pomogle, iako i to lebdi kao pitanje, Džonsov trijumf nije došao u pitanje. Čak ni u „ratu“ u prvom meču sa Gustafsonom…

Savršena karijera… Osim, što baš i nije. Džons je padao na antidoping testovima, više puta, nisu mu bili strani neki prljavi trikovi tokom borbi, a njegovo ponašanje van oktagona je često bilo za svaku osudu. Da li je to dovoljno da ga skloni iz konkurencije za status „najvećeg“?

***

Vreme je da se pređe u prvo lice jednine – ovo ipak jeste moj lični utisak. Ramišljajući sam se fino zabavio i odobrovoljilo, a na kraju je izbor došao i lakše nego što sam očekivao. Što je vreme više prolazilo, bilo mi je jasnije da Džon Džons mora biti broj jedan.

Pokušavao sam da se kontraargumentima igram „đavoljeg advokata“ i posle svake od tih inicijativa ostajao sam ubeđeniji da sam doneo pravi izbor. Ma koliko Džons delovao nesimpatično, ma koliko često navijao protiv njega, CV koji ima ne ostavlja mesta interpretaciji. Niko nije postigao više od „Bounsa“, a kada se u obzir uzme raskoš talenta koji je iskazao u mnogim od tih borbi, mišljenja sam da dileme ne bi smelo da bude.

Slažete li se?

Nikola Novaković (@nikolanvkvc)

***Ako volite MMA, ne propuštajte prenose UFC na televiziji Nova S uz komentar Vuka Uljarevića. Naredna prilika je UFC 262 u Hjustonu, koji će se emitovati u noći između subote i nedelje po srednjoevropskom vremenu. U glavnoj borbi je na talonu pojas lake kategorije, koji je povlačenjem upražnjenim ostavio Habib Nurmagomedov, a za njega se bore Čarls Olivera i Majkl Čendler.***

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare