Micićev doktorat i Efesova kruna

Skener 31. maj 202110:49 > 12:28 7 komentara
Vasilije Micić
Photo by Rodolfo Molina/Euroleague Basketball via Getty Images

Anadolu Efes, ranije Efes Pilsen, bio je sinonim za klub čija ulaganja su u velikoj nesrazmeri sa rezultatima na terenu. Slično je važilo i za Fenerbahče pre dolaska Željka Obradovića, ali turski klubovi sada pišu drugačije scenarije – posle tri godine u kojoj su bili najkonstantniji tim u Evropi, košarkaši Efesa nagradili su sebe titulom prvaka Evrope.

Glavni igrači koji će poneti teret koji i inače nose. Raznovrsnost i doprinos momaka iz drugog plana. Plan B i drukčiji načini da se dođe do uspeha. Malo sreće. To su četiri faktora koji su uglavnom potrebni za uspeh na fajnal-foru, a tim Ergina Atamana ispunio je sva četiri.

Micić i Larkin – najbolji bekovski par u Evropi

Vasilije Micić
Photo by Francesco Richieri/Euroleague Basketball via Getty Images

Pošto je dobio MVP priznanje za regularni deo Evrolige, od Vasilija Micića očekivalo se da to i opravda kada je najvažnije. U prošlosti često nije bivalo tako, ali Micić je duplirao priznanja, jer je bio najbolji i na fajnal-foru.

Micić je u polufinalu dobio petu ličnu grešku na 3:05 do kraja, a do tada je van terena proveo samo šest sekundi, i to kada je dobio udarac u stomak. Malo je nedostajalo da se to obije o glavu Atamanu.

Efes šampion Evrope:

Često Micić govori o prepoznavanju situacija kao o nečemu u čemu je najviše napredovao, a to je bilo evidentno u okršaju sa CSKA. Itudis je na njega stavljao različite čuvare – Kurbanova, Haketa, Lundberga – ali Micić je igrao u svom ritmu, i to strpljenje mu je na kraju skoro uvek donosilo rezultate – poentirao je, asistirao ili pokretao protok lopte. Nije pomoglo ni usmeravanje ulevo, baš kao što nije ni u finalu, ni iskakanja, ni povlačenja.

Međutim, Vasa se iscrpeo i u završnici je napravio nekoliko loših poteza – četiri lične greške za tri minuta, a poslednja je bila faul u napadu.

U finalu je Micić igrao 35 minuta, ali je dobio dragoceni odmor u trećoj četvrtini. Uz to, i on je racionalnije raspodelio energiju, pa je sada najbolje sačuvao za završnicu. Počev od trojke s vrha kapice kojom je pocepao mrežu, pa do dva polaganja koja su ilustrativna za Micićeve kvalitete – jednom kontrarukom (desnom s leve strane), oba puta uz kontakt i savršen tajming za to kada ubrzati, a kada usporiti. Na kraju je i sa linije penala overio trijumf, a njegova statisika na fajnal-foru izgleda ovako:

CSKA: 25 poena (4-8 za dva, 3-7 za tri, 8-9 penali), 3 skoka, 6 asistencija, 3 izgubljene lopte
Barselona: 25 poena (6-10 za dva, 2-4 za tri, 7-8 penali), 3 skoka, 5 asistencija, 3 ukradene, 5 izgubljenih lopti

O Micićevom petogodišnjem putu do krova Evrope čitajte OVDE.

Šejn Larkin u polufinalu nije bio na svom nivou, a činilo se da je bilo i otvorenih neslaganja s Atamanom tokom utakmice. Trener ga je dvaput izveo posle jednog poseda – jednom zbog loše odbrane, drugi put zbog izgubljene lopte na mismeču. Međutim, pred finale je Ataman povukao potez kojim je stavio do znanja Larkinu koliko mu veruje – stavio ga je u startnu petorku. Nije to po sebi posebno značajno, Larkin je svakako uglavnom u igri kada se mečevi lome, ali posle onoga što se dogodilo u polufinalu, bio je to rani znak poverenja Atamana da očekuje velike stvari od svog beka u finalu.

Barsa je odlično čuvala udarni tandem Efesa u prvom poluvremenu, Larkin je nekako došao do poena sa linije penala, a u završnici je opet ubacio važne poene i bio agresivan i pametan na prodorima (asistencija Šanliju, način na koji je pobegao od udvajanja Mirotića na kraju, plus koš faul sa mnogo osećaja kada se zaustaviti).

Rodolfo Molina/Euroleague Basketball via Getty Images

Odbrana nije jedino stvar volje, mada neki to vole da ponavljaju, ali volja jeste važna. To je bilo očigledno u Larkinovom nastupu u finalu, pogotovo u poslednjoj četvrtini, kada je ostajao uz svog igrača uz blok i bio koncentrisan na svaku rotaciju. Nije uvek uspeo da spreči koš, ali nije imao nijedan kiks.

Videćemo šta će se dalje dešavati – posle doktorata u Kelnu, i Micić i Larkin već su viđeni u NBA ligi – ali odlaze na najbolji mogući način, sa titulom prvaka Evrope.

Takođe, možda u finalu njegov učinak nije bio toliko vidljiv, ali Krunoslav Simon je jedan od ključnih igrača Efesa cele sezone, pogotovo onda kada se Larkin mučio. Uostalom, zahvaljujući njegovoj trojci, tim iz Istanbula i našao se na završnom turniru. U polufinalu je obavio solidan posao na Klajburnu u prvom poluvremenu, iako mu odbrana nije najveći kvalitet, i bio je značajan kada je Efes gradio prednost.

Drugi ključni doprinosi: Singlton, Bobua, Danston, Šanli

Kris Singlton
Photo by Francesco Richieri/Euroleague Basketball via Getty Images

Kris Singlton jedan je od retkih igrača koji nije bio tu za fajnal-for 2019. godine, što se ispostavilo kao veoma važna razlika. U seriji s Realom bio je ključan u razbijanju zone, a krvarenje u duelu sa CSKA, Ataman je zaustavio tek kada je u reketu upario Danstona i njega.

U finalu je Singlton ponovo blistao u odbrani – jednostavno, nije mismeč na preuzimanju, a u pik-en-rol situacijama se odlično postavlja (zato ga nisu mnogo ni stavljali u te situacije). Blokada na Mirotiću je najatraktivniji potez, generalno je Nikola zaustavljen na niskom postu (i Moerman je u tom smislu bio dobar), a Singlton i Danston ponovo su zatvorili reket u ključnoj fazi utakmice.

Šlag na torti bio je veoma važan koš Singltona, za 77:74 na tri minuta do kraja. Posle pika, prepoznao je da protivnička odbrana očekuje da pusti pas ili da krene ka košu – znao je da ima još pola sekunde vremena da popravi balans i da šutne sa poludistance. Pogodio je bez koske, to je npr. jedna od situacija u kojima je iskustvo velikih mečeva i te kako bitno, jer teško da bi jednako kvalitetan, a manje iskusan igrač, imao tu bistrinu misli u takvom trenutku.

Rodi Bobua
Photo by Patrick Albertini/Euroleague Basketball via Getty Images

Rodi Bobua često je barometar rapsodije Efesa – kada je on u ritmu, to obično znači da sve funkcioniše. Francuz je brzo ubacio tri trojke na startu duela sa CSKA, zatim je izmislio poene u završnici kada se ostatak tima zamrznuo – da nije bilo njega, možda ne bi bilo ni finala.

Sertač Šanli pokazao je da ima nešto od Raška Katića u sebi. Sačekajte, da vidite na šta mislim. Šanli svaku sezonu počne kao drugi ili treći centar, a završi kao veoma važan faktor i član petorke. Polufinale je završio sa 19, finale sa 12 poena, poentirajući čak i na sebi ne toliko karakteristične načine.

Defanzivno, bio je izvrstan u prvom poluvremenu polufinala, posle se malo mučio kada je CSKA zaigrao drugačije i izbacio Šengeliju, a u finalu je Danston zbog odbrane dobio ključne minute, nije mogao Šanli da brani Dejvisa. S pravom, ali centri Efesa su komplementarni i to ekipu čini prilagodljivijom, što se i videlo u Kelnu.

Plan B i momci iz drugog plana

Jasikevičus je u finalu u početku uspeo u nameri da ograniči Micića i Larkina. Jeste Vasa imao dve maestralne asistencije, ali Klaver ga je u dobroj meri ugušio, ograničio moguća rešenja i naterao na iznuđene šuteve/izgubljene lopte. Ni Larkin nije uspevao da probije Higinsa i prvu liniju odbrane, a to je zakočilo celu igru Efesa – nije bilo prodora, nije bilo otvorenih šuteva (jedna trojka u prvom poluvremenu), svega čega smo se nagledali u najvećem delu meča sa CSKA.

Jedno vreme najviše se govorilo o napadu Efesa, ali već neko vreme i oni koji ne prate tako detaljno primećuju koliko je utakmica Efes zapravo dobio odbranom. I da je upravo ta odbrana neophodni dodatak koji je tim učinila šampionskim – toliko važan da nije pravedno ni nazvati ga planom B. Može Atamanov tim da igra i tvrdo, to je pokazao kada se Barsa odlepila na plus deset početkom druge četvrtine.

Nalazili su način da stižu do linije penala, a dvojica igrača malo su promenili dinamiku utakmice – Tibor Plajs i naročito Adrijan Moerman. Francuz je dobro branio Mirotića, Plajs je ubacio pet važnih poena, a zajedno su stabilizovali skok s kojim se Efes dotad najviše mučio (Barsa je završila sa 19 ofanzivnih skokova).

Baš kao što je Lundberg svojim poenima postavio pozornicu za Klajburna i povratak CSKA u polufinalu, tako su Plajs i Moerman pokrenuli preokret Efesa i malo rasteretili saigrače.

Ne potcenjujte Ergina Atamana

Vasilije Micić Ergin Ataman
Photo by Rodolfo Molina/Euroleague Basketball via Getty Images

Često je nepravedno potcenjivano njegovo trenersko umeće, ali tri godine izvanrendne košarke ne dolaze slučajno.

Efesova titula:

Evroliga jeste najveći trofej u Atamanovoj karijeri, ali bio je i prvak Turske četiri puta, osvojio Kup Saporte, Evrokup i igrao fajnal-for sa Montepaskijem.

Može se reći da je Atamanov stil bliže NBA ligi – daje igračima više slobode, poverava im donošenje odluka, veruje da će ispravno pročitati većinu situacija i da slobodu neće zloupotrebiti. Tako stvara i prijatnu atmosferu za igranje i to da su svi zadovoljni u timu uprkos tome što rotira znatno manje nego većina drugih trenera.

Pri tom, daleko od toga da u Efesovoj igri vlada anarhija – ključne akcije su prepoznatljive i onima koji ne prate košarku temeljno, a tim selektiran tako da na skoro svakoj poziciji postoje igrači različitih profila. To omogućuje i prilagođavanje protivniku i različite vrste odbrana od pik-en-rola.

Možda jeste trebalo da Micića odmori na +21 u polufinalu, ranije da upari Singltona i Danstona, i da energičnije reaguje u trenucima kada se njegov tim zaledio u završnici meča sa CSKA.

Međutim, nađite samo jednu titulu u kojoj nije bilo i malo sreće – to što je Klajburnov šut završio na prvom obruču rezultat je trogodišnjeg briljiranja Efesa, to je košarkaška sudbina, a krojač te sudbine dobrim delom je i Ataman.

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare