Novače, stenčugo!

Skener 22. feb 20219:00 > 9:01 25 komentara
Novak Đoković
Photo by Matt King/Getty Images

Povreda na US openu 2019. godine. Vimbldona, na kojem je dvostruki uzastopni šampion, nije bilo. Diskvalifikacija na US openu 2020. Bleda partija u finalu Rolan Garosa. Umetnuo se i trofej u Australiji 2020, ali kada se Novak Đoković povredio u trećem kolu sa Tejlorom Fricom, nisam mogao da ne pomislim da u poslednje vreme kreće po zlu kada je najpotrebnije.

„Poznajući njega i neke povrede koje je ranije imao, znao sam da poseduje potrebni um da prevaziđe bol. Ali kada sam čuo šta je u pitanju, nije bilo lako svariti tu vest“, preneo je svoja razmišljanja posle tog meča Goran Ivanišević, Novakov trener.

Novakova 18. grend slem titula

Lično sam pomislio tokom meča da je mrka kapa, kada sam video kako se Novak jedva kreće. To sam mu i rekao na početku svog pitanja posle pobede u finalu, na šta se samo osmehnuo. Nije komentarisao dalje, ali odgovoriću sâm sebi zašto Đoković nije pomislio isto: Zato što je on jedan od najvećih tenisera svih vremena.

Pa ipak, pitao sam ga koja je bila najmračnija tačka koju je dostigao na komplikovanom putu do novog, veličanstvenog trijumfa. Očekivano i u skladu s njegovom karakterom, Novaku je najteže palo ono što se dogodilo u Njujorku prošle godine.

„Prilično…“, napravio je Đoković pauzu od nekoliko sekundi, „Čudan i nezgodan trenutak koji me je jako uzdrmao u svakom pogledu jeste onaj na US openu. Do tada nisam izgubio nijedan meč te godine, osvojio tri-četiri titule i ‘Sinsinati’, bio sam glavni favorit, Nadal nije igrao, osećao sam se fenomenalno… I eto, tako nešto se desilo, što nas je sve iznenadilo. Priznajem, nije mi bilo lako da se vratim – iako sam osvojio Rim i igrao finale Rolan Garosa, opet je ostao gorak ukus u ustima“.

Novak Đoković
Photo by Darrian Traynor/Getty Images

Nešto ranije Đoković je objasnio i da mu završnica prošle sezone nije legla kako treba, da je izgubio motivaciju, te da mu je igranje pred praznim tribinama teško palo i da je bio iscrpljen od svega. Ipak, uspeo je u osnovnom naumu – da završi godinu kao prvi na svetu.

Došao je zatim u Australiju s obnovljenim elanom, ali od starta su počele nevolje. Australijski mediji dočekali su Đokovića na nož pošto je u javnost iscureo njegov imejl direktoru turnira Kregu Tajliju u vezi s položajem igrača u strogom karantinu. Kao prvi na svetu, Novak je artikulisao predloge i poslao ih u ime svih, a u medijima je to predstavljeno kao da Đoković nešto zahteva ili postavlja ultimatume.

Došlo je dotle da se čak i Novak opširno obratio javnosti preko društvenih mreža, ali to je samo malo utišalo napade koji nisu jenjavali ni do kraja turnira. I beskrajna pitanja u vezi s time, ali i drugim temama koje nisu u vezi s terenom, na konferencijama za medije.

„Naravno da me bole (konstantne kritike). Čovek sam kao i svi, imam osećanja i ne uživam u tome da me neko otvoreno napada u medijima. Ne mogu da kažem da me nije briga, moram da budem iskren, ali tokom vremena sam razvio debelu kožu i uspevam da se koncentrišem na ono što mi je važno. Nije jednostavno to učiniti, utrošio sam mnogo mentalne energije“, kaže Novak.

Kada se činilo da će se sve ipak malo smiriti, Đoković je povredio jedan od trbušnih mišića u meču trećeg kola sa Tejlorom Fricom. Posle svega što se dešavalo u bližoj i nešto daljoj prošlosti, na terenu i van njega, zar i to da se desi u Novakovoj teniskoj drugoj kući?

Novak Đoković
Photo by Quinn Rooney/Getty Images

Na autoritet i um šampiona Novak izvlači taj meč, a onda počinje bitka sa sopstvenim telom uporedo s onom sa rivalima.

„Oporavak oduzima 100 posto mog vremena u poslednjih pet dana“, rekao mi je Đoković posle trijumfa nad Karacevom u polufinalu. Kako je posle objasnio, deset od svojih četrnaest budnih sati provodio je na tretmanima.

Novakova 18. grend slem titula

Zato je u novoj tituli ogromna i uloga fizioterapeuta Ulisesa Badija – na ceremoniji dodele trofeja Novak mu se posebno zahvalio, a dobroćudni Argentinac odgovorio je klimanjem glave i lupanjem šakom po srcu. Svakih 59 minuta Uli je radio na Novakovom telu (znaju oni zašto baš 59), u pomoć su dolazili i kolege koje rade za ATP, pile su se tablete, ali dalje se guralo.

Sve do dan pred finala, Đoković uopšte nije trenirao između duela, a neki su čak sumnjali i u verodostojnost povrede uprkos tome što se ona dogodila na samom meču, i to u trenutku dok je Novak vodio sa 2-0 u setovima. Dan posle titule, Novak je otkrio da se prvobitno napuknuće mišića sa 17 milimetara povećalo na 25. Kako ističe, doktori su mu rekli da nije ništa strašno, ali mirovaće dok ne zaleči mišić.

„Bila mu je izuzetno potrebna ova pobeda. Neko to gore sve vidi, svu nepravednost medija i to što su Novaku ljudi radili. Uvek je on kriv – nemamo koga da napadamo, pa hajde Novaka“, kaže Ivanišević.

Sećam se konferencije za medije nakon što je Novak izgubio od Hjeona Čunga u Melburnu 2018. godine. Sećam se kako mi je rekao da kada postoji povreda, ona ne utiče jedino fizički, nego i psihički, tako što kao crv uđe u glavu, počne da rovari, unese sumnju i odnosi koncentraciju.

Sad je s Đokovićem bilo suprotno – povreda mu je izoštrila fokus jer drugog izbora nije bilo, nije se moglo priuštiti da se energija troši iole na sporedne stvari. Ipak, nije bilo lako.

„Nismo pratili vesti, nismo kao tim spekulisali niti govorili o svim tim natpisima jer znam da mi je to potpuno nepotrebno. Ali nekad je teško izbeći – recimo, gledaš neki meč i komentator nešto spomene. Deluje mi i nepošteno da neki ljudi kritikuju i osuđuju pre bilo kakve provere informacija. No, nije ni prvi, verovatno ni poslednji put da je tako. Na meni je kako ću da reagujem na sve to, nisam dozvolio da mi to utiče na nastupe. Mislim da je osvajanje trofeja moj odgovor na neki način“.

Borba s javnošču, borba s povredama i borba s protivnicima koji su postajali sve goropadniji, a nije bio mali broj onih koji su prognozirali pobedu Danila Medvedeva u finalu. Iako Novak priznaje da ga je doticalo sve što se dešavalo oko terena, on na neki čudesan način uspeva da to iskoristi kao dodatni motiv, i to bez negativnog naboja koji bi to učinio nemogućim. Podsetilo me je na ono iz Njujorka 2018, kada su Argentinci navijali ole, ole, ole, a on zamišljao da viču Nole, Nole, Nole.

„Definitivno jedan od emotivno najzahtevnijih turnira koje sam imao s obzirom na povredu, na karantin, ali i na te stvari koje su se dešavale van terena. Uspeo sam da ih kanališem u pravom smeru i pretvorim ih u energiju koja će mi postati gorivo za ono najvažnije, za pobede“.

Novak Đoković
Photo by Matt King/Getty Images

Bilo je mnogo značajnijih trofeja u Novakovoj karijeri – spomenuo sam Vimbldon 2014. godine u nedeljnom tekstu, on je istakao Rolan Garos, kao i Vimbldone 2011. i 2019, verovatno bi dodao i Melburn 2012.

Ipak, ono što ovu, 18. grend slem titulu čini tako impresivnom jeste što je Đokoviću na toliko frontova bila potrebna jaka glava – na terenu, na terapiji, u mislima, na konferencijama za medije. I onda čovek izađe i pobedi Medvedeva za sat i 53 minuta.

„Veliko rasterećenje, oslobođeno se osećam jer bilo je pritisaka s raznih strana i bilo je potrebno mnogo energije da se sve to nekako uskladi“.

Stenčugo.

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare