Volim skoro sve tenisere i teniserke, u svakome pronađem nešto što pratim i „što me loži“. Izuzetak je Pablo Karenjo Busta.
Sve je počelo 2016. godine na US openu, na meču s Jankom Tipsarevićem – trebalo je Janko da osvoji poen i raspravljao se sa sudijom, a Pablo je pobegao u ćošak igrališta i nabio glavu u peškir. Ne daj bože da je priznao da je izgubio poen… Nije mu to bio prvi put da se slično dešava.
Propustio je priliku da interveniše i u Njujorku 2020, da bar proba da se zauzme za Đokovića i da agituje da se meč nastavi. Možda ne bi uspeo, ali to bi bilo mnogo dostojanstvenije nego da samo ćuti i čeka da diskvalifikacijom prođe dalje.
Rekoh, ne volim ga, ali ga i te kako poštujem. I u svlačionici svojevremeno najpotcenjeniji top 10 teniser, čovek kojeg je Kirjos okarakterisao kao šljakaša („ne bi bio ni u top 50 da nije šljake“), a on zapravo obožava spori beton. Pa bio je na set do finala US opena! Dvaput je igrao polufinale u Njujorku, po jednom u Indijan Velsu i Majamiju, ima olimpijsku bronzu, osvojen Dejvis kup, bio je deseti na svetu…
„Poenta jeste u tome da je konstantnost mnogo važnija od toga da bljesneš na jednom ili dva turnira“, rekao mi je svojevremeno baš Janko o Karenju Busti.
Slično kao i Kasper Rud, ne može da se otrese potcenjivanja u javnosti, ali kolege su davno shvatile da je vrag odneo šalu. Pa, ko želi preko puta mreže da vidi čoveka toliko upornog, koji pri tom ne poklanja mnogo, a i te kako ume i da napadne? I, što je najvažnije, koji vrlo retko pada ispod svog prosečnog nivoa igre.
A sada, sada je u svoju bogatu biografiju upisao i masters titulu. I ne mogu dušebrižnici da kukaju da mu se otvorio žreb – igrao je tenis života i pobedio redom Beretinija, Runea, Sinera, Drejpera, Evansa i u finalu Huberta Hurkača.
Nedavno je napunio 31 godinu i sigurno neće skoro stajati, a na US openu ga niko neće želeti u svom delu žreba.
Nećemo se voleti, Pablo, ali još ćemo se viđati, to je sigurno.
Koje je tvoje mišljenje o ovome?
Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare