Šuput za SK: Slavnić rekao da nisam hteo da dođem 2007…

Skener 10. jan 202111:24 > 12:13 6 komentara
Predrag Šuput
Photo by Alexander Hassenstein/Bongarts/Getty Images

Predrag Šuput. Snaga i čvrstina, takmičarski duh precizan šut za tri poena, to su najčešće asocijacije na dvostrukog šampiona Srbije sa Partizanom i trostrukog prvaka Nemačke sa Bambergom.

Rođen u Gospiću, u Lici, kao dete je Šuput više voleo fudbal, ali je uz starije učio i basket na lokalnim terenima. Rat ga je oterao iz rodne kuće, došao je u Srbiju i tu napravio izvrsnu košarkašku karijeru.

Igrao je za Spartak iz Subotice tri sezone, zatim je 2003. prešao u Vojvodinu, a posle godine u Novom Sadu dve sezone nosio je Šuput dres Partizana. Usledila je sezona u Hemofarmu, zatim pet godina u Bambergu i kraj u Cedeviti.

*Sve poklone iz našeg Novogodišnjeg paketića pronađite OVDE.

Šuput, koji je u junu napunio 43 godine, osnovao je 2014. KK Dunav iz Apatina, i dalje se tu bori sa vetrenjačama jer uživa u radu sa decom, a u intervjuu za Sport klub priseća se momenata iz svoje karijere – otkriva koje bi mečeve želeo ponovo da odigra, žali za reprezentacijom, govori o osobinama Dejana Milojevića koje nedostaju današnjim igračima…

Takođe, Šuput se osvrnuo na saradnju sa Duškom Vujoševićem, značaj uličnog basketa, oseku kreativnih košarkaša, a izdvojio je i dvojicu direktnih protivnika koji su mu bili najteži za čuvanje.

Šuput: Voleo bih ponovo onaj šut protiv Panatinaikosa

Predrag Šuput
REUTERS/Ivan Milutinovic

Koju utakmicu ili nekoliko utakmica iz karijere najviše pamtite?

Joooj, to je dobro pitanje. Bilo je raznih utakmica, teško je setiti se. Drage su mi ostale serije sa Hemofarmom koje sam igrao u dresu Partizana, zatim neke serije sa Zvezdom, bilo je stvarno mnogo dobrih utakmica. Nikada se ne osvrćem, uvek idem napred, zato mi je uvek teško kada treba da preturam po sećanjima. Hvala bogu, imao sam lepu karijeru, u svakom klubu.

Iz našeg Paketića

Dobro, hajde da probamo na istom tragu, ali u obrnutom smeru – koju biste utakmicu voleli ponovo da odigrate?

Meč sa Panatinaikosom u dresu Partizana, kada sam u poslednjim sekundama imao šut za pobedu i promašio sam ga. Sad bih je radio vratio i siguran sam da bih pogodio. Osim te, onda kada sam u Kupu igrao sa Vojvodinom protiv Zvezde. Izgubili smo u produžetku, tada je Zvezda osvojila Kup igrajući produžetke u sve tri utakmice. Bili smo blizu, želeo bih da taj meč ponovo odigram.

Više puta ste rekli da ste se u Bambergu osećali izuzetno komforno. Ipak, da li biste možda igrali i za neki drugi, veći klub u Evropi, jesu li postojale opcije?

Pa da, ne mogu ja to da kažem, ne znam koliko je bilo ponuda. Mnogo je tu i do agenta… Bamberg je uvek bio zainteresovan, tu sam i ostao, ali zadovoljan sam jako i karijerom u Srbiji – Spartak, Vojvodina, Partizan, Hemofarm, to su sve bile dobre ekipe. Jedino sam imao ponudu iz Rusije pre odlaska u Bamberg, ali odabrao sam Nemačku i nisam pogrešio.

Teodosić pri kraju, Micić… Posle njih više nemamo kreatora

vasilijemicic
Photo by Tolga Adanali/Euroleague Basketball via Getty Images

Ako se ne varam, tu je važan bio i savet Dejana Milojevića, vašeg saigrača iz Partizana?

Postojala je ta dilema. Nas dvojica smo uvek bili dobri, i danas smo, često smo razgovarali. Kada smo vagali i zemlju i košarku, on mi je rekao da odem u Nemačku i stvarno je pogodio u svakom smislu.

Što naši kažu, osećao sam se „kao grof“ tamo, a i igrao sam dobro – kada igraš kako treba, onda sve valja. Veruj da sada ne mogu da se setim ni koji tačno klub iz Rusije me zvao, evo ne mogu da se setim – kada se nešto završi, odmah odbacim u glavi i idem dalje, takav sam. Ali reko‘ i gde ću tamo na hladnoću…

Spomenuli ste koliko su agenti značajni, koliko se to promenilo u odnosu na vaše vreme?

Meni je dosta pomoglo u karijeri kada sam angažovao agenta jer to igraču omogućuje da bude koncentrisan jedino na teren. Znače agenti dosta, mada mi se ne dopada što je sada malo drugačije, toliko su ušli u košarku da i deca imaju agente, ne znam koliko je to ispravno.

Nije prošlo mnogo vremena od tada, ali koliko mislite da bi Šuput morao da promeni i prilagodi u igri kako bi opstao u današnjoj vrhunskoj košarci?

Prioritet je da igrač bude spreman, pogotovo sada kada se košarka ubrzala. Nema više tuče, nema udaraca, čini mi se da je svaka generacija sve mekša – te faulovi u napadu, te nema nimalo kontakta… Morao bih na to da se naviknem, mada je taj trend počinjao još dok sam ja igrao. Možda bih i lakše igrao sada nego pre, uvek sam bio izuzetno spreman.

Ono što zapažam jeste da je sve manje dobrih plejmejkera. Mi imamo Teodosića koji polako odlazi, tu je Vasa Micić i već je to to… Pogledajte, u svim ekipama u bivšoj Jugoslaviji stranci igraju na poziciji pleja, nemamo kreatora, a ranije smo ih imali ne samo na kecu, već i na dvojci, trojci…

Zašto je tako, mnogo je faktora – vreme je nekako ubrzano, ne igraju se deca napolju, ne radi se dovoljno individualno, moraš imati glavu da radiš sâm, pa i ta sportska inteligencija se trenira, ali najviše napolju. Košarka ovde sve više počinje da mi liči na koledž košarku, i deca su se promenila sa telefonima, kompjuterima, manje se koristi mozak, manje je i ideja, inventivnosti, improvizacije… Kad se nacrta, u redu je, ali pravimo ih onda sve na isti kalup.

Milojević uvek išao ka lopti; Slavnić rekao da nisam želeo da dođem, nije bilo tako

Dejan Milojević
REUTERS/Damir Sagolj

Eto, spomenuli smo sportsku inteligenciju, spomenuli i Dejana Milojevića – vas dvojica ste u Partizanu činili idealan spoj ogromne fizičke snage i inteligencije.

Analizirali smo utakmice, želeli smo da napravimo dobru karijeru. Tada je Partizan bio dominantan u srpskoj košarci. Milojević je radan, nikada ni od čega ne odustaje, a inteligentan je čovek, to se vidi i sada kada je trener. Jeste imao snagu, ali mislim da je glava kod njega bila najvažnija.

Takođe, ono što mnogim igračima danas nedostaje jeste volja da preuzmu odgovornost. Milojević je uvek išao prema lopti, tražio odgovornost, a to je put ka napretku jer je to znak da želiš pobedu, da želiš da budeš bolji. Kada toga nema, ostaješ solidan klupski igrač.

Rekli ste u prošlosti da žalite za time što niste igrali za reprezentaciju, a bili ste blizu pred Evrobasket 2007. godine. Šta se dogodilo?

Nisam nikada hteo o tome mnogo da govorim… Moka Slavnić je bio selektor i pravio je širi spisak. Ja sam tada sa Hemofarmom igrao polufinale plej-ofa sa Zvezdom, krenuli smo s prve pozicije, a ja sam bio nervozan i umoran – mučila me povreda metatarzalne kosti, vukao sam je još iz Partizana, a na to se nadovezao problem sa leđima.

Iz našeg Paketića

Trebalo je odmah da se ide na treninge, tražio sam selektoru nekoliko dodatnih dana da se odmorim i da dođem, a on je sutradan objavio da sam ja želeo da dođem samo ako imam mesto u 12. Posle toga nisam želeo ništa da komentarišem, nisam ništa nalik tome rekao… Jako mi je žao zbog toga, pogotovo jer je to bilo prvo veliko takmičenje na kojem je Srbija igrala kao samostalna zemlja. No dobro, ne vredi sada plakati.

Često ste isticali da ste košarku najviše naučili na basketu – smatrate li da igračima nove generacije nekada nedostaje te basketaške grubosti, drskosti?

Nije samo u drskosti stvar. Odrastao sam u Lici, igrao sam basket i gledao starije, pa kroz noge provlačenje, pa iza leđa dodavanje, izmišljanje koševe, izmišljanje asistenija… Sada toga nema, malo je onih koji će tako nešto pokušati. Ja sam probao da igram ovaj 3×3 basket, to je sasvim drugo nešto, to je tuča, to pola današnjih igrača ne bi moglo

Nedostaje basketa i ulice, da se igra protiv starijih da te „prebiju“, pa ti nađi put da daš koš, moraš malo da razmišljaš i da budeš lukav. Čini mi se i da generalno ima manje gladi i želje. Eto, uvek ću za Miloja reći, čovek crkava, kažem mu „traži izmenu“, a on „neću!“ Hoće da igra, a danas mnogi dva-tri sprinta gore-dole i odmah bi izmenu.

Šuput: Srčani Novica, neverovatnu je energiju imao

Predrag Šuput
Photo by Vedat Danaci/Euroleague Basketball via Getty Images

Saša Pavlović je u intervju za Mozzart Sport spomenuo da igrate basket, da se „cepate“ kako je rekao – kako to izgleda?

Podelimo se, igramo na dva koša, lepo se istrčimo, posle se družimo. Ja sam ovde u Apatinu, imam društvo i igramo basket non-stop. Upoznali smo neku ekipu iz Crvenke, Darko Miličić ima voćnjak tu blizu, pa smo tako krenuli. Čak smo igrali i osvajali veteranske turnire po Beogradu, Subotici… Super nam je.

Bili ste saigrač sa mladim Novicom Veličkovićem – iza njega je izvrsna karijera, ali koji bi mu plafon bio da nije bilo povreda?

Baš je šteta što je imao povredu, ne samo Veličković, već i Tripković koji je mogao da ponudi više da nije morao da završi karijeru. Osim njih, bili su u toj generaciji od mlađih Perović, Luka Bogdanović, Samardžiski, Borovnjak, fina je to ekipica bila, mladi i nas nekoliko iskusnijih.

Novica Veličković
Photo by Juan Manetti/EB via Getty Images

A Novica, Novica je srčan i radan momak. Ta povreda ga je dosta omela, tek je sada naučio da igra s tom povredom, a pre je imao energiju neverovatnu – bacanje u odbrani, trčanje u kontru, skakanje na svaku loptu… Posle povrede se sve menja, i meni je tako bilo, a u Realu Madridu je prvi mesec bio najbolji u ACB ligi.

Kolena su najgora, ne možeš mnogo da utičeš, jedva se vraćaš uprkos svim modernim metodama – duplo više treba i raditi, mentalno je još zahtevnije. Pera Božić je nerealan primer, on je triput operisao i svaki put se vraćao, malo je takvih ljudi.

Šuput: Sa Duletom korektno, ali bio sam bundžija

Duško Vujošević
Photo by Aykut Akici/EB via Getty Images

Trener u toj generaciji bio je čuveni Duško Vujošević – kakva su vaša sećanja na saradnju sa njime?

Imali smo dobar, korektan odnos. Možda sam ja malo iskakao iz sistema, uvek sam bio bundžija, oko izmene ili nečega, nisam umeo da oćutim, svađam se, nerviram se, pa smo dosta i sastančili… Radio je sa mlađima neverovatno, govorio sam „hvala bogu, pa nisam klinac“ – mi radimo po tri sata, a onda oni ostanu još ne znam koliko.

Koji protivnici su vam bili najteži za čuvanje?

Uvek su mi niži i brži bili problem… Spoljne pozicije, uvek mi je bilo lakše da čuvam dole teže i jače igrače. Od Partizana nadalje igrao sam četvorku, ali ipak i trojku, čuvao sam i dvoje. Recimo, Soni Vims u igri jedan na jedan – kada skoči, ne možeš ništa. Sećam se i Ibrahima Kutlaja, koji trči kao navijen – tri bloka za njega, pa se vrati, pa opet, ubije te.

Za kraj, sada ste u apatinskom Dunavu, kakvi su vam planovi za budućnost?

Ovde je teško… Ušao sam agresivno, ali teško je jer je centralizovano dosta, deca odlaze na fakultet u Beograd i Novi Sad, mnogo je više ekipa tamo i okolo. Komplikovano je u Apatinu naći sponzore za nešto dalje i više. Moja želja jeste da radim sa decom, od prvog do četvrtog srednje – ovde ima uslova, ali teško je privući decu na sever, u malo mesto, i finansijska situacija je teško. Rad sa decom mi najviše odgovara – radimo, guramo.

Predrag Šuput
Photo by Thomas Langer/Bongarts/Getty Images

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare