SK intervju: Srbin postao muaj tai šampion u srcu Tajlanda!

SK Fight 14. jul 20228:50 > 15:18 3 komentara
Ognjen Topić
foto: Muay Thai Chai Twitter

Borilački sport muaj tai nije koncipiran kao neka druga nadmetanja, koja su mu donekle srodna. Najveći uspeh u svetu boksa, na primer, jeste titula svetskog šampiona. Međutim, u tajlandskom boksu, ništa nije teže ostvariti nego postati prvak tamo gde je sve počelo i gde je konkurencija najjača – u Tajlandu!

Takav divovski uspeh ostvario je i Srbin Ognjen Topić (@TopicFight), koji je drugog jula 2022. godine došao do naslova šampiona stadiona „Omnoi“. Status prvaka na jednom od tri najčuvenija muaj tai stadiona Bangkoka predstavlja najveće moguće dostignuće u ovom sportu, koji se najpovršnije može opisati kao „kik-boks u kojem je se koriste i laktovi i kolena“.

Topić, 36-godišnji borac rođen u Jajcu, koji je odrastao u Srbji i SAD, krunisao je na najlepši način svoje putovanje dugo punih 17 godina.

„Ostvario sam san. Teško je opisati. Zašto ja uopšte ovo radim? Ovaj sport zahteva mnogo, a daje tako malo. Zbog čega sam i dalje u njemu? Zarađuje se veoma malo novca, nema pažnje medija, kao ni posebnog tretmana – na kojem god da ste nivou, prema svim borcima se ophode na isti način. Međutim, ovakvim uspehom vi stičete slavu, osećaj da ste osvojili najveću nagradu u svetu ovog sporta. Posle 17 godina, to sam i ja uspeo i ništa ne bih promenio“, stajalo je na Ognjenovoj instagram objavi posle osvojenog pojasa.

Čitava Ognjenova priča je blago rečeno nesvakidašnja – bio je izbeglica, pa imigrant u SAD, zaljubio se u muaj tai gledajući ga na televiziji dok je sedeo u svojoj sobi u Nju Džersiju. Roditelji mu nisu dali da bude profesionalni borac, trenirao je i borio se krišom dok, a na kraju je došao do toga da stoji među konopcima „oči u oči“ sa najvećima u istoriji ovog sporta… A sve vreme se uporedo bavi i grafičkim dizajnom!

O svemu tome pročitajte u velikom intervjuu koji je Topić dao za Sport klub u martu – NA OVOM LINKU.

Posle velike julske pobede Topić je postao tek četvrti stranac koji je osvojio pojas na ovom slavnom stadionu u Bangkoku od 1984. godine.

U novom razgovoru za Sport klub, nezamislivo posvećeni Ognjen Topić objasnio je kolika je veličina njegovog uspeha, ali i koja je cena koju je platio da bi ostvario svoj san. Kako uopšte reagovati kada posle 17 godina izuzetno napornog rada vaša želja postane realnost?

„Stadion na kojem sam ja došao do titule zove se Omnoi – on je jedan od tri najveća i najstarija u Tajlandu. Među najcenjenije stadione spadaju još i ‘Channel 7’ stadion, ali na njemu nije dozvoljen nastup stranim borcima, kao i ‘Radžadamnern’. To su stadioni koji uživaju najveći prestiž jer odatle potiču najbolji borci. Jednim od najvećih se donedavno smatrao i ‘Lumpini’ stadion, ali on je u poslednje vreme ispao iz najbolje konkurencije – dobio je novog vlasnika koji je promenio program. Sada su borbe na Lumpiniju više šou nego prava borba na visokom tehničkom nivou. To znači da je meni od najvećih stadiona nastup bio omogućen samo na Radžadamnernu ili na Omnoiju“, objašnjava Ognjen Topić za Sport klub.

Topićev protivnik u borbi za pojas šampiona lake kategorije (do 61 kg) bio je Joduangdžai (Yodduangjai), a bio je to njihov drugi međusobni duel. Prvi, održan u decembru 2021. godine, okončan je kontroverznim remijem.

„Sudije su na kraju našeg prvog meča proglasile nerešen ishod, ali jasno je bilo da sam ja pobedio u toj borbi, baš kao i ovoj koju smo odradili drugog jula. Možda sam čak i bio bolji u prvom meču nego u drugom, ali sudije su tako rešile. Nisam samo ja mislio da sam oštećen odlukom, već i Tajlanđani iz čitave muaj tai zajednice – uživo i onlajn. Revanš je organizovan baš zato – da bi se sve rešilo. Kada mi je sudija podigao ruku posle proglašenja pobendika, nisam mogao da prestanem da se kezim, brate. Shvatio sam da je pritisak konačno otišao…“, priča Topić, koji je u prošlosti osvajao svetske titule u ovom sportu, ali one ne nose težinu osvajanja pojasa na jednom od velikih stadiona prestonice Tajlanda.

Stadion Radžadamnern je izgrađen tokom Drugog svetskog rata i počeo je da radi 1945, dok je Omnoi aktivan od 1984. godine. U tom 38-godišnjem periodu samo su trojica netajlanđana pre Ognjena osvajali pojas na Omnoiju – u pitanju su Marokanac Jusef Buganem (2015), Iranac Amir Naseri (2019) i Brazilac Lobo (2021).

Ovom pobedom Topić je na najpozitivniji način zatvorio jednu nimalo kratku etapu svog života.

„Već desetak dana tražim prave reči kako bih to što osećam, ali mi ne ide. Rečima ne umem to da dočaram, to je nešto što samo može da se oseti. Voleo bih da svaki čovek na svetu doživi ovo kroz šta ja sada prolazim… Ne želim da kažem da ne mogu da verujem – mogu da verujem jer znam da sam imao priliku da osvojim titulu. Prevladava osećaj je da je ‘teret’ konačno spao sa mene. Već 17 godina osećam taj snažan pritisak i konstantno sam blizu titule, ali se uvek nešto ispreči – pandemija, povreda itd. Nikad ne znate kada ćete dobiti šansu da se borite za pojas. Ja sam bio uveren da ću u nekom trenutku dobiti priliku, ali nisam mogao da znam kada. Imam 36 godina i nikad ne znam kada može da mi se dogodi da se povredim, pa da posle odsustva ne mogu da se vratim u pređašnju formu“, priča borac koji se sad već može nazavti „muaj tai legendom“.

Ako volite borilačke sportove, pročitajte i:

„Non-stop sam razmišljao o tome kako da osvojim titulu – bukvalno svakog dana. Bio sam potpuno opsednut… I sada mi se ponekad dešava da mi dođu takve misli, pa se opomenem: ‘Pa brate, osvojio si, uživaj, ne moraš o tome da razmišljaš sada.’ To najbolje ilustruje koliki sam pritisak sebi nametnuo“, priča Topić.

Doći do takvog istorijskog dostignuća nije nimalo lako. Ipak, retko se viđa fanatizam sa kojim Ognjen pristupa životu borca.

„Za 17 godina kako se bavim muaj taijem, napravio sam samo jednu pauzu od dve nedelje tokom koje sam bio van sale. To je najduže da nisam trenirao. U pitanju je bio karantin u hotelu kada sam se prvi put od izbijanja pandemije kovida vratio u Tajland. Nikada nisam prestajao da treniram. Znate zašto? Zato što Tajlanđani počinju da treniraju sa sedam godina, a ja sam počeo sa 18. Oni su na samom početku bili 11 godina ispred mene. Nisam smeo da priuštim pauzu, stalno sam morao da radim.“

Usredsređenost i motivacija su dve najbitnije stvari.

„Svaki uspeh se zasniva na velikom trudu, napornom radu, disciplini i koncentraciji. To je najbitnije – kada jednom zacrtate cilj, morate sve da podredite tome. Ništa drugo tada nije bitno. Devojka želi da više vremena provodimo zajedno – ‘izvinjavam se, ali ne mogu, sutra moram da treniram.’ Ako prijatelji žele da ostanu u izlasku do kasno, da piju da puše… ‘Izvinjavam se, ali moram da vas napustim, ako vam se ne sviđam zbog toga, onda mi niste potrebni.’ Tako sam živeo čitav svoj život. Ne govorim da je to ispravno i da svako tako treba da radi, ali za mene je to bilo ispravno jer sam konačno svoj životni cilj ostvario.“

Muaj tai je nacionalni sport ove velike zemlje u jugoistočnoj Aziji, a kada se neko u njemu istakne, svakako postane poznata ličnost.

„Iz kontakta sa lokalcima u poslednje vreme primećujem da se nešto promenilo. Uglavnom mi prilazi starija generacija – prepoznaju me i mislim da me vole zbog mog stila borbe. Ja se borim kao Tajlanđanin, to sam oduvek pokušavao. Taj stil mi se najviše sviđa, zbog njega sam se i zaljubio u muaj tai. Pitaju me da se slikamo, čestitaju mi… Ipak, nije to interesovanje preveliko, to je na nekom manjem nivou. Nije muaj tai toliko popularan čak ni ovde – mladi samo ‘piče’ fudbal, ostalo ih ne zanima.“

Muaj tai je 2021. godine, posle tri decenije raznih pokušaja, dobio status „prepoznatog sporta“ od strane Međunarodnog olimpijskog komiteta. Postoji šansa da ćemo na nekim od narednih Olimpijskih igara moći da vidimo i tajlandski boks.

Ako volite borilačke sportove, pročitajte i:

Dotad, najvatrenije se prati tamo gde je nastao i gde je najkvalitetniji.

„Sve moje kolege iz kluba ‘Senčai’ su se obradovale zbog pobede – ne samo što su bili srećni jer sam osvojio titulu, već su i zaradili jer su se kladili na mene. Tako je to u Tajlandu, svi se klade – i ja sam se kladio na sebe, kao i moja devojka. Mojim roditeljima je takođe bilo drago jer znaju koliko meni sve ovo znači“, objašnjava Topić.

Planovi za budućnost takođe nisu lišeni pritiska.

„Naravno, sada na red dolaze odbrane titule i to će biti novo opterećenje, ali ne u toj meri. Ne bih mogao da smatram sebe pravim šampionom dok ne odbranim titulu barem jednom. Moj cilj je zasad da je odbranim dvaput. Neki borci su imali impresivne vladavine od čak sedam odbrana, što je pošlo za rukom jednom mom nekadašnjem timskom kolegi. To je ekstremno teško postići, konkrurencija je ogromna ovde u Tajlandu. Naredna borba trebalo bi da se održi na Radžadamnernu, pa ću probati da osvojim titulu i na njemu.“

Uspesi mogu da izazovu i „zavisnost“.

„Ganjam titule i pobede. Za mene je ovo droga. Voleo bih da se sutra probudim i da kažem sebi ‘Dovoljno si uradio, uspeo si da osvojiš titulu. Spakuj se, vrati se nazad kući i živi svoj život kako treba, odmori se malo.’ Ali ne mogu. Treba mi ta droga, jednostavno je tako“, živopisno ilustruje Topić, koji se za kraj obratio i kolegama iz Srbije.

„Znam koliko su mala šansa da neko iz Srbije ostvari uspeh u ovom sportu – jednostavno, uslova nema. Ali, ukoliko bilo ko iz naše zemlje ima novac i želju da dođe u Tajland, ja sam spreman da pomognem. Želeo bih da još neko sa naših prostora bude uspešan u ovome, ne samo ja“, zaključio je Ognjen Topić.

Kojim god sportom da se bavite, bez obzira na to da li je borilački ili ne, iz Topićevog puta do uspeha možete naučiti mnogo – pre svega, to da je potpuna posvećenost neophodna.

Nikola Novaković (@nikolanvkvc)

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare