
Muaj tai je fizički zahtevan, opasan i ponekad veoma grub borilački sport – udarci se zadaju šakama, laktovima, kolenima, bosim nogama... Retki su oni koji se bave tajlandskim boksom, a da nisu odrasli na sparini te azijske države. Ipak, jedan 36-godišnjak rođen u Jajcu zaobilaznim putem dobio je priliku da se bori sa najvećim legendama ovog stila borbe na čuvenim stadionima Bangkoka.
Ognjen Topić (@TopicFight) vodi život borca, koji često nije glamurozan, a „virusom borbe“ zarazio se još kao dečak i potom uložio bukvalno sve što ima u ovu veštinu.
„Ja sam i dalje zaljubljen u muaj tai, još razmišljam samo o jednom – da postanem prvak u Tajlandu. Nemam slobodno vreme, skoro pa da nemam ni prijatelje… Druge stvari bi mi samo protraćile prilike koje mogu da iskoristim kako bih se usavršio. Imam 36 godina, ne znam koliko mi je još ostalo, a povreda uvek može da se dogodi“, plastično je objasnio u intervjuu za Sport klub.
Kako bi imao šansu da dostigne večnu slavu u Tajlandu kao muaj tai borac, Topić se praktično odrekao svega – posla za koji se školovao, putovanja u rodni kraj, slobodnog vremena…
„Ako bih iz današnje perspektive odgovarao na pitanje da li bih sve ponovo uradio na isti način i opet odabrao da budem borac, verovatno bih rekao – ne. Ovaj život nije lak…“
Pred čitaocima Sport kluba je neverovatan put Ognjena Topića od izbeglištva, preko opskurnih „džimova“ Nju Džersija, do muaj tai „svetilišta“ – stadiona Lumpini i borbe sa hodajućom ikonom ovog sporta – legendarnim Senčaijem. Usput ćemo saznati čega sve čovek mora da se odrekne da bi postao trostruki svetski šampion, ali tu je jedna možda još i teža stvar – kako reći brižnim roditeljima da planirate da živite od zadavanja i primanja udaraca?
Kako je sve počelo?
Topić je kao dečak sa porodicom izbegao iz rodnog Jajca tokom rata u Bosni i Hercegovini. Živeo je u Malom Popoviću nadomak Jagodine, a onda je sudbina udesila da se sve ponovo promeni.
„Moj otac je bio u SAD i radio je zajedno sa svojim bratom u njegovoj građevinskoj firmi. Igrao je lutriju za zelenu kartu i dobio je – čitava naša porodica se tako 1995. godine preselila u Ameriku. Ja sam bio klinac, imao sam devet godina kada sam došao i mnogo sam vremena provodio gledajući boks na televiziji. Ubrzo se pojavio K1 i sve one sjajne kik-boks borbe koje su se održavale u Japanu. Žerom Le Baner, Mirko Filipović, Majkl Mekdonald – mnogo sam to voleo. Želeo sam i ja da probam“, priča za SK Ognjen Topić.
Njegovi roditelji imali su drugačije ideje o tome čime će im se sin baviti u SAD.
„Kada sam imao 14 godina pitao sam roditelje da li bih mogao da treniram boks, ali oni nisu želeli ni da čuju za to. Govorili su da su sestru i mene doveli u Ameriku kako bismo napravili nešto od sebe, a ne da se tučemo za pare. Hteli su da se školujem i imam pristojan posao. Za njih je borilački sport bio poslednji način na koji neko može da zarađuje za život. Smatrali su da je borba za one koji su već probali sve – kada ne možeš da radiš ni u Mekdonaldsu, kada nemaš nijednu preostalu opciju u životu. Srećom, dozvolili su mi da se bavim tekvondoom. Trenirao sam tu veštinu od 14. do 18. godine i stigao sam do crnog pojasa, ali sam sve vreme znao da to nije ono što želim. Hteo sam ili boks ili kik-boks“, kaže Topić.
A možda i nešto treće…
„Ipak, sve se promenilo jednog dana kada sam na televiziji prvi put video muaj tai borbu – imao sam 18 godina. Ne sećam se ko se tačno borio, ali znam da je bio Tajlanđanin, ili je makar meč bio u Tajlandu. Taj stil borbe, ritam kretanja boraca – sve me je opčinilo jer se potpuno razlikovalo od kik-boksa i svega drugog što sam do tada video. Odmah sam ‘pao’ na to. Tada sam bio u Ringvudu u državi Nju Džersi, jedom od desetine gradova u kojima sam živeo… Otišao sam na internet i tražio šta mogu da saznam o muaj taiju, ali i gde bih mogao da treniram taj sport. Međutim, nije bilo tako lako naći klub. Na kraju sam uspeo – mesto je bilo na oko 35 minuta vožnje od mene. I danas nekada tu treniram“, objasnio je borac srpskog porekla.
Međutim, suočio se Topić sa problemima koje nije očekivao.
„Morao sam da krijem od roditelja čime se bavim jer sam znao da se oni nikako ne bi složili sa mojim izborom. Čitavu svoju amatersku karijeru sam vodio u tajnosti. Još ranije sam ispričao majci i ocu da želim da treniram muaj tai, a kada me je tata pitao šta je to, ja sam mu odgovorio da je to slično kik-boksu, ali da se koriste i laktovi i kolena. Smesta mi je zabranio da se borim, mada mi je dozvolio da treniram. Međutim, ja sam vrlo dobro znao da želim da imam mečeve i da je pitanje vremena kada ću se boriti u ringu – uvek sam voleo takmičenje. I tako je tekla moja tajna amaterska karijera… A onda je jedan moj rođak, koji živi u Engleskoj, našao neku moju borbu na jutjubu i pokazao je mom ćaletu rekavši: ‘Vidi šta ti sin radi…’ Otac i ja nismo razgovarali četiri meseca, a živeli smo u istoj kući. Mimoilazili smo se u hodniku kao da ne vidimo jedan drugog. Posle te pauze polako smo počeli da komuniciramo, ali nismo ništa govorili o mojoj karijeri. Nisu moji roditelji glupi, shvatili su oni šta ja radim“, objašnjava Topić stranu borilačkog sporta o kojoj mnogi ne razmišljaju.
Morao je sve da prizna i „otvori karte“.
„Drugi kritičan trenutak nastao je kada sam završio amatersku karijeru i počeo da se borim kao profesionalac. Znao sam da ću biti borac, da je to moj život i morao sam sve da kažem porodici. Sećam se da je bio sedmi januar, Božić, a ja sam rekao i majci i ocu da želim da se bavim tajlandskim boksom i da me podrže ako žele. ‘Ako ne, nećete me više videti’, tako sam im rekao. Znao sam da će majka biti na mojoj strani, iako nikada nije gledala moje borbe, niti će ih ikada gledati. Međutim, nisam znao kako će to proći kod tate. Pripremio sam se da može da kaže ‘Pakuj se, neću da te vidim’. Ipak, i on je bio sportista, igrao je fudbal profesionalno sedamdesetih godina i znao je kako je to kad nešto voliš. Od tog dana je i on uz mene i kada god može dolazi da gleda moje borbe.“
Nije bilo lako „preseći“ i odlučiti se za borilačku karijeru – Topić se školovao za grafičkog dizajnera i bio je prilično uspešan u tom poslu.
„Doneo sam odluku i okrenuo se muaj taiju, ali i dalje sam ostao u dizajnu i bavim se time kada god mogu. Ljudima sa posla moj izbor nije bio toliko šokantan – znali su da vredno treniram i da je borba moja strast“, priča Topić.
Šta je to što muaj tai izdvaja od drugih stilova borbe?
„Sviđa mi se što možeš da koristiš čitavo telo kada se boriš, osim glave. Udarce glavom koriste ‘letvej’ borci, ali mi je bez toga borba mnogo čistija i izgleda bolje. Ja sam brzo napredovao i postao sam prvak SAD u muaj taiju. U Americi sam u ovom sportu ostvario sve što je bilo moguće i jedino mesto na koje sam mogao posle toga da odem bio je Tajland. U SAD nisam imao sa kim da se borim, ali još bitnije, nisam imao ni partnere za trening. Svi koje sam znao bili su lošiji od mene, a meni je bio neophodan neko bolji da bih napredovao. U Tajland sam počeo da idem 2008. godine. Tada sam još radio u firmi kao grafički dizajner i mogao sam da odsustvujem sa posla samo mesec dana godišnje. Narednih godina sam ostajao sve duže i duže, a onda sam se stopostotno posvetio sportu i prvi put sam više meseci proveo u Bangkoku 2014. godine…“
Kako izgleda taj egzotični svet?
„Tamo se nalazi sâm vrh muaj taija, to je nacionalni sport Tajlanda. Ja trenutno treniram u PK Senčai klubu, a u njemu rade elitni borci u ovom sportu. Moram da kažem da nikada nisam imao problema sa Tajlanđanima zbog toga što sam stranac, belac… Bitno je samo da oni vide da ti radiš stopostotno da se zaista trudiš, pa će te ceniti. Uvek će ti posvetiti vreme ako vide da si ozbiljan. Pre 20-30 godina, kada su stranci tek počinjali da dolaze u Tajland da se bave ovim sportom, lokalci su ih gledali zbunjeno i nije im bilo jasno šta oni uopšte tu rade. Tajlanđani nisu shvatali borbu kao mi sa zapada, mislili su da se glupiramo. Borcima odatle je muaj tai prevashodno bio način da zarade novac jer je najveći broj njih iz Isana i drugih siromašnih krajeva zemlje. Oni su odabrali karijeru borca da bi mogli da zarađuju za život. Sada je situacija drugačija – sve im je jasno i nije čudno kada se pojavi stranac. Mislim da sam ja sada dosegao određeni nivo popularnosti i ljudi generalno znaju za mene u Tajlandu, naročito pošto se sve najveće borbe prenose na nacionalnoj televiziji.“
Neke stvari se u jugoistočnoj Aziji razlikuju u odnosu na zapadnjačku borilačku tradiciju.
„Generalno, razlike u kulturi su zaista velike, to se vidi u svakodnevnom životu, ali i u borilačkom svetu. Treninzi se drastično razlikuju – kod njih su sparinzi veoma lagani, samo rade tehniku, a meni to kao već iskusnom borcu prija. Nije mi potrebno da mi neko simulira kako je kad se radi jako, već znam kako je to – treba da sačuvam glavu, a ne da se ubijam na treningu. Oni odmah prekidaju sparing ako vide da neko ide previše jako i agresivno. Što se vage tiče, u Tajlandu je merenje na dan borbe – oko 5-6h ujutru, a borbe budu rano popode, oko 13 ili 14 časova, a nekad i od 17 ili od 18h. Skidanje kilograma može da bude opasno, dešavalo mi se da mi težak ‘weight cut’ napravi probleme u borbi, ali sada sam već veštiji u tome. Kada govorimo o publici u Tajlandu, ja sam mislio da će oni uvek navijati za svoje borce, ali zapravo podržavaju samo momke na koje su se kladili. Interesuje ih samo dolar, tj. bat (tajlandska valuta). Ne gledaju oni to kao mi“, objašnjava Topić.
Borac srpskog porekla je trostruki svetski prvak u ovom sportu, ali ono što je bez premca najveća čast u muaj tai svetu do sada mu je izmicalo. Biti šampion stadiona „Lumpini“ u Bangkoku je vrhunac slave za kojom Topić traga, a u tom procesu imao je priliku i da se bori sa najvećom MT zvezdom današnjice – čuvenim Senčaijem (Saenchai).
„Trud, naporan rad i koncentracija – to je moj recept za uspeh. Zaista sam naporno radio i stigao do prilike da se borim na stadionima na kojima je najjača konkurencija. Atmosfera na ‘Lumpiniju’ i ostalim stadionima u Bangkoku je zaista nešto što ne može da se opiše. To je najbolji deo mog posla – kada uđete i vidite sve te ljude koji su došli da gledaju i da se klade, kada čujete tu neverovatnu buku… Sjajan ambijent. Kada sam se borio protiv Senčaija, to je bilo u Hong Kongu, ali da – skoro svi su tu došli da gledaju njega. On je megazvezda tamo, tj. u čitavom svetu.“
Postoje i drugi predstavnici ovog sporta prema kojima Topić gaji veliko poštovanje.
„Oduvek sam voleo Buakava Bančameka (Buakaw Banchamek), non-stop sam ga gledao kada sam kao klinac krenuo da pratim muaj tai, mada danas više ne toliko. Tu su i stari borci iz devedesetih godina – Kansak (Kaensak Sor. Ploenjit), Karuhat (Karuhat Sor. Supawan) i Bunlai (Boonlai Sor. Thanikul). Svi su redom bili sjajni tehničari i to je moj omiljeni stil.“
Topić je odlučan u nameri da postane šampion Lumpinija.
„Sve što mogu podređujem svom sportskom uspehu – više vremena provodim u Tajlandu nego kod kuće. Na primer, sada sam nekoliko meseci u SAD, ali sam pre toga čitavu godinu proveo u Aziji. Nadam se da ću se uskoro vratiti i ponovo ostati godinu dana u Tajlandu, ali sve zavisi da li će mi njihove vlasti to dozvoliti. Uvek ima nekih problema sa vizom i mnogo je teško baviti se administracijom. Ja želim da iskoristim sve vreme koje imam, a napunio sam 36 i nikada ne znam kada nešto nepredviđeno može da se dogodi. Povrede se u našem sportu non-stop dešavaju, a nadam se mi i papirologija neće predstavljati prepreku. Samo želim da ugrabim priliku da se borim za titulu, tako dolazim i do protivnika. Menadžerima kažem da mi ne govore koga su mi našli za rivala, nego samo da to bude neko ko će me što pre dovesti do duela za naslov prvaka.“
U uspešnoj karijeri Topić je nastupao i u globalno popularnoj promociji „ONE Championship“, najvećoj azijskoj borilačkoj organizaciji, čije su priredbe uvek grandiozno producirane i veoma posećene.
„Saradnja sa njima je bila dobra, ali bilo je stvari koje mi se kod njih nisu svidele – npr. oni ne dozvoljavaju da se kilogrami pred merenje skidaju kroz vodu, već isključivo ishranom. To je mnogo teže jer zahteva više vremena, praktično čitav mesec, za razliku od skidanja uz pomoć hidracije, za koje je potrebno nekoliko dana. Zbog toga sam se borio u kategorijama za koje sam premali, ali to je bilo do mene. Druga stvar koja mi se ne dopada je činjenica da su im borbe bile na tri runde, a ja volim kada mogu da radim pet rundi. Nisam ljubitelj manjih rukavica, povrede oka su mnogo češće u tom slučaju, kao i povrede šaka. Ja sam i tada znao da mi je cilj da postanem šampion u Tajlandu, a ne u ONE-u i bojao sam se povreda koje bi me u tome sprečile. Ako slomim ruku ili nogu, ja praktično gubim dragocenih godinu dana… ONE je dobra organizacija, ali biće ona tu i kada ja budem imao 40 godina. Šansa da budem šampion u Tajlandu se događa samo jednom, to je najveće priznanje u muaj tai svetu“, objašnjava sagovornik Sport kluba.
U profesionalnim muaj tai borbama Topić ima veliko iskustvo i skor 38-24-2, ali nije lako finansirati život aktivnog borca. Jedna od stvari kojima se Topić bavi je i držanje muaj tai seminara – veoma je tražen kao predavač ove veštine.
„Držim privatne časove, radim i seminare i želeo bih sa tim da nastavim sa tim kada jednom budem završio karijeru. Volim prenošenje znanja, zanimljivo mi je, a to je i način da sebe unapredim jer konstantno razmišljam – da li ja primenjujem savete koje dajem drugima? Ako nekome pokazuješ određenu tehniku, moraš da budeš apsolutno siguran u nju, a tako ti raste i samopouzdanje.“
Da li je planirao da se nekad oproba u drugim sportovima, kao što su MMA, boks ili možda letvei? Prati li ostale borilačke sporotove?
„Kao klinac sam želeo da boksujem, ali više ne. Iskreno, ja sam potpuno fokusiran na muaj tai i svaki izlet u neki drugi sport bi mi oduzeo vreme potrebno da napredujem kao muaj tai borac. A MMA me iskreno ne interesuje jer mi se ne sviđa džiu džitsu, nikada nisam bio ljubitelj te veštine. Poštujem je i te kako i mislim da je dobro znati BJJ, ali to nije preterano po mom ukusu. Kik-boks sam obožavao, ali sada zaista slabije pratim.“
Ognjen Topić uvek jasno ističe svoje poreklo, a da li posećuje Srbiju i održava kontakt sa srpskom kulturom?
„Imam kontakt, čujem se često sa prijateljima iz Srbije i mnogo mi nedostaju Srbija i kuća. Ja sebe ne smatram Amerikancem, iako sam došao u SAD sa devet godina. Čak i kao dečak znao sam šta je naša kultura i odakle dolazimo. I dalje pričam srpski, za razliku od nekih koji su u međuvremenu bukvalno zaboravili svoj jezik. Ja sam i dalje Srbin i nedostaju mi ponekad moj jezik, naši ljudi, teško je to opisati… Voleo bih da dođem u Srbiju i provedem neko vreme tu, ali moj čitav život je podređen karijeri. Ako živim u Americi kada nisam na Tajlandu, tada imam priliku da zaradim najviše novca. To nije zato što sam ja škrt ili bilo šta slično – u ovom sportu nema para. Ja moram da se vraćam u Ameriku da bih zaradio novac i finansirao svoje treninge i život u Tajlandu. Jednostavno, nemam izbora. Ali, da planiram da se vratim u Srbiju i provedem tamo više vremena – definitivno planiram.“
Na kraju – da li je pogrešio kada je doneo odluku da u životu bude borac? Da li mu je iz ove perspektive drago što se odlučio na ovaj životni put?
„Ovaj život je mnogo težak. Na primer, ako si UFC borac, možeš da stekneš neke pare i da se od toga izdržavaš. U muaj taiju je to skoro nemoguće. Živeti od borbi je jako teško. Da mi je neko rekao ‘Evo, ovako će ti izgledati život – biraj“, ne znam da li bih opet sve isto uradio. Mislim da bih izabrao nešto drugo. Da mogu da se probudim sutra i kažem sebi ‘Ognjene, dosta je bilo sporta, radi nešto drugo’, ja bih to učinio. Ali ne mogu! Još obožavam ovaj sport i ne želim ni za čim da žalim kada vreme prođe“, zaključio je Topić još jednom demonstriravši mentalitet pravog borca.
Nikola Novaković (@nikolanvkvc)
Komentari ()
Vidi sve komentare