Poreklo, Saše, miris košarke u Pioniru, Dule čarobnjak

Hans-Martin Issler/Bongarts/Getty Images

'Izmislio' je Kajla Hajnsa i Kita Lengforda, Endrjua Gaudloka je na velika vrata uveo u evropsku košarku, slavni Kantu je vratio na staze stare slave, Bamberg je pod njegovim vođstvom igrao košarku za 'oči i dušu'...

Harizmatični italijanski trener Andrea Trinkijeri neočekivano se obreo u srpskoj košarci. Nije na novom početku, ali bi njegovim dolaskom mogla da se okrene nova stranica u istoriji Partizana. Predsednik kluba iz Humske Ostoja Mijailović je sa saradnicima uspeo da ubedi 50-godišnjeg Trinkijerija da prihvati ponudu i pokuša da pokrene ‘parni valjak’.

Italijan američko-hrvatsko-crnogorske krvi oduvek je bio zaljubljenik i veliki poštovalac jugoslovenske škole košarke, a s obzirom na to da odlično priča srpsko-hrvatski za tili čas ‘kupio’ je sve ovdašnje zaljubljenike u igru pod obručima. Ne tako davno hrvatski mediji selili su ga na klupu tamošnje reprezentacije, a dolaskom u Partizan probudio je maštu Grobara da njihov klub vrlo skoro može da se vrati na evroligašku mapu.

Trinkijeri je u martu prošle godine u opširnom intervjuu za Sport Klub pričao o svojim korenima, opčinjenošću jugoslovenskom košarkom, Saletu Đorđeviću, Saši Daniloviću, profesoru Aleksandru Nikoliću, Boši Tanjeviću, Draženu Petroviću, mirisu košarke u Pioniru, svojoj trenerskoj filozofiji, neobičnom kriterijumu kod izbora igrača…

Mama mi je iz Hrvatske, a deda iz Crne Gore, to je veliki koktel sa mamine strane, a otac je Amerikanac. Ja sam se rodio i živeo u Italiji, uvek pričao tri jezika,“ istakao je Trinkijeri i potom se osvrnuo na svoje početke u rodnom gradu Milanu.

To su iskreno rečeno bile tužne godine za Milano, nisu imali mnogo para i ideja, ali moraš da počneš negde. Bio sam sedam godina u klubu, trenirao i mlade ekipe, radio četiri posla. Tako treba da se počne.

Odrastao je gledajući Majka D’Antonija, Dina Menegina, Boba Makadua… ali posebno ističe jugoslovenske igrače.

Uvek kada je Dražen Petrović dolazio u Milano za mene je bio parti. Cibona, Partizan… Koreni su koreni i košarka preko Jadranskog mora uvek je bila za mene super, bila mi je kao magnet. Svake godine dolazili su Dražen, Kukoč, Rađa, Divac, Paspalj, kasnije Bodiroga… Kog igrača sam najviše voleo da gledam? Možemo sto godina da pričamo, ali Dražen je za mene bio Stef Kari. On je prvi Stef Kari. Kako je igrao, kakva psihologija, sve mu je bio izazov. Posle sam obožavao Saleta Đorđevića. Sećam se da mu je bilo teško prvih šest meseci u Milanu. Milano je težak grad za košarku. Imaš fudbal, šoping, imaš sve. Publika ide na utakmice samo kad imaš dobru ekipu. Ako nemaš, niko neće da dođe. Oni su imali OK tim, a Sale je došao kao veliko ime. U prvih pet, šest meseci malo je bio u šoku, nova liga, novo sve, ali ih je na kraju sve pospremio.

Jedan igrač koji mi se uvek sviđao, gledam ga i kažem: „Vau“. To je Danilović. Mislim da je najtvrđi igrač koga sam ikada video.

Hans-Martin Issler/Bongarts/Getty Images

Prvi samostalan posao dobio je u Vanoli Basketu iz Kremone (2004-2007), potom je bio u Juvekaserti (2007), a pre nego što je 2009. godine došao tada u drugoligaški Kantu, sezonu je proveo u Veroliju. Legendarni klub vratio je u elitno društvo, a 2012. osvojio je Superkup Italije. Uvek je voleo da uči i usavršava se, a logično veliki uticaj na Trinkijerija imali su treneri sa ovih prostora.

Profesor Aleksandar Nikolić je profesor Nikolić. On je preteča moderne košarke. Svaki trener koji radi u Evropi mora tamo da gleda na profesora. U Italiji je na kulturu rada mnogo uticao Boša Tanjević. On je prvi počeo da drži igrače u dvorani po šest, sedam sati na dan, da rade individulano i da budu bolji. Ako treba da izdvojim jedno ime u poslednjih 20 godina onda je to Boša,“ kaže Trinkijeri i potom prepričava jednu anegdotu u kojoj je profesor Nikolić imao glavnu ulogu.

Jedan nekadašnji italijanski igrač, neću reći ime, posle treninga dođe i kaže: „Profesore, ja sam mrtav umoran,“ a Profa mu odgovori: „Vidiš, nisi u formi, moraš više da treniraš.“ Drugi dan profesor ga pita: „Kako si, kako je danas?“ „Super, baš se dobro osećam.“ Na to će profesor: „Vidiš nisi dovoljno trenirao, nisi dovoljno umoran“. Dakle, samo rad i rad.

Trinkijeri nikad nije krio privrženost ovdašnjoj košarci.

Imao sam trening u Pioniru i vidim pre mene treniraju, posle mene treniraju, sa strane trenira ženska ekipa, osetiš miris košarke, prave košarke,“ dodao je i indirektno uporedio Kantu i Partizan, jedini srpski klub koji je bio prvak Evrope.

Uvek je lepo i super je motivacija kada si na klupi legendarnog kluba. Kantu je zaista unikat. Mali grad, 70.000 stanovnika, a dva puta su osvojili Kup šampiona. I svi sve znaju o košarci. To pomaže igračima da shvate da idu preko limita, da daju sve od sebe. Mislim da je klub najvažnija stvar u gradu. Atmosfera je fantastična, kad uđeš u klub i vidiš slike legendi… Kad uđeš u dvoranu Pianelja atmosfera je specijalna. U Pioniru je sve veće, ali to je koašrka, to je miris košarke. Ne možeš istoriju da zaboraviš.

Sa Apeninskog poluostrva najpre se preselio u Rusiju gde je sa Uniksom 2014. osvojio nacionalni kup i bio proglašen za trenera godine u Evrokupu, a potom je otišao u Nemačku. Sa Brose Bambergom je tri puta bio šampion i po jednom osvajač Kupa i Superkupa.

Svetislav Pešić je 1993. napravio košarku u Nemačkoj. Nema mnogo tradicije, ali ima sve drugo. Ima plan igre, dosta je čista i napadačka košarka. Može da se igra, nije 41:40, krvi na podu, borba do kraja, ali je kompletno drugačiji pristup. Kad navijač izgubi utakmicu nije srećan, ali nije kraj života. Ako ja dobijem utakmicu nisam heroj, a ako izgubim nisam pokrao platu. Balansirano je„.

Tim iz Bavarske je pod Trinkijerijevim vođstvom igrao atraktivnu košarku. Ekipa je bila na prvom mestu, ali isticali su se i pojedinci poput Breda Vonamejkera i Nikole Melija. Ništa nije slučajno, objasnio je novi trener Partizana, i u isto vreme dao smernice svoje košarkaške filozofije.

Košarka je jako važna, meni je košarka život. Ali nije košarka sve. Mi nismo stavili Melija u neki specijalni bazen, nismo ga poslali na mars… Kad biramo igrača izaberemo i čoveka. To sam naučio od najboljih trenera na svetu. Ne možeš samo o košarci da pričaš sa igračima. Ja mogu jako dobar posao da napravim, odem na utakmicu, lopta ne uđe, izgubim i izgledam kao idiot. A neki put mogu tako, tako posao da odradim, jedna lopta uđe i ja sam uradio fantastičan posao. Naučio sam da je, kada želiš da igrač postane bolji, izuzetno važno da ga tretiraš kao čoveka. Igrači treba da osete strah, Kobi Brajant je rekao da je imao strah za neke stvari i to ne može da se sakrije.

Na konstataciju da je Duško Vujošević voleo da kaže: „Ako nemaš tremu ili strah onda si gotov čovek,“ nekadašnji selektor reprezentacije Grčke (2013/14) je spremno odgovorio:

On je čarobnjak, uvek sam to mislio.

Trinkijeri je pričao o slobodi koju daje svojim igračima, kao i o granici šta igrači mogu, a šta ne mogu.

To ne znači – ja mogu da šutnem, ja ne mogu da šutnem. Nikad u karijeri nisam rekao igraču nemoj da šutneš ako si slobodan. Iako ima 20 odsto uspešnosti. To onda nije košarka, to je neki drugi sport. Ja mnogo radim na stautingu kako treniramo, da bi igrači znali kako da se ponašaju kod donošenja odluka. To je najvažnija stvar. Rizik je da neki put izgubiš utakmicu jer imaš krive odluke, ali ne znam bolji i brži način kako igrači nešto da nauče ako ih ne baciš u more da plivaju.

Italijan je otkrio interesantan princip prilikom izbora igrača, ali i kako je pre tačno deceniju u Drugu italijansku ligu doveo Kajla Hajnsa.

Znam šta želim, kakve karakteristike igrača želim i šta mi treba za filozofiju ekipe. Ne tražim konkretno ime. Kod Hajnsa, Gaudloka i Lengfora sam imao sreće. Hajnsa sam video na koledžu Grinsboro. Nije bio najbolji igrač, ali sve je ih je razbio iako je bio najniži. Posle dva meseca gledao sam ga na Letnjoj ligi, on na ‘trojci’, najgori na terenu, ne može da pogodi, ne može da dribla… Ja sam ga u svojoj viziji video kao ‘velikog’, a ne na trojci. Večerali smo i shvatio sam da je super pametan dečko. Rekao sam sebi: „To je moj igrač. Sećam se da je prvi put kada je došao na trening auto parkirao u reku. Veroli je mesto od tri, četiri hiljade stanovnika, na brdu. Kada je došao iz Amerike mislim da se prekrstio tri puta kada je video gde je, ali je bio tako otvoren i mnogo je želeo da bude igrač, da bude bolji,“ naglasio je 50-godišnji trener.

Trinkijeri je detaljno pričao o „četiri osnovne prednosti“ na terenu, ali i brojnim drugim zanimljivim temama. Kompletan intervju pogledajte u videu.