Zlatna lopta

Skener 27. apr 20188:02 > 8:14
David Ramos/Getty Images

Najveće individualno fudbalsko priznanje poslednjih 10 godina poznaje samo dva vlasnika i sama ta činjenica kod mnogih izaziva osporavanje ove, nekada izuzetno cenjene nagrade. Možda se i zbog toga povela ozbiljna kampanja da je dobije, ove sezone sjajni Mohamed Salah.

Do pre nekoliko godina podjednako važno mesto u praćenju godišnjih zbivanja poput finala Lige šampiona, u mom fudbalskom rasporedu zauzimala je dodela Zlatne lopte „Frans fudbala“. Samim tim što su pobednika proglašavali novinari, a ne selektori i igrači kao što je to slučaj u FIFA izboru, koji se takođe održava(o) krajem godine, ta nagrada nekako je, bar u mojim očima, uvek imala jači legitimitet. Međutim, od 2010. kada su obe nagrade objedinjenje u „FIFA Zlatna lopta“ (u međuvremenu ipak ponovo razdvojene), sve to je nekako postalo drugačije. Sa više marketinga, ukrašavanja, ali i predvidivosti.

To razočarenje zbog onoga u šta se pretvorio taj „sveti izbor“ bilo je svakako pojačano proglašenjem pobednika. Ovih dana se zbog odlaska Andresa Inijeste često spominje upravo dodela nagrade baš te godine i mnogi smatraju da je španski mađioničar trebalo da dobije tada nagradu. Svakako da je imao jak adut u činjenici da je u najvažnijoj utakmici godine, finalu Svetskog prvenstva postigao pobedonosni gol. Ali isto tako mogao je to da bude i Ćavi, mozak i verovatno najuticajniji igrač novopečenog svetskog šampiona Španije, a možda je, kada bi se gledala celokupna godina i uspesi ostvareni u istoj i uticaj u tim uspesima, najlegitimniji kandidat bio Vesli Snajder. Holanđanin je bio jedan od dvojice najvažnijih igrača Intera u pohodu na titulu u Ligi šampiona, prvu za taj klub u preko 40 godina, a takođe je bio sigurno najvažniji igrač svoje reprezentacije koja je došla do finala Svetskog prvenstva.

Getty Images/Alex Caparros

Međutim, nagradu je pokupio Lionel Mesi. Svaka čast čarobnjaku iz Rozarija, ali osim jake statistike i broja golova, jedan od najboljih fudbalera svih vremena nije imao nijednu legitimnu prednost u odnosu na ovu trojicu. U Ligi šampiona njegova Barselona poražena je od kasnijeg osvajača Intera, a na Svetskom prvenstvu u dresu Argentine doživljen je debakl u četvrtfinalu protiv Nemačke. To su dva najveća takmičenja u godini i u oba nije došao čak ni do finala, ali je ipak dobio prestižnu nagradu.

Da se ne lažemo, nije to jedina „nepravda“. Svakako da sam veći šok doživeo 1991. kada sam očekivao da će Darko Pančev ili Dejan Savićević, posle sjajne godine i istorijskog osvajanja titula šampiona Evrope i sveta za malu zemlju kao što je Jugoslavija, biti nagrađeni Zlatnom loptom, što bi bila velika čast za naš fudbal. Međutim, ubedljivo je pobedu odneo, ni kriv ni dužan, Žan Pjer Papin vedeta Olimpika koji je u Bariju bio poražen od Crvene zvezde. Smatrao sam, i dan danas smatram, da bi krunski kriterijum za ovakvo priznanje, pored individualnih dostignuća, kao što su golovi, morao da bude i rezultat ekipe. Stoga mislim da je normalno da ako neka ekipa osvoji najvažnije takmičenje u godini, kao što je Svetsko prvenstvo 2010. ili Kup evropskih šampiona 1991. nosioci tih ekipa budu glavni kandidati za priznanje.

U redu, nekada se prosto dogodi da je neki igrač toliko zasenio konkurenciju i da se toliko istakao uprkos neosvajanju najvažnijih trofeja u godini, poput Johana Krojfa 1974. ili u bliže doba Ronalda (Fenomena) 1997. da takvi igrači i zasluže nagradu. Ali moje skromno mišljenje je da niti Papin 1991. niti Mesi 2010. nisu bili baš na takvom nivou. Da ne ispadne da imam nešto protiv Lionela Mesija, svakako da se radi o jednom od dvojice igrača koji jesu obeležili poslednju deceniju i bez sumnje zaslužuje da se pominje kao jedan od najvećih svih vremena (da li zaslužuje titulu najvećeg to je već stvar ozbiljne diskusije u kojoj moraju mnogi parametri da se obuhvate), ipak malo je besmisleno da godišnju, tačno tako, godišnju nagradu za najboljeg igrača u toj godini, svake godine mora da dobije neko od samo dvojice igrača, koji jesu najbolji u ovoj deceniji, ali nisu najbolji baš svake godine.

Michael Steele, Getty Images Sport

Isti je slučaj i sa drugim asom današnje epohe, Kristijanom Ronaldom. Njegova 2010. godina bila je 2013. Ronaldo je tada pobedio u izboru za FIFA Zlatnu loptu najvećeg rivala Lionela Mesija, ali taj izbor je blago rečeno kontroverzan. Portugalac em što nije osvojio nijedan trofej te sezone, em što je domaći šampionat sa Realom izgubio sa čak 15 bodova manje od Mesijeve Barselone. Ali najporaznija činjenica te sezone za obojicu velikana bilo je učešće u najvažnijem takmičenju te godine Ligi šampiona. Oba španska giganta ispala su od nemačkih i to prilično ubedljivo. Bajern i Borusija Dortmund propisno su obrukali Barsu i Real. Kasniji šampion Evrope Bajern imao je nekoliko junaka, poput Franka Riberija (treći u izboru) i Arjena Robena. Ali obojica su gledali u leđa dvojici igrača koji nisu imali svoje najbolje sezone, samo zato što se zovu Mesi i Ronaldo i zato što je već tada njihov rivalitet proglašen najvećim ikada.

Bilo je i ranije velikih rivaliteta, bilo je igrača koji su u kontinuitetu pružali velike partije, ali se nikada nije desilo da izbori za Zlatnu loptu protiču samo u znaku dva igrača. Pa i u tom Realu i Barseloni svakako da je u ovih 10 godina bilo još igrača, koji su u nekoj sezoni, ako ne statistički, onda u drugačijem svetlu imali možda veći uticaj na uspeh ekipe, poput Serhija Ramosa koji je dva puta spasavao Real u finalima Lige šampiona, već pomenih Ćavija i Inijeste, koji je 2009. odveo Barselonu do finala kasnim golom protiv Čelsija (pošto su Englezi ipak debelo oštećeni od strane Toma Heninnga Evreba). Ovakvim izborima ne obezvređuju se samo ostali igrači, osvajači najvećih titula u određenim godinama, poput Nemaca 2014. Španaca od 2008-2012, igrača Čelsija 2012, Bajerna 2013, Intera 2010. već i sami Barselona i Real, jer ispada da niko drugi u tim ekipama ne igra fudbal osim ova dva, nesumnjivo velika asa.

Laurence Griffiths, Getty Images

Tako dolazimo do sadašnjeg trenutka. Možda prvi pravi izazivač individualnoj dominaciji ovog dvojca je Mohamed Salah. Egipćanin koji je već par godina jedan od najboljih igrača u Italiji ove je potpuno eksplodirao i o njemu bruji čitava planeta. Ono što radi u dresu Liverpula naprosto se graniči sa nemogućim. Od golova, asistencija, uticaja na rezultate ekipe. Realno, po tome je ravan Mesiju i Ronaldu. Naravno, postavlja se pitanje kakvi će biti krajnji rezultati njegovih ekipa, što Liverpula u Ligi šampiona, što Egipta na Svetskom prvenstvu. Veliki deo Evrope navija da on dobije Zlatnu loptu, jer bi to nesumnjivo bio dašak svežeg vazduha u izboru za Zlatnu loptu, sve i da se samo zaustavi na ovome. Sa druge strane, ima onih koji legitimno zastupaju tezu da učinjeno na individualnom planu mora da pretoči u timski uspeh, a to bi u najmanju ruku bilo osvajanje Lige šampiona sa Liverpulom. Kako bi ovaj izbor ubuduće imao smisla, morao bih da se složim sa takvim mišljenjem, jer ako već nije realno očekivati uspeh sa Egiptom (mada bi i prolazak grupe u društvu Rusije, Saudi Arabije i Urugvaja bio lep uspeh) onda je to sasvim moguće sa Liverpulom.

Veliki golgeterski saldo svrstava igrača među velike fudbalere, ali samo najbolje partije u najvažnijim mečevima u kojima se direktno gura ekipa ka najvećim trofejima, svrstavaju ga u najveće. A Zlatna lopta bi upravo trebalo da promoviše takve igrače, zar ne? Valjda su zbog toga Pele i Dijego Maradona i dalje u očima najvećeg broja ljubitelja fudbala svih generacija i dalje najveći fudbaleri svih vremena.