
Nema trofejnih ekipa bez dobrih odbrana, a srž odbrane čine štoperski tandemi. Ovo su neki od najboljih koji su obeležili istoriju fudbala

Bobi Mur – Džek Čarlton (1965 – 1970.)
O Bobiju Muru se sve zna. Legendarni igrač Vest Hema, Fulama i reprezentacije Engleske. Sa Vest Hemom ima osvojene FA kup, Čeriti Šild i Kup pobednika kupova, bio je srebrni u izboru za Zlatnu loptu, ali vrhunac karijere imao je sa reprezentacijom Engleske kada je osvojio Svetsko prvenstvo 1966. Odlikovala ga je elegancija, smisao za prostor i odlično čitanje igre. Ali da bi njegovi kvaliteti došli do izražaja morao je pored sebe da ima čoveka koji će odraditi „prljav“ posao, koji se neće plašiti da ide glavom tamo gde drugi ne bi ni nogom. A taj čovek bio je Džek Čarlton, brat legendarnog Bobija. On je u karijeri igrao samo za Lids Junajted i to u najboljem razdobrlju kluba iz Jorkšira, kada je osvojeno prvenstvo, FA kup, Čeriti Šild i dva puta Kup sajamskih gradova.
Mur i Čarlton su činili štoperski tandem Gordog Albiona od 1965. do 1970. a posebno je upečatljivo kako su delovali na Svetskom prvenstvu u domovini. Engleska je do titule došla uz samo tri primljena gola na čitavom turniru, i to sva tri tek od polufinala. Jedan od Portugalije i dva u finalu od Zapadne Nemačke. Kada se govori o zaslužnima za taj, i dalje najveći uspeh engleskog reprezentativnog fudbala, najviše se govori o Bobiju Čarltonu, Džefu Hurstu i ostalim napadačima, ali odbrana je delovala na tom šampionatu kao švajcarski sat. Odbrana je odlično funkcionisala i u ciklusu za EURO 1968. Englezi su do polufinala primili samo šest golova, jedino su Italija i Španija primili manje, sa tim da su Englezi Špancima u četvrtfinalu dali tri gola i eliminisali je. Na završnom turniru ipak ostaće upamćeno da je Bobi Mur krivac za jedini pogodak na utakmici, ili bolje rečeno Dragan Džajić je genijalno nadigrao tada najboljeg evropskog defanzivca. Ipak, Mur i Čarlton pokazali su kako bi jedan štoperski tandem trebalo da funkcioniše.

Franc Bekenbauer – Hanc Georg Švarcenbek (1966 – 1977.)
Tandem koji je delio klupsku i reprezentativnu karijeru. Obojica su igrala za Bajern iz Minhena i to zajedno punih 11 godina. U reprezentaciji nešto kraće od 1971. do 1977. Zajedno su osvojili tri Kupa evropskih šampiona sa Bajernom i bili su svetski šampioni 1974. sa Nemačkom. Na tom turniru Zapadna Nemačka je primila svega pet golova, sa tim da je poraz od Istočne Nemačke doveden pod ozbiljnu sumnju da su budući svetski šampioni namerno izgubili da ne bi bili u drugoj grupi sa Holandijom, Brazilom i Argentinom, već su birali „lakši“ put.
Svakako da je spektakularniji deo tog štoperskog tandema bio rezervisan za Kajzer Franca, koji je te 1974. kada su Bajern i Nemačka sa njim u timu osvojili najvažnije titule, dobio Srebrnu loptu, iza Johana Krojfa. Inače je dva puta dobio i Zlatnu loptu, a svakako da je ta priznanja zaslužio, pored sjajnih rola u odbrani i fenomenalnih u napadu. On je bio prototip modernih defanzivaca, koji su i organizatori igre. U Engleskoj 1966. bio je treći strelac šampionata i definitivno je jedan od najboljih, ako ne i najbolji centarhalf svih vremena.
Švarcenbek je bio onaj „radnik“ u podeli tog posla, ali daleko od toga da nije umeo da zatrese mrežu. I to u važnim mečevima. Njegov najvažniji pogodak definitivno je onaj u finalu Kupa šampiona 1974. kada je u samoj završnici postigao izjednačujući gol protiv Atletiko Madrida, a potom u ponovljenoj utakmici Bajern pregazio Jorgandžije 4:0.

Franko Barezi – Alesandro Kostakurta (1986 – 1997.)
Dominacija Milana krajem 80-ih i početkom 90-ih imala je dva temelja. Jedan je činio pakleni holandski trio Van Basten-Gulit-Rajkard, a drugi fantastična odbrambena četvorka koju su činili Tasoti – Kostakurta – Barezi – Maldini. A centralni deo tokom 10 godina pokrivali su Franko Barezi i Alesandro Bili Kostakurta.
Barezi je 10 godina pre Kostakurte počeo karijeru u Milanu, u kojem je proveo ceo igrački život. Bio je jedna od svetlijih tačaka Milana u najgorem razdoblju kluba sa San Sira, kada je igrao i Seriju B, ali je postao stub velikog Berluskonijevog projekta. On je bio onaj elegantni defanzivac, koji je mogao sve, a Bili Kostakurta, koji mu se pridružio 1987. posle godine pozajmice u Monci, radio je sve što se moralo. Još jednom, ta podela na umetnika i radnika pokazala se kao dobitna kombinacija za svaki štoperski tandem. Zajedno su osvojili tri titule evropskog šampiona sa Milanom, pet Serija A, a bili su i štoperski tandem u reprezentaciji sve do povrede Barezija na drugoj utakmici Svetskog kupa 1994. Čitav turnir Bili je izneo sa Maldinijem kao štoperom, da bi se pred finale on povredio, a Barezi uskočio umesto njega. Pamtiće se da je Barezi promašio penal u finalu, ali malo se govori o odličnom komandovanju odbrane, zahvaljujući čemu se doguralo do 0:0 i penala.
U Milanu je odbrana sa njima dvojicom na čelu poobarala sve moguće rekorde. Pamtiće se sezona 1991/92. u kojoj je Milan odigrao sezonu bez poraza sa svega 21 primljenim golom, a defanzivna klinika viđena je na delu u sezoni 1993/94. kada je Milan uz samo 15 primljenih golova uspeo da osvoji titulu, uprkos tome što je i postigao svega 36 (dve ekipe koje su ispale iz lige postigle su samo po gol manje). Franko Barezi može da se pohvali i Srebrnom loptom 1989.

Miodrag Belodedić – Ilija Najdoski (1989 – 1992.)
Najveći uspeh jugoslovenskog fudbala svakako je osvajanje Kupa evropskih šampiona 1991. od strane Crvene zvezde. Na tom putu Crvena zvezda nije pretrpela nijedan poraz. U devet utakmica crveno-beli su primili samo sedam golova, a u finalu je odigrana defanzivna klinika i protiv najjače napadačke ekipe tog vremena Olimpika iz Marseja, koji je postigao 22 gola pre finala, uspela ne da ne primi gol, već i da ne pruži ozbiljniju šansu Žan Pjeru Papenu i ostalim vedetama.
Srce te odbrane činili su Ilija Najdoski i Miodrag Belodedić. Obojica su došli u Crvenu zvezdu 1988. ali je Belodedić zbog suspenzije matičnog rumunskog saveza tek godinu kasnije zaigrao za crveno-bele. Najdoski je afirmaciju stekao u Vardaru sa kojim je osvojio Prvenstvo Jugoslavije. Važio je za beskompromisnog defanzivca, koji se nije libio nijednog zadatka u defanzivi. Međutim, njegova borbenost postala je veliki plus tek onda kada je pored sebe dobio pravog rasnog defanzivca, koji je iza sebe imao već trijumf u Kupu šampiona sa Steauom. Da su njih dvojica dobitna kombinacija videlo se već prve sezone kada je Zvezda dominantno osvojila duplu krunu, a posle duže vremena primila manje od 30 golova.
Kada se govori o ovom kapitalnom uspehu najviše se pominju izuzetne partije Dejana Savićevića, Darka Pančeva, Roberta Prosinečkog, Siniše Mihajlovića, ali uvek treba imati u vidu da je ta Zvezda koliko napadačka, možda i više bila defanzivna sila, a na kraju krajeva ta defanziva joj je i donela toliko željenu titulu. A njeno srce činili su Belodedić i Najdoski i kada jedan objektivni autsajder napravi ovakav uspeh definitivno taj štoperski tandem treba da nađe mesto u istoriji među najboljima.

Ćiro Ferara – Paolo Montero (1996 – 2005.)
Najtrofejniji italijanski klub posle slavnog perioda pod Đovanijem Trapatonijem zapao je u duboku senku Berluskonijevog Milana. To Staroj dami nimalo nije bilo lako i tek od 1995. počinje novo zlatno doba. Zasluge za takav preokret svakako da u prvom redu nosi Marćelo Lipi, ali kada se govori o osvajanju šest titula u Seriji A i poslednjem trijumfu u Ligi šampiona, kao i još dva vezana i ukupno tri finala tog takmičenja, onda se mora govoriti o štoperskom tandemu Ćiro Ferara i Paolo Montero.
To je bio tako dobar sklop. Ferara defanzivac koji je sve znao, i da stane na loptu i da je povuče, i da pravovremeno reaguje i Paolo Montero koji je bio u stanju da sve učini ne birajući sredstva. Urugvajca je odlikovao neverovatan ratnički duh, koji je često umeo da dovede do crvenog kartona, ali niko ne može da ospori da je ovo jedan od najčvršćih tandema ikada.
Zajedno su igrali punih 10 sezona i Juventus je u tom periodu samo dva puta primio više od 30 golova u sezoni u Seriji A. Montero je došao u Juventus kada je Stara dama osvojila Ligu šampiona, ali već godinu dana kasnije ispoljena je fantastična igra, posebno defanzivnog bedema. Do finala italijanski gigant primio je samo četiri gola, ali ipak u finalu Borusija je bila bolja i slavljem od 3:1 uzela već pripremljen trofej bjankonerima. Samo je ušati trofej falio ovom tandemu da upotpuni blistavu deceniju u crno-belom dresu.

Loran Blan – Marsel Desai (1996 – 2000.)
Jedna od najvećih reprezentacija svih vremena je Francuska na prelazu dva veka. Jedna od samo tri ekipe koja je vezala evropsku i svetsku titulu bila je puna velemajstora. Zinedin Zidan, Tijeri Anri, Juri Đorkaef, Didije Dešan, ali i u ovom timu veliku ulogu imao je štoperski tandem Loran Blan – Marsel Desai. Od 1996. selektor Eme Žake spario ih je u centru odbrane i Trikolori su postali ekipa kojoj teško može da se da gol. Na Svetskom prvenstvu u Francuskoj njih dvojica zajedno nisu igrali samo na dve utakmice, poslednjoj u grupnoj fazi i u finalu zbog crvenog kartona Blana u polufinalu protiv Hrvata, koji ispostaviće se prestrogo dosuđen. U tih pet utakmica Trikolori su primili samo jedan gol i to upravo u polufinalu protiv Hrvatske. A da nije bilo Lorana Blana, pitanje je da li bi završili i u četvrtfinalu, pošto je sjajni defanzivac postigao zlatni gol u smiraj drugog produžetka protiv Paragvaja.
Na EURO dve godine kasnije njih dvojica nisu bili zajedno na terenu samo protiv Holandije u poslednjoj utakmici u grupi, koja nije odlučivala o prolazu. Na preostalih pet utakmica primili su svega tri gola i Francuskoj doneli duplu krunu, time se pridružili Zapadnoj Nemačkoj, a u to laskavo društvo ušla je kasnije i Španija.
I ovde može da se vidi obris podele na umetnika i radnika. Loran Blan je bio onaj pravi prototip centarhalfa iz ranijeg vremena. Odlikovala ga je elegancija u gotovo svakom pokretu i bila je milina posmatrati ga. Ali Marsen Desai sa nadimkom „Stena“, nosio je drugu vrstu umetnosti. Izuzetan trkač, fantastični defanzivac, jak u duelima, ali veoma inteligentan. Pravi all round igrač, koji je sa uspehom igrao i centralnog veznog igrača, a mnogi ga i dan danas porede sa jednim od najboljih all round igrača svih vremena Frenkom Rajkardom.

Fabio Kanavaro – Alesandro Nesta (1997 – 2006.)
Italijani su imali mnogo fantastičnih tandema, ali retko koji je fanovima Azura prirastao za srce kao Kanavaro-Nesta. Skoro 10 godina činili su srce najvažnijeg dela tima Italije i zajedno su bili možda i najkomplementarniji tandem svih vremena. Nesta je bio taj umetnik, elegantnog držanja, koji je sve radio sa stilom, kao da je na modnoj pisti. Sa druge strane, iako neimpresivan rastom, Kanavaro je reputaciju fantastičnog defanzivca stekao izuzetnim, gotovo nepogrešivim postavljanjem i fanatičnom borbenošću, zbog čega je retko ko mogao da ga dobije i na zemlji, ali i u vazduhu uprkos hendikepu visine.
Prvo veliko takmičenje na kojem su igrali bilo je Svetsko prvenstvo u Francuskoj 1998. Azuri su na tom šampionatu primili samo tri gola, ali su ispali od kasnijeg šampiona Francuske posle jedanaesteraca, iako je u 120 minuta bilo 0:0. Dve godine kasnije na EURO još jača defanzivna klinika. Do finala samo jedan primljen gol, a u finalu sekundi su delili Italiju od titule. Vodili su 1:0 sve do nadoknade vremena, kada je Viltor uspeo da izjednači. A trofej je otišao u Francusku posle zlatnog gola u produžetku.
Na Svetskom prvenstvu 2002. Italija je ispala već u osmini finala od Južne Koreje, ali je toj ranoj eliminaciji kumovala povreda Alesandra Neste protiv Hrvatske. Na tom meču, po izlasku Neste, Hrvati su postigli dva gola i naneli poraz Italiji. Nesta se vratio protiv Meksika i tu je tandem Kanavaro – Nesta primio jedini gol na turniru. Ipak, povreda je bila suviše jaka i Nesta nije igrao protiv Južne Koreje. Na EURO 2004. Nesta i Kanavaro igrali su zajedno prve dve utakmice protiv Švedske i Danske, kada su zabeležena dva remija i samo jedan primljen gol. Međutim, Danci i Šveđani su odigrali potrebnih 2:2 da eliminišu Azure.
Ako Italiju nešto nije mučilo leta 2006. kada je potresena Kalčopolijem otišla na Svetsko prvenstvo, to je bio centralni deo odbrane. Nesta i Kanavaro ponovo su zaključali sve prilaze golu, ali opet se dogodila Nestina povreda u poslednjem meču grupne faze. Srećom po njega i ostatak selekcije, odlično ga je zamenio Marko Materaci, Italija je postala svetski šampion, a Fabio Kanavaro je te godine na konto igara u Nemačkoj osvojio Zlatnu loptu.
Kada se izvodi konačan bilans ovog tandema na velikim takmičenjima odigrali su ukupno 16 utakmica zajedno i ekipa je primila samo devet golova, a jedini put da je Italija sa ovim tandemom primila dva gola bilo je finale EURO 2000. protiv Francuske i to tek posle produžetka. I pored nesrećnih povreda Neste ovaj tandem je vodio reprezentaciju u poslednjem zlatnom periodu italijanskog reprezentativnog fudbala.

Paolo Maldini – Alesandro Nesta (2002 – 2009.)
Kada je Franko Barezi objavio kraj karijere njegovo mesto bilo je spremno za tada najboljeg svetskog levog beka Paola Maldinija. I traka i mesto centralnog defanzivca. On je igrao u tandemu sa Alesandrom Kostakurtom, ali efekat nije bio isti kao kada je Barezi bio tu. Tek dolaskom Alesandra Neste iz Lacija Paolo Maldini konačno postaje deo elitnog štoperskog tandema.
Za sedam godina koliko su zajedno igrali u Milanu osvojili su dve Lige šampiona jednu Seriju A. Neverovatno su se dopunjavali i gotovo od prvog dana odlično razumeli. Ovo je jedan od retkih tandema koji se ne može podeliti striktno na umetnika i radnika. Nesta jeste bio veliki umetnik, ali bio je i Maldini. Obojica su umela sa loptom, a defanzivno su bili perfektni. Retko ko je mogao da ih dobije jedan na jedan, a ne samo da su znali da dobijaju te duele, već su najboljim napadačima sveta bukvalno otimali lopte. Kod većine defanzivaca uspešan klizeći start je kada se izbije lopta protivniku. Za Nestu i Maldinija uspešan je bio klizeći start samo onaj kada bi se lopta zadržala u njihovim nogama. A bilo je i mnogo i često takvih startova.
Ni u jednoj sezoni ni u jednom takmičenju Milan sa ovim tandemom nije primao ni čitav gol po utakmici, a jedina dva kiksa bili su Deportivo u La Korunji 2003/4. i drugo poluvreme finala Lige šampiona godinu dana kasnije protiv Liverpula, iako je Milan u toj sezoni do tog poluvremena primio samo pet golova. Posle 2005. Milan se osipao, odlazili su veliki igrači poput Ševčenka, Kake, Stama, ali u sezoni posle Kalčopolija, kada je bilo mnogo problema i starta u minusu u Seriji A, Milan je došao do titule šampiona Evrope primivši svega 10 golova na 13 mečeva, a rivali su između ostalih bili i moćni Bajern, Mančester Junajted sa Kristijanom Ronaldom i Liverpul.

Džon Teri – Rikardo Karvaljo (2004 – 2010.)
Sinonim za početak zlatne eru Čelsija pod Romanom Abramovičem svakako je Žoze Murinjo. A zaštitni znak Portugalca bila je granitna odbrana, čije su srce činili Džon Teri i Rikardo Karvaljo.
Džon Teri je bio dete Plavaca i kada je došao Murinjo već je nosio kapitensku traku. Karvaljo je bio Murinjov specijalac u Portu. Ispostaviće se dobitna kombinacija. A kako i ne bi bila, kada je i u ovom tandemu prisutan jin i jang. Teri rasni defanzivac, onaj koji kontroliše dešavanja na terenu, lider, stabilan na lopti i često ofanzivna pretnja. Sa druge strane Karvaljo, pravi Portugalac (ko je dovoljno pratio defanzivce sa tog podneblja jasno je o čemu govorim).
Zajedno su osvojili po tri Premijer lige i FA kupa, dva Komjuniti Šilda, Liga kup i bili su finalisti Lige šampiona. U prvoj šampionskoj sezoni 2004/5. Čelsi je sa njima dvojicom u odbrani primio samo 15 golova! Samo su u poslednjoj sezoni primili više od 30 golova (32), ali su tada osvojili titulu, tako da kada se govori o najboljim štoperskim tandemima u Premijer ligi 21. veka, ovaj zaslužuje da se nađe u samom vrhu liste.
Nemanja Vidić – Rio Ferdinand (2006 – 2014.)
A kada se govori o samom vrhu te liste onda jako visoko, možda čak i prvo zaslužuje čuveni tandem Mančester Junajteda. Rio Ferdinand je u klub došao kao lider Lidsa i istu ulogu je preuzeo među Crvenim đavolima. Od 2002. do 2006. Junajted je osvojio samo po prvenstvo, Liga kup i Komjuniti Šild. Za neke drugo sasvim solidan saldo, za četu Aleksa Fergusona manje od proseka.
A onda je došao Nemanja Vidić. Iskusni Škot odmah je prepoznao sjajnu simbiozu dva centralna defanzivca. Čim je stao uz već dokazanog defanzivca Srbin je pokazao od čega je sazdan. Fenomenalan u duelima, za njega je važila već ona otrcana, gde drugi ni nogom on glavom. Već u prvoj sezoni videlo se kakav su tandem. Titula je vraćena posle četiri godine uz svega 27 primljenih golova. Naredne sezone nova Premijer liga, ali i osvojena Liga šampiona posle devet godina. A broj primljenih golova u Premijer ligi – 22.
Ukupno ovaj tandem osvojio je pet titula u Premijer ligi za osam godina koliko je zajedno igrao. Koliko ih je cenio veliki Ser Aleks Ferguson dovoljno govori što su obojica bili kapiteni u njegovoj eri. Vidić je bio čak i stalni kapiten posle Rajana Gigsa.

Karles Pujol – Karlos Marćena (2002 – 2010.)
Kada se govori o najboljim defanzivcima 21. veka mesta mora da bude za Karlesa Pujola. U dresu Barselone kao kapiten, ne samo da je vratio stari sjaj, već je bio i deo možda i najveće generacije ovog kluba pod Pepom Gvardiolom. Takođe, bio je integralni deo i najtrofejnije generacije španskog reprezentativnog fudbala.
Igrao je sa velikim uspehom i desnog beka i štopera, a mnogi su štoperi bili uz njega. Najviše je „kajmaka“ uzeo Đerar Pike, ali pamte se fenomenalne role i sa Rafom Markesom i Havijerom Maskeranom. Među onima koji su činili tandem sa ovim beskompromisnim Kataloncem je i Karlos Marćena. Prefinjeni defanzivac Valensije sa Pujolom je činio štoperski tandem reprezentacije Španije u prvoj deceniji 21. veka. Jak na lopti, veoma stabilan u prenosu odlično se dopunjavao sa čovekom koji je sinonim za unošenje strasti u startove i zaustavljanje protivničkih defanzivaca.
Ako se gleda samo defanzivni deo najberićetnijeg perioda španskog fudbala, onda mora sa posebnom pažnjom da se analizira EURO 2008. kada je u stvari sve i krenulo. Marćena i Pujol činili su tandem štopera pod Luisom Aragonesom i bili su impresivni. Na čitavom šampionatu primili su samo tri gola, od čega nijedan u eliminacionoj fazi.
To je bio najsvetliji trenutak ovog tandema. Obojica su bili u sastavu tima koji je osvojio i Svetsko prvenstvo dve godine kasnije. Iako su bili gotovo nezamenjivi u kvalifikacijama, na samom turniru mesto uz Pujola zauzeo je Pike i to je bio praktično kraj jednog od najboljih štoperskim tandema koji je ikada igrao na nekom velikom takmičenju.

Serhio Ramos – Rafael Varan (2013 – ?)
Svakako najbolji štoperski tandem poslednje decenije. Kada se govori o dominaciji Reala u Ligi šampiona mnogi apostrofiraju Kristijana Ronalda, Karima Benzemu, Luku Modrića, Tonija Krosa, ali i Serhija Ramosa. Međutim, mnogi zaboravljaju da bi istorija Reala znatno drugačija bila da nije bilo onog gola u nadoknadi u Lisabonu.
Ramos je već bio viđen u avionu za Milano, a to je želeo i sam Florentino Peres. Temperamentni defanzivac prolazio je kroz tranziciju sa desnog beka na štopera i nije išla onako kako su se mnogi nadali. Veliki broj faulova, crvenih kartona, kikseva bili su nešto što svakako nije dolikovalo odbrambenom fudbaleru Reala. Sa druge strane dosta je na taj temperament uticalo i igranje pored jednog Portugalca (opet ti Portugalci) Pepea, koji je bio još gori po pitanju discipline.
Ali odlazak Pepea, promovisanje novog tandema Ramos-Varan, uz spasonosni gol u Lisabonu, doneo je preokret. Ramos se smirio. Tačnije, temperament je okrenuo na drugu stranu, u liderstvo. Pored sebe je, umesto tempirane bombe Pepea, koji je svakog časa mogao da eksplodira i raznese jednim bezveznim crvenim kartonom čitavu ekipu, dobio štopera prefinjenje tehnike i veoma skromne ličnosti. Baš ono što je trebalo Ramosu.
Traju i danas rasprave ko je bolji defanzivac od njih dvojice. Ako se gleda čisto tehnički, to je verovatno Varan. Ali definitivno je lider Ramos, a zajedno su kompletan paket, sa kojim je Real od 2013. do 2018. u Ligi šampiona pretrpeo ukupno samo sedam poraza i samo u jednoj sezoni nije bio šampion Evrope.