Čista romantika

Skener 11. apr 202222:06 4 komentara
Đovani di Lorenco, Huan Hesus, Lorenco Insinje
Francesco Pecoraro/Getty Images

Pari Sen Žermen, Bajern i Real, manje više sigurno koračaju ka novim titulama. U Engleskoj knjiga je spala na dva slova Mančester Siti i Liverpul. Ali je zato u Italiji prava ludnica i šest kola pre kraja niko nema blagu predstavu ko bi mogao prvi da prođe kroz cilj.

„Kakva crna titula, Juventus da slavi ako se domogne Lige šampiona.“ „Slab je Napoli, nema rotaciju, ne može sa samo 13 igrača da bude šampion.“ „Nema od Milana ništa, kako može da bude šampion ekipa koja ne može kod kuće da pobedi Speciju, a na strani najlošiji tim Salernitanu?“ „Simone Inzagi nema kapacitet da vodi ekipu koja juri trofeje. Igra jednodimenzionalno, ne koristi puno igrača, nema šanse da bude šampion…“

Ovo su sve naslovi, konstatacije, što običnog plebsa na društvenim mrežama, ali i mnogih novinara, pa i nekih ozbiljnih analitičara. Prvi citat odnosio se na očajan start Juventusa, posle kojeg su ekipe na vrhu pobegle 10 i više bodova. Drugi se pojavio za vreme slabije serije ekipe Lućana Spaletija, posle perfektnog starta. Treći u januaru, kada se Milan tradicionalno muči i kada je počeo da seje bodove protiv slabijih ekipa. Četvrti je najskoriji, a on je usledio za vreme, po Inter očajnog meseca marta, kada je prednost od pet bodova pretvorio u zaostatak od četiri u odnosu na Milan i Napoli.

Olivier Giroud
AP Photo/Antonio Calanni via Guliver Image

A kakva je sada situacija? Milan je prvi sa 68 bodova, Inter i Napoli imaju po 66, sa tim da neroazuri imaju utakmicu manje, dok je Juventus na 62 boda. Dakle, sva četiri tima su u igri za Skudeto. I to sa neverovatnim usponima i padovima tokom sezone. U svakoj drugoj ligi (ne samo među ligama petice) ekipa sa ovoliko „kikseva“ (namerno pod navodnicima, jer to su ishodi u kojima nije došla pobeda protiv lošije plasiranih ekipa, a koje su veoma kvalitetne makar za taj nivo takmičenja) teško bi na šest kola pred kraj bila u bilo kakvoj priči za titulu. Ali eto, u Seriji A imamo takvu situaciju, koja se slobodno može nazvati ludom, jer je sve moguće i ništa se ne može predvideti. Milan koji je vezao dve nule protiv Bolonje i Torina, sada može da pobedi Atalantu u Bergamu i da se niko preterano ne iznenadi. Kao što Napoli može kod kuće od Fiorentine.

U kontekstu eliminacije Italije iz baraža za Svetsko prvenstvo od Severne Makedonije i ispadanja Juventusa iz Lige šampiona od Viljareala, kao i ispadanje iz Evrope preostala tri kandidata za titulu, preovlađujući je stav da u Italiji nema vrhunskih ekipa. I ako ćemo da gledamo realno strogo fudbalski, ne bi to bio pogrešan stav. Često se slušaju žalopojke kako je Kalčo bio nekada sjajan, na prelasku dva veka, pati se za ligom u kojoj je igralo maltene sve najbolje na fudbalskom zvezdanom nebu. Sedam sestara itd. I taj period se naziva fudbalskom romantikom.

Atalanta Napoli
REUTERS/Alessandro Garofalo

Ali ni u jednoj sezoni tog Kalča četiri ekipe nisu ravnopravno konkurisale za titulu do poslednje ciljne ravnine. U retko kojoj favoriti nisu bili toliko nesigurni protiv onih koji to nisu. Bukvalno svako svakoga u bilo kom trenutku može da pobedi. Ima li veće romantike u svetu gde gazduje krupni kapital, gde je ogroman jaz između bogatih i siromašnih, gde sredine praktično više nema?

Posle najnovijeg kiksa Milana protiv Torina, uhvatio sam jedan komentar u kojem osoba, surovo realno konstatuje „ko god da osvoji navijači će da se lože da je njihov tim sjajan. A sva četiri tima su loša i ne mogu da se mere sa najjačima u Evropi.“ Ne bih imao ovom šta da dodam, sa stanovišta realnog sagledavanja u okviru profesije kojom se bavim. Međutim, shvatio sam da je možda upravo ovo suština te romantike. Mogu samo da zamislim ludnicu u Napulju ukoliko bi Napoli prvi prošao kroz cilj. Mislim da bi osvajanje Skudeta od strane Milana bila ekstra priča, da nekadašnji super tim, evropski teškaš, uspeva da osvoji titulu posle 11 godina i to potpuno radikalno promenjenom politikom u odnosu na ranija vremena, kada je dovodio koga je hteo. Da Milan sa pametnim ulaganjima u mladost, bez besnih cifara napravi ovakav rezultat. Zar to nije potpuno kontra onome što većina fudbalskih romantika mrzi – plastike koje kupuju timove i očekuju da novcem dođu do uspeha? Ili da konačno Simone Inzagi, čovek koji je izveo pravu mini revoluciju u Laciju u shvatanju fudbalske igre, sa mnogo hibridnih i atipičnih igrača poput Sergeja Milinković-Savića, koji forsira fudbal „za raju i zanemaruje taktiku“ bude šampion jedne ovakve lige?

Ruslan Malinovski
REUTERS/Alessandro Garofalo

Zar ovaj fudbal koji se u Italiji igra poslednjih 10 godina, sa mnoštvom golova, fudbal u kojem glavnu notu daju treneri ofanzivci poput De Zerbija, Gasperinija, Sarija, Piolija, nije čista romantika u svetu gde se jedino gleda rezultat? Zar nismo svi zadovoljno konstatovali kako Italija na EURO igra prelep fudbal, kako je promenila paradigmu i to joj, na kraju krajeva, donelo trofej? Mislim da upravo to što nam italijanski klubovi, liga i reprezentacija pružaju poslednje dve godine, taj rolerkoster, od sjaja do očaja, da je to istinska fudbalska romantika. Upravo taj ambijent gde se smenjuju euforija i tuga, epohalni uspesi i debakli, gde stvari dolaze nekako spontano i gde je emocija pogonsko gorivo je ono što je falilo fudbalu koji je postao biznis. Koji je postao trka u tome koji klub će moći da plati nekog igrača 200 miliona evra, ko će dovesti igrača čiji dresovi će se prodavati kao ludi, koji klub će pre postati fensi, kako bi privukao što bogatije gledaoce i poboljšao promet. To je fudbal danas a ono što se dešava u Italiji to je, bar tako izgleda na prvi pogled, povratak fudbala plebsu.

povezano

Naravno, autor nije toliko naivan da u ovome vidi naprasnu želju Italijana da sve udari na emocije, da fudbal približi navijačima i da izvode neku, ne samo fudbalsku, revoluciju. Više je to proces koji je nastao iz nužde, iz situacije koja se naprosto tako stvorila. Veliki novac je padom čuvenih donova i otvaranjem novih tržišta i dolaskom novih velikih investitora u druge zemlje, prosto ispario iz Italije. U toj situaciji najteže su se snašli veliki klubovi u prvom redu Milan i Inter, dok je Juventus, delom i zahvaljujući sunovratu u Seriji B, malo preispitao model poslovanja i prilagodio se situaciji. Lacio i Roma su preko noći prestali da budu bitan faktor u Evropi, kao i gotovo svi timovi, izuzev Juventusa. U takvom sveopštem lutanju jasniji pravac delovanja imali su „manji“ klubovi poput Atalante, Sasuola, koji su afirmisali brzi, napadački, atraktivan fudbal. Vremenom su to počeli da usvajaju i mnogi treneri i odsustvom pritiska da moraju da se pravi veliki rezultati u Evropi, napravilo se pogodno tle za promenu paradigme.

Kao što je i „onaj“ Kalčo dosta pokriven mitovima, i u njemu je bilo nekvalitetnih utakmica, tvrdih derbija i sl. i sada u ovoj romantici novog doba ima nešto što se zove i pad kvaliteta. Ali istina je da je Kalčo oživeo i dobio neku novu energiju. A kroz taj Kalčo i Azure prošle godine, fudbal je dobio dašak svežeg vazduha. Za kraj ću se vratiti na početak sezone. Gostujući u jednom podkastu rekao sam da je moje mišljenje da se Kalčo može vratiti na staze stare slave jedino kada se vrati veliki novac, kroz velike investicije. Možda sam i bio u pravu kada je u pitanju dugoročno gledano povratak na staze stare slave kroz prizmu rezultata. Ali kao neko ko je odrastao uz onaj Kalčo i za kojeg ne postoji lepša i atraktivnija liga, moram priznati da sam drastično promenio stav. Mnogo mi se sviđa ovo što rade mnogi klubovi, pre svih Milan, Napoli, pa i Inter sa Inzagijem, Atalanta sa Gasperinijem, Lacio, pa i Roma, Sasuolo, Fiorentina, Specija sa Tijagom Motom, a vidim da to utiče i na poslovično takmičarski Juventus, da je počeo da se prilagođava novom vremenu, da sve češće igra i sa dva klasična napadača, po četiri, pet ofanzivaca. Možda ovaj put i nije tako loš.

Jer, bilo bi lepo da ova čista romantika potraje koliko god je moguće.

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare