
Italija je vladar Evrope. Epilog kontinentalnog šampionata dobili smo u neizvesnoj penal završnici i interesantnom susretu, posle 1:1 tokom 120 minuta igre. U konačnom zbiru – ekipa Roberta Manćinija stigla je do trofeja tesno, ali maksimalno zasluženo. Svaka čast!
Italijanski tim, u finalnom susretu na Vembliju, zaigrao je u formaciji 4-3-3. Engleski, na suprotnoj strani, u 3-4-3.
Početak utakmice i gol Engleske, u režiji Šoa, iz brzog kontranapada u drugom minutu, umnogome je odredio način igranja u nastavku. Italija je ostala bez maksimalnog komfora, dok se nominalan gost, praktično domaćin u Londonu, našao u potencijalnoj opasnosti komforne pozicije i komocije da ne mora da igra… Mnogo je interesantno kako su se timovi nosili sa novonastalim problemima.

Autor je Milan Rastavac, trener grčkog superligaša Asterasa, ranije angažovan u Ksantiju, niškom Radničkom i kao selektor ženske reprezentacije Srbije
Azuri su lagano gradili uspešnu organizaciju napada bez velikog pritiska napadačke linije protivnika, međutim, u tim aktivnostima koristili su preveliki broj igrača i relativno brzo stizali do ispred zadnje linije Engleske. Kako je to bilo prebrzo, mali broj fudbalera u plavim dresovima bio je u prilici da učestvuje u završnici, a pri tom u prostorima koji su nedovoljno veliki da se napadači (Imobile, Kjeza, Insinje) adekvatno iskažu. Jednostavno, zahtevali su veći prostor i konkretniju pomoć saigrača.
Englezi su se lagano branili sa zonskim rasporedom, veoma popularnim u mnogim ekipama na tek završenom prvenstvu 5-2-3. U takvom odnosu, dva vezna fudbalera Albiona i kada ih je prolazila lopta, kako je završnica rivala bila spora, imali su uvek dovoljno vremena da se vrate, pomognu zadnjoj liniji i na gustoću unutar niskog bloka uspešno odgovore.
#related-news_1
Situacija se promenila, sa željom trenera da promene stvari na terenu.
Na jednoj strani, Roberto Manćini je ukapirao da nema dovoljno igrača u završnici, uvođenjem Kristiantea i Berardija značajno je više opteretio centralni deo napada svog tima. Obezbedio je ekipi poziciju da sa manjim brojem uključenih fudbalera ponovo uspešno organizuje napade, ali sada sa opasnijom završnicom i evidentnijim ugrožavanjem protivnika izraženije pravi razliku u posedu i broju udaraca na gol protivnika. Ovakva nadmoć je dovela i do kornera iz kojeg su Italijani postigli izjednačujući gol. Precizan je bio Bonući, igrao se 67. minut.

U nemoći da dođu do lopte, Englezi su se sve teže branili, napokon i primili gol, koji je šokirao i tim i trenera. Izmene posle gola (Saka i Henderson) unele su samo dodatnu nesigurnost. Engleski tim odustao je od plana s početka utakmice i opredelio se za očigledno nepripremljenu igru. Posledica je bila evidentna – Italija je nastavila da dominira.
Ako se posle primljenog gola, ekipa Roberta Manćinija mučila sa zgusnutom niskom zonom Engleske, tako je posle izjednačenja uživala u igri koju najbolje zna i sa novim, značajno većim prostorima koje su mogla da napada, upravo, iz razloga, jer su Englezi počeli da se brane nesto višlje. U tim momentima, videli smo najbolju Italiju, sa dosta sigurnosti i u napadu i u odbrani.
Produžeci, a i jedanaesterci, razotkrili su doslednu Italiju i nedoslednu Englesku.

Manćini i italija, tokom prvenstva, bili su maksimalno takmičarski nastrojeni, sa velikim brojem igrača u rotaciji, kojima je trener pokazao veru u timski duh. I na finalnoj utakmici iskoristio je šest izmena i dobro izbalansirao izvođače penala.
Sautgejt i Engleska bez adekvatnih taktičkih rešenja na promene unutar utakmice. Selektor je u polufinalu zamenio igrača kojeg je ubacio tokom meča, čime je posredno poslao poruku da je pogrešio sa izborom. Na kraju, ubacio je fudbalere samo sa idejom da šutiraju jedanaesterce, ali u isti momenat, svima njima, “ubio” samopouzdanje minimalnom minutažom na terenu.
Komentari ()
Vidi sve komentare