Mančinijeva Italija

EURO blog 14. jul 202111:00 > 11:46 6 komentara
Roberto Mančini
REUTERS/Paolo Giandotti/Presidential Palace/Handout

Italija je pobedom nad Engleskom na Vembliju po drugi put postala šampion Evrope, a ovu titulu su Azuri čekali pune 53 godine, od davnog juna 1968. kada su na finalnom turniru održanom na njihovim Apeninima stali na fudbalski Olimp 'starog kontinenta'. Stariji ljubitelji najvažnije sporedne stvari na svetu se dobro sećaju tog završnog turnira četvorice (Italija, Jugoslavija, SSSR i Engleska) najuspešnijnih u trećem po redu Kupu evropskih nacija, kada je upravo reprezentacija naše tadašnje države zahvaljujući istorijskom pogotku Dragana Džajića u Firenci sprečila da svet vidi očekivano finale između ondašnjih zvaničnih šampiona planete sa Ostrva i reprezentacije domaćina.

Šokirani predstavnici Gordog Albiona koji su u polufinalno odmeravanje snaga sa “Jugovićima” ušli prepotenentno, da ne kažemo potcenjivački u odnosu na protivnika, na kraju su u utešnom nadmetanju za treće mesto savladali Sovjetski Savez (2:0), što će ostati zabeleženo kao njihov najbolji plasman na prvenstvima Kontinenta sve do ovoga leta.

A izabranici tadašnjeg selektora Italije Ferućija Valkaređija su u polufinalu, slično naslednicima 53 godine kasnije, u duelu sa Špancima srećno stigli do finala. Oni, doduše, do završnog meča za titulu nisu došli boljim izvođenjem penala, već u skladu sa ondašnjim propozicijama UEFA, zahvaljujući Fortuni koja im nije okrenula leđa prilikom sudijskog bacanja novčića posle utakmice sa Sovjetima u Napulju. Pošto nakon 120 minuta igre na stadionu koji je tada nosio naziv “Sao Paolo” nije bilo golova nemački sudija Čenčer je uz pomoć novčića rešio pitanje pobednika. On je pao na stranu koju je predložio kapiten “azura” Faketi”, posle čega je u gradu pod Vezuvom i celoj Italiji nastupilo veliko slavlje.

Povezane vesti

Treba podsetiti da ondašnji dvostruki svetski prvaci, nakon Drugog svetskog rata na velikim takmičenjima nisu uradili apsolutno ništa. Dve godine pre turnira na ‘čizmi’, na Mundijalu u Engleskoj doživeli su sramotu da, zbog poraza od Severne Koreje, budu elimisani posle prve faze takmičenja, zbog čega su ih ogorčeni “tifozi” po povratku kući na aerodromu gađali paradajizima. Šansa za rehabilitaciju tražena je u Kupu evropskih nacija, a pošto je, nakon eliminacije Bugara u dva četvrtfinalna duela (2:3, 2:0) Italija dobila organizaciju završnog turnira, javnost je od Valkaređija i njegovih izabranika isključivo zahtevala titulu. Optimizam je podgrejavala činjenica da je taj državni tim Azura individualno bio vrlo kvalitetan, tačnije sastavljen od zvezda evropskog i svetskog formata (Faketi, Macola, Riva, Rivera) kakve ovog leta u svom sastavu nije imao Roberto Mančini. Mada seletor Valkaređi nije kopirao Hererin “katanaćo” njegovi fudbaleri nisu umirali u lepoti, odnosno forsiranju atraktivnog ofanzivnog fudbala. Jaka odbrana i efikasne kontre bile su zaštitni znak tadašnje italijanske reprezentacije.

Domaćini su 8. juna 1968. na rimskom “Olimpiku” ušli kao favoriti u završni dvoboj sa fudbalerima iz Titove države ali su, istovremeno, za razliku od rivala, bili pod velikim pritiskom da moraju osvojiti trofej. U tom meču Plavi su ih nadigrali i samo su sreća, odnosno ogromna pomoć švajcarskog sudije Dinsta, omogućili Italijanima da ostanu igri nakon 120 minuta prvog finalnog nadmetanja, odnosno ( u skladu sa pravilima UEFA) izbore pravo igranja novog meča. Zanimljivo je da je u tom susretu, u kome je nakon Džajićevog vodećeg gola, Musemić promašio šansu utakmice, završivši sam, umesto lopte u mreži, Italija nastupila bez trojice svojih ključnih ofanzivnih fudbalera. Rivera je odustvovao zbog povrede zadobijene u duelu sa Sovjetima ali Valkaređi na teren rimskog stadiona nije izveo ni Rivu ni Macolu, već sledeću jedanaestoricu: Zofa, Burgniča, Gvarnerija, Kastana, Faketija, Lodetija, Ferina, Julijana, Domenginija, Anastasija, Pratija.

Laurence Griffiths/Getty Images

Pošto im je Domengini pogotkom iz, od Dinsta izmišljenog slobodnog udarca, omogućio šansu za “popravni” selektor je za drugi obračun za “Jugovićima” tim osvežio sa petoricom novih igrača među kojima su bili Macola i Riva. Tog 10. juna odmorni Italijani su bili bolji od fizički iscrpljenih i psihički istrošenih Mitićevih “ratnika”, pa su golovima Rive i Anastasija došli do svoje prve titule šampiona Evrope. Dok su “večni grad” i cela ‘čizma’ slavili trijumf svojih junaka, niko nije mogao ni pomisliti da će se u Italiji na naredno penjanje na fudbalski tron Starog kontinenta čekati pune 53 godine, iako će u međuvremenu u ovu zemlju dva puta (1982. i 2006.) stići titula svetskih šampiona.

Da li je na Italijane neko bacio kletvu zbog nezasluženo osvojene titule (sličnoj onoj Benfikinog trenera Bele Gutmana) ili im je jednostavno na nekim šampionatima (poput onog u Belgiji i Holandiji 2000. godine kad su ih u finalnom susetu s Francuzma sekunde delile od pobede i titule) Fortuna uskratila neophodnu podršku, tek u proteklih pola veka evropski šampionati su prolazili bez veselja naroda koji itekako zna da proslavlja uspehe svojih fudbalera. Azuri su, da podsetimo, svoje poslednje finale na prvenstvima ‘starog kontinenta’ pre ovog na “Vembliju” igrali 2012. u Kijevu, kada su, posle simultanke Marija Balotelija u polufinalnom dvoboju sa Nemcima, bili pregaženi od branilaca titule Španaca (0:4) u glavnom gradu Ukrajine.

Kada je, nakon neuspeha Italijana da se plasiraju na Svetski šampionat u Rusiji, 2018. godine za selektora doveden Roberto Mančini bilo je ne malo onih koji su sa skepsom gledali na mogućnost da se reprezentacija pod vođstvom ovog stručnjaka vrati na staze stare slave. Nekadašnji fudbalski as i čovek kod koga je Siniša Mihajlović započeo svoje trenersko “šegrtovanje” bio je, čini nam se, nepravedno potcenjen kao stručnjak, iako je svoje kvalitete potvrđivao osvajnjem titula sa Interom i Mančester sitijem. Manča je, bez velike pompe, zasukao rukave i započeo posao stvaranja novog, prepoznatljivog tima miksovanjem starih i novih snaga. U odbrani se i dalje uzdao u Juventusov tandem Bonućija i Kjelinija, na sredini terena je ostao nesporan Verati, kao i napadu Imobile i Insinje. Naravno, na golu je neprikosnoven bio 1,96 centimetara visoki Đanluiđi Donaruma, dok je na defanzivnim bočnim pozicijama dao šansu Leonardu Spinacoli i Đovaniju Di Lorecu, a vezni red transformisao pridruživanjem Žoržinja i Nikole Barele već spominjanom Veratiju. Novi selektor je “ubacio u vatru”, kako će se kasnije pokazati, jednog od najvažnijih napadačkih “šrafova” ovog tima, Federika Kjezu, a u svakom susretu je mogao da se pouzda u Berardija, Lokatelija, Belotija, Bernadeskija, Kristantea.

Nova Mančinijeva Italija je pružala dobre igre u Ligi nacija i sigurno prošla kvalifikacionu grupu za plasman na prvenstvo Evrope. Ovaj tim bez velikih zvezda je zadržao stare osobine italijanske fudbalske “filozofije”, čvrstu odbranu i taktičku zrelost, ali su, za razliku od nekih ranijih vremena, Robertovi Azuri igrali ofanzivan fudbal, težeći da u svakom meču daju gol više od protivnika.

Ipak, selekcija sa Apenina nije svrstavane u glavne kandidate da se, nakon finala zakazanog na Vembliju za 11. juli nađe na evropskom tronu. Italijani su lako, igrajući utakmice u Rimu, prošli takmičenje u grupi. Prava iskušenja su ih očekivala u eliminacionim nadmetanjima u kojima su najpre, nakon ne baš blistave partije, u produžecima utakmice osmine finala slomili otpor odličnih Austrijanaca. Najbolju igru na šampionatu pružili su protiv favorita iz Belgije, selekcije koju su mnogi fudbalski stručnjaci videli, ne samo u polufinalu, već i kao novog prvaka Starog kontinenta. Pobeda (2:1) nad Lukakuom i drugovima pokazala je da Mančinijeva “skvadra” može ići do samog kraja, ali je najpre trebalo preskočiti velikog rivala iz Španije koji takođe nije skrivao šampionske ambicije.

XXSTRINGERXX xxxxx, Reuters

U ovom duelu budući evropski prvaci su često bili “na konopcima” pritisnuti agresivnom igrom rivala ali su pronalazili snage da izdrže nalete i uzvrate što im je donelo vođstvo nakon sjajnog pogotka Kjeze. Ni nakon izjednačujućeg Moratinog gola nisu psihološki pali i poklekli, već su odveli utakmicu u dramatičnu penal završnicu gde je odlučujuću razliku napravio Đanluiđi Donaruma. Usledilo je finale na Vembliju u kome je domaćin rano stekao prednost, a zatim propustio da još kojim pogotkom dotuče u prvom poluvremenu blede protivnike sa ‘čizme’. Uspavani “azuri” su se probudili u nastavku meča u kome su, ne samo preko 34-godišnjeg Bonučija (najstariji strelac u finalima evropskih šampionata) ne samo anulirali vođstvo Engleza, već i propustili nekoliko prilika da već tada reše pitanje pobednika, odnosno novog šampiona Starog kontinenta. Ponovo je Italija do pobede došla udarcima sa bele tačke i još jednom je čovek odluke bio Donaruma koji je svojim odbranama anulirao promašaje Belotija i Žoržinja.

Ne znamo da li je Roberto Mančini skinuo nakon više od pola veka kletvu sa nastupa njegovih sunarodnika na prvenstvima Evrope ali je sigurno da su izabranici aktuelnog italijanskog selektora zaslužili da budu pobednici 16. po redu šampionata našeg kontinenta. Oni verovatno nisu, gledano kroz individualne kvalitete igrača, najbolja reprezentacija ovoga turnira i sigurno je da Mančin pobednički tim u svom sastavu nema asove kakvi su bili Lipijevi svetski šampioni iz Nemačke 2006. godine. On zapravo najviše podseća na Berarcotove heroje iz Španije iz 1982. godine. Koji su na tom mundijalu iz drugog plana, kada od njih to gotovo niko nije očekivao, predvođeni sada na žalost pokojnim golgeterom Paulom Rosijem stigli do titule svetskih šampiona. Ova Italija nije iznedrila golgetera Rosijevog formata ali jeste imala junaka u golmanu Đanluiđi Donarumi i što je još važnije kompaktnost i pobednički duh ekipe za šta, naravno, velike zasluge pripadaju Robertu Mančiniju.

Zato na Apeninima sada cela nacija slavi svoje nove heroje i jasno verije da na novu evropsku titulu neće čekati više od pola veka. Italijani će, posle ovog uspeha, sa velikim ambicijama otići na Mundijal u u Katar mada su svesni činejnice da je uspehe najteže postizati u kontinuitetu o čemu govori i podatak da je samo Španija uspela da dva puta uzastopno osvoji titulu evropskih šampiona (2008. i 2012.).

Mada su ostvarili najveći uspeh na evropskim prvenstvima Englezi nisu iskoristili priliku da, igrajući gotovo sve utakmice na svom Vembliju, stignu do titule i tako daruju naciji prvi veliki trofej posle onoga kojeg su izabranici Alfa Remzija poklonili sunarodnicima sad već daleke 1966. u “kolevci fudbala”. Jedni su objašnjenje za poraz u finalu sa Italijanima pokušavali da nađu u “prokletsvu Harstovog (ne)postojećeg gola” iz finala sa Nemcima iz već spomenute godine, drugi su krivca pronašli u Sautgejtovom lošem izboru izvođača jedanaesteraca, a nama se čini da je osnovni problem u nedostatku kvaliteta ovog tima Gordog Albiona za velika dela. Jeste ova selekcija Engleske napravila u mandatu sadašnjeg selektora značajan napredak (četvrto mesto na Mundijalu u Rusiji), jeste na ovom turniru pobedila Nemce, Ukrajince i zahvaljujući sumnjivom penalu u polufinalu Dance.

Ali u meču za titulu su došle do izražaja sve slabosti neiskusnog tima koji u sastavu objektivno ima samo dva vrhunska igrača (Sterlinga i Kejna) i kao prethodne generacije državne selekcije najvećeg dela Ujedinjenog kraljevstva strepi od mogućnosti postizanja uspeha. Ovaj kompleks najviše postaje vidljiv prilikom izvođenja penal serija ali se u nadmetanju sa Azurima pojavio pod svetlošću reflektora Vemblija nakon ranog vođstva domaćina. Umesto da ofanzivnim atacima dotuku grogiranog protivnika i tako izbegnu svaku mogućnost da o pobedniku odlučuju za njih nepoželjni jedanaesterci, fudbaleri sa Ostrva su ziheraškom igrom čuvali minimalnu prednost. Na kraju su kažnjeni za ovakav pristup, pri čemu ostaje pitanje da li Sautgejtovi izabranici nisu hteli ili mogli napadom pokušati još koji put probiti italijansku odbranu u tom za njih povoljnom periodu meča.

Izvesno je da ova Engleska ne može da se kvalitetom poredi sa svetskim šampionima iz 1966. koji su u nezaboravnom finalnom susretu sa SR Nemačkom u sastavu imali braću Čarlton, Mura, Pitersa, Bola, golmana Benksa. Možda će ipak Geret Sautgejt, poučen dosadašnjim iskustvima, stvoriti tim kadar da, van Ostrva, stigne do samog kraja nekog evropskog ili svetkog šampionata. Naravno, pod pretpostavkom da će sve eliminacione mečeve na tom turniru rešiti pre izvođenja jedanaesteraca.

Komentari (6)

Vidi sve komentare