I odrasli plaču… zbog fudbala!

Moja prva uspomena iz detinjstva u vezi sa Evropskim prvenstvom u fudbalu je je baraz meč reprezentacija Rumunije i Mađarske odigran 17. maja 1972. godine na stadionu JNA, za plasman na završno takmičenje.

Bio je to zapravo treći, odlučujući duel dve reprezentacije, koje su pre toga odigrale dva nerešena meča. U Budimpešti je rezultat bio 1:1, a u Bukureštu 2:2.

Organizacija meča na neutralnom terenu između dva velika rivala, među kojima je postojao i  prateći politički problem, koji se ticao položaja Mađara u Rumuniji, dodeljena je Beogradu. Kako zbog blizine tako, možda i zbog poštovanja koje je Jugoslavija sa Titom u to vreme uživala u celom regionu.

Meč sam gledao sa bratom i ocem, a pamtim pun stadion, fantastičnu atmosferu, šarenilo zastava, pesmu navijača, tenziju koja je bila prisutna na skoro ispunjenim tribinama… I taj osećaj da gledam jedan veoma važan sportski meč koji sa sobom nosi  izuzetno jake emocije navijača na tribinama, ali i igrača na terenu. Pamtim da sam tada prvi put video odrasle ljude koji plaču kao mala deca, nakon doživljenog poraza, ne sluteći da ću i sâm ko zna koliko puta tako preživljavati poraze Crvene zvezde i reprezentacije na sportskom polju. Podsećanja radi, Mađarska je dobila taj meč sa 2:1 i plasirala se na završni turnir. Bila je to atmosfera koju sam mnogo godina kasnije doživljavao na  brojnim svetskim i evropskim šampionatima, na kojima sam bio profesionalno se baveći poslom sportskog komentatora.

Kada je u pitanju reprezentacija, tada Jugoslavije, moja prva uspomena iz je sećanje na polufinalni meč Evropskog prvenstva 1976 godina, čiji je domaćin bio Beograd, a u kojem su se sastale reprezentacije Jugoslavije i Nemačke. Sećam se radosti kada je moj otac uspeo da nabavi karte za mog brata, mene i sebe za istočnu tribinu koje su tada koštale i više od polovine njegove plate. To je bio prvi put da sam gledao reprezentaciju Jugoslavije uživo i prvi put da sam doživeo fantastičnu atmosferu na „Marakani“ na kojoj sam pre toga godinama gledao utakmice Crvene Zvezde,

Sam dolazak na stadion je bio pravi uvod u ono što će uslediti. Na „Marakanu“ se kretalo sa Terazija, a hiljade raspevanih ljudi, sa zastavama, transparentima se kretalo u bespreglednoj koloni. Uz put su se prodavale zastave, značke, neizbežne semenke, suncokret, ušećereno voće, sve ono što privlači kako odrasle tako još više i decu, poput mog brata i mene tada. Na stadionu su tribine bile ispunjene do poslednjeg mesta, a sa svih strana orile su se pesme, neke navijačke, ali i neke koje su bile u duhu tog vremena, Titovog vremena, ali i one koje su podsećale na neke ranije pobede nad Nemcima, ali u ratu.

Zastave su se vijorile sa svih strana, a ono što je nas trojicu dočekalo jesu mesta na tribinama koja su se nalazila u grotlu nemačkih navijača. Njih je na stadionu bilo više hiljada, i to većinom na istočnoj tribini i bili su prilično glasni i dobro organizovani.

Kada je Jugoslavija povela golom Popivode sa 1:0, pa vrlo brzo nakon toga golom Džaje sa 2:0,  brat i ja smo se ponašali kao Prle i Tihi prema Nemcima oko nas. Streljali smo ih nemilosrdno, valjda je to bila posledica brojnih odgledanih ratnih filmova, kao i omiljene serije,  a i osećaja da ćemo opet pobediti.

Međutim, u drugom poluvremenu Nemačka je postigla jedan, pa drugi gol, a u produžecima je i dobila tu utakmicu, pa tako brata i mene dovela prvi put u životu do suza. Realno, nisu nas mnogo štedeli ni navijači Nemačke koji su uzvraćalii istom merom na ono naše ponašanje kada je rezultat bio povoljan za Jugoslaviju.

To je Evropsko prvenstvo u fudbalu, sada dobro znam. Eksplozija emocija, pesme navijača, neverovatan kolorit, različiti jezici, kulture, običaji koji se susreću, događaj koji vas opije i želite da to doživite još mnogo puta. Tako je bilo tada, tako je bilo i 2000. godine kada sam poslednji put uživo komentarisao mečeve sa Evropskog prvenstva, u Holandiji i Belgiji, tako je i sada, u to sam ubeđen…

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare