Partizanova proleća: Od Hejsela do Vermezovića

FK Partizan

Od četvrtfinala Kupa šampiona 1956. do Partizana koji je igrao osminu finala UEFA kupa 2005, crno-beli su tokom istorije nekoliko puta igrali važnu ulogu u Evropi.

Godine 1966. ostvaren je najveći uspeh u klupskoj istoriji, a to putešestvije počelo je okršajem sa francuskim Nantom. U meču u Beogradu bilo je 2:0, golove su postigli Galić i Hasanagić, a u revanšu u Francuskoj bilo je 2:2 – poveo je Nant golom Manjija, a Partizan je preokrenuo preko Kovačevića i Galića i tako rešio sve dileme u vezi sa prolazom dalje.

Usledio je okršaj sa Verderom iz Bremena, u Beogradu su Nemci odolevali sve do poslednjih dvadesetak minuta, a onda je Partizan postigao tri gola – Jusufi, Hasanagić i Pirmajer pobrinuli su se da prednost bude nedostižna. Tako je i bilo, u Nemačkoj je Verder pobedio 1:0 golom Šulca.

Ovoga puta Partizan nije stao u četvrtfinalu, iako je delovalo da će tako biti pošto je u Pragu Sparta pobedila sa čak 4:1 – Kvašnak je postigao het-trik, strelac je bio i Mašek, tako da je vodeći gol Hasanagića pao u zaborav.

Međutim, onda je na red došla jedna od najvećih utakmica u istoriji Partizana – pred 50.000 ljudi crno-beli su održali fudbalski čak i deklasirali su Spartu sa 5:0. Već do poluvremena se mreža gostiju tresla četiri puta. Dvostruki strelci bili su Kovačević i Hasanagić, a gol je postigao i Vasović, pa se čudo ipak dogodilo.

To je Partizanu dalo krila, a u polufinalu je eliminisan Mančester Junajted. U prvom meču u Beogradu bilo je 2:0 za crno-bele golovima Hasanagića i Bečejca, a u revanšu su Đavoli slavili sa 1:0 i Partizan je otišao u finale.

Na stadionu Hejsel u Briselu, 11. maja 1966. godine, Partizan je u velikom finalu poveo u 55. golom Velibora Vasovića posle asistencije Kovačevića. Međutim, crno-beli su se povukli i Amansio u 70. i Serena u 76. minutu doneli su Realu titulu prvaka Evrope.

Tim Partizana u finalu: Šoškić, Jusufi, Mihajlović, Bečejac, Rašović, Vasović, Bajić, Kovačević, Hasanagić, Galić, Pirmajer.

To jeste najveći uspeh u istoriji Partizana, ali prethodno su crno-beli već dvaput stigli do četvrtfinala Kupa šampiona.

U sezoni 1963/1964. u septembru je u pretkvalifikacijama pao kiparski Anortozis. Pred više od 11 hiljada gledalaca u Beogradu bilo je 3:0, dvostruki strelac bio je Vladica Kovačević, a trijumf je potvrdio Galić u finišu meča. Prvi duel rešio je sve, ali su crno-beli bili ubedljivi i u revanšu – domaćin je doduše poveo golom Kokinisa, ali su preokrenuli Galić, Bajić i Kovačević za konačnih 3:1.

U prvoj rundi rival je bio Žunes Eh iz Luksemburga i nije počelo kako treba jer je Partizan u gostima izgubio sa 2:1. Jedini strelac za crno-bele bio je Galić, a u revanšu su stvari dovedene na svoje mesto – Kovačević, jedan od najboljih napadača u istoriji kluba, postigao je čak četiri gola, u strelce su se upisali i Čebinac i ponovo Galić, a Partizan je pobedio sa 6:2 i plasirao se u u četvrtfinale Lige šampiona.

Tamo je čekao moćni Inter i Partizan nije imao šanse – pred skoro 20.000 gledalaca na stadionu JNA Inter je u prvom meču slavio sa 2:0 golovima Žaira i Sandra Macole. I u revanšu su nerazuri poveli 2:0 pre nego što je Bajić postigao počasni gol za Partizan.

Inter je te sezone bio nezaustavljiv – eliminisao je i Borusiju Dortmund, da bi u finalu pobedio Real Madrid sa 3:1. Vladica Kovačević, zajedno sa Macolom i Puškašem, bio je najbolji strelac takmičenja sa sedam golova.

Osam godina ranije Partizan je eliminisao lisabonski Sporting u prvoj rundi (četiri gola u revanšu postigao je Miloš Milutinović), da bi u četvrfinalu bolji bio Real – poraz od 4:0 u Madridu nije mogao da bude nadoknađen, iako je Partizan u revanšu blistao i pobedio 3:0 – dva gola dao je Milutinović, zatim i Mihajlović u 46. minutu iz penala, ali je Real do kraja odoleo. To nije bilo “proleće“, ali jeste dobro izdanje.

https://youtube.com/watch?v=cloZfudJtsE

Igrao je Partizan još dvaput u osmini finala UEFA kupa pre nego što je u sezoni 1989/1990. došlo sledeće evropsko proleće – ovoga puta u Kupu pobednika kupova. Počelo je duelom sa Seltikom koji je Partizan zbog kazne UEFA igrao u Mostaru kao domaćin – slavili su crno-beli sa 2:1, a revanš je bio jedan od najuzbudljivijih mečeva u istoriji takmičenja jer je Seltik slavio sa 5:4, ali je Partizan otišao dalje zbog više golova u gostima.

Čovek odluke bio je Slađan Šćepović, njegov gol u 86. minutu odveo je crno-bele dalje, a i sledeće kolo bilo je ludo – izgubio je Partizan 4:3 od Groningena u gostima, da bi u revanšu slavio sa 3:1 – pogodio je Đurovski, a onda i Milojević i Đurđević u finišu.

Zbog ulaska jednog navijača na teren Partizan je četvrtfinale ponovo igrao van svog stadiona – izgubio je od Dinama u Bukureštu 2:1, a u revanšu u Podgorici Dinamo je pobedio sa 2:0. Radučoju je dao tri od četiri gola za Rumune.

U sezoni 1990/1991. Partizan se fino pokazao eliminisavši Hibernijans i Real Sosijedad, ali je Inter bio prejak.

Na sledeće proleće čekalo se do sezone 2004/2005, kada je generacija sa Kraljem, Ćirićem, Vukčevićem, Tomićem, Sašom Ilićem, Emegharom, Oditom i ostalima uspela da eliminiše Ocelul, da bi zatim prošla i grupu u mečevima sa Viljarealom, Lacijom, Midlzbroom i Egaleom.

https://youtube.com/watch?v=SIVrgaAitJ4

U šesnaestini finala golčinom Miroslava Radovića u završnici meča eliminsana je ekipa Dnjipra, ali je moskovski CSKA bio prejak – posle 1:1 u Beogradu, Partizan se u Krasnodaru (zbog lošeg vremena nije moglo da se igra u Moskvi) dobro držao do poslednjih dvadesetak minuta kada su Karvaljo i Vagner Lav sa penala doneli prolaz CSKA.

Nisu “proleća“, ali veliki uspeh jesu i plasmani u grupnu fazu Lige šampiona 2003. godine (izbačen Njukasl, pa dobre igre u grupi sa Realom, Olimpikom iz Marseja i Portom) i 2010. godine, kada su doduše izgubljene sve utakmice u grupi sa Arsenalom, Šahtjorom i Bragom.