Na kraju svakog Svetskog prvenstva ostane ista fotografija. Samo se dresovi malo drugačije preslože.
Autor je Ivan Vukomanović, fudbalski trener
Opet su tu Francuzi. Opet Englezi. Opet Argentinci. Opet Španci.
I svaki put se neko iskreno začudi.
Kao da su se u polufinale ušunjali preko komšijske ograde, a ne kroz 20 godina rada.
Kao da su ih tamo dovele sreća, sudije, povoljan žreb ili položaj zvezda nad Severnim Atlantikom.
A nisu.
Došli su zato što u tim zemljama fudbal odavno nije igra koju rešava subotnji rezultat. Tamo je fudbal proces. Nauka. Zanat. Vaspitanje. Kultura.
Na ovom prvenstvu gledali smo fantastične reprezentacije koje možda nisu stigle do samog kraja.
Gledali smo disciplinovane ekipe koje su se borile i trčale kao da sutra ne postoji, organizovane sisteme u kojima je svaki igrač znao gde stoji, šta radi i zašto baš to radi.
Videli smo hrabre autsajdere koji su dokazali da novac nije jedino gorivo uspeha.
Ali kada se dim raziđe, ostanu oni koji decenijama grade temelje. Jer fudbal je, kao i život, veoma nepristojan prema improvizaciji.
Argentina nije postala svetska sila zato što se jednom rodio Lionel Mesi.
Francuska nije stvorila dve ili tri zlatne generacije slučajno.
Španija nije izmislila posed lopte na jednom seminaru.
Japan nije postao uzor Aziji preko noći.
Norveška nije uložila godine u edukaciju trenera i igrača zato da bi se jednog dana divila samoj sebi, nego da bi svakom detetu dala šansu da postane bolji nego što je bio njegov trener.
Belgija nije promenila svoju sudbinu zato što je neko održao motivacioni govor u svlačionici.
Engleska nije konačno naučila da razvija igrače zato što je Premijer liga bogata.
Sve te zemlje uradile su jednu jednostavnu stvar.
Počele su da slušaju ljude koji znaju fudbal.
Ne one koji najglasnije pričaju o njemu.
Negde je trener zanimanje. Negde je često potrošni materijal. Negde se trener bira po znanju. Negde po kumstvu. Negde po rezultatima. Negde po tome ko je sinoć sedeo za kojim stolom.
Pa se onda čudimo što se u pojedinim zemljama treneri menjaju brže nego blatnjave štucne posle nedeljne utakmice.
Negde dete uči kako da primi loptu pod pritiskom. Negde kako da se skloni “važnijem”. Negde kako da razume prostor i odnose među ljudima.
A negde prerano nauči da postoje prečice, da su veze važnije od rada, da se talenti često mere prezimenima, menadžerima ili telefonskim imenicima odraslih.
I onda posle 20 godina gledamo isto Svetsko prvenstvo i pitamo se kako su opet isti gore.
Nisu isti.
Samo su ostali dosledni.

Razvoj mladog igrača nije nekoliko osvojenih pionirskih turnira. To nije medalja okačena oko vrata jedanaestogodišnjaka. To nije fotografija roditelja pored pehara. To je deset godina učenja kako postati fudbaler. I još važnije — kako postati čovek.
Mentalitet pobednika ne nastaje vikom.
Karakter se ne gradi ponižavanjem.
Samopouzdanje ne raste iz straha.
Vrhunski sportista nastaje tamo gde trener sme da uči, gde dete sme da pogreši i gde se greška koristi kao lekcija, a ne kao razlog za javno streljanje pred roditeljima kraj terena.
Zato nije svejedno u kakvoj ligi odrastate.
Sve o Mondijalu čitajte na Sport klubu
Nije isto igrati fudbal u sistemu koji nagrađuje kvalitet i u sistemu koji godinama vodi bitke sa sopstvenim problemima, netransparentnošću i kratkoročnim interesima.
Nije isto kada znate da će vas na teren izvesti rad ili kada verujete da će vam više pomoći nečiji telefonski poziv nego trening.
Fudbal pamti sve. On je možda najpravedniji sudija na svetu.
Možete godinama varati tabelu. Ne možete prevariti generacije. Pogledajte samo Mađarsku.
Nekada je svetu poklanjala Puškaša, Hidegkutija, Božika i možda najlepši fudbal koji je Evropa videla. Onda su došli politika, pogrešne odluke, revolucije, urušavanje sistema i decenije lutanja.
Nestala je sila. Ne preko noći.
Nego polako. Onako kako propadaju velike kuće kada prvo počnu da prokišnjavaju krovovi.
Zato danas pomalo cinično zvuči kada pojedine zemlje sebe i dalje predstavljaju kao velike fudbalske sile.
Velike sile? Po kom kriterijumu? Po uspomenama? Po VHS kasetama?
Po pričama iz kafane koje počinju sa “eh, da si ti gledao onu generaciju…”?
Istorija jeste važna. Ali istorija ne igra kvalifikacije.
Posebno danas, kada je Svetsko prvenstvo 2026. prošireno na 48 reprezentacija.
Ako ni tada ne uspevate da budete među najboljima, problem više nije format.
Problem je ogledalo.
Jer moderni fudbal ne čeka nikoga.
Dok Argentina unapređuje razvoj sportskih centara za trening. Dok Francuska ulaže u obrazovanje igrača i trenera. Dok Španija svake godine usavršava metodologiju. Dok Belgija neprestano preispituje sopstveni sistem. Dok Japan prati svaku novu ideju. Dok Norveška ulaže u čoveka pre nego u rezultat.
Dok Engleska iz godine u godinu proizvodi nove generacije igrača spremnih za najveću scenu… …neki drugi još vode rasprave ko će sedeti u upravnom odboru, ko će kome biti kum, ko će postaviti svog čoveka i koji će lokalni funkcioner, čiji je najveći sportski domet bio šutiranje lopte na seoskom vašaru, odlučivati o budućnosti dece.
I onda se čudimo što najbolji talenti odlaze, još više što se ne vraćaju.
Neki od njih naprave ozbiljne evropske karijere tek kada pobegnu iz sistema koji ih je sputavao.
A kada stigne poziv reprezentacije, mnogi više ne osećaju ono što osećaju igrači Argentine, Maroka, Hrvatske, Francuske ili Japana.
Ne zato što ne vole svoju zemlju. Nego zato što sistem godinama nije pokazivao da voli njih. Kult reprezentacije ne nastaje konferencijama za medije. On nastaje kada dete od deset godina sanja dres više nego ugovor.
Kada je poziv nacionalnog tima privilegija.
Kada igrači znaju da ih tamo čekaju poštovanje, stručnost i zajednički cilj, a ne uvrede, podele i večite bitke sa sopstvenim savezima.
Zato će Francuska, Argentina, Španija, Engleska, Japan, Belgija, Norveška i druge uređene fudbalske zemlje nastaviti da razvijaju svoje sisteme, trenere i igrače.
Ne zato što misle da su najbolje.
Nego zato što svakog jutra polaze od pretpostavke da još nisu dovoljno dobre.
A oni koji budu verovali da se fudbal može živeti od uspomena, političkih kombinacija i večitog ponavljanja da su “nekada bili neko”, nastaviće da gledaju najveće turnire iz dnevnih soba.
Na televizoru će blještati stadioni puni svetla.
Na zidu će visiti požutele fotografije nekih davnih generacija.
A za stolom će se, uz treću kafu i petu priču o slavnoj prošlosti, opet čuti ista rečenica:
“Eh… kako smo mi nekad igrali taj fudbal.”
I biće to možda najtužniji rezultat od svih.
Jer pojedine utakmice se gube u 90 minuta.
A sistemi… Sistemi se gube decenijama
Superliga Srbije
Bundesliga
Premier League
Champions League
Europa League
Conference League
Euroleague
ABA liga
Srbija KLS
NBA
Eurocup
Eurobasket 2025
US Open
Australian Open
Roland Garros
Wimbledon
ATP
Masters 1000
Formula 1
MotoGP
WRC











Koje je tvoje mišljenje o ovome?
Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare