
Srbija, Srbija... Orilo se „Da lužom“ u nedelju veče, dok je Fernando Santoš, pod rafalnom paljbom ozlojeđenih novinara, priznao – izvinjavam se naciji, nismo imali rešenja za Tadića, obećavam da ćemo kroz baraž na Mondijal.
Stisak ruke doskorašnjeg prvaka Evrope, neobičnog poštovaoca srpske fudbalske škole, bio je kulminacija priče o superdominantnoj Piksijevoj mašini. Kulminacije, koja je trajala. Izliva emocija i nabujalih misli pobednika, kao mala deca željnih pohvala, lepih reči i pozitivnih vibracija. Tamo gde se i najbolje osećaju – među svojim ljudima, u svojoj Srbiji!
#related-news_1
Slavodobitnički krug oko stadiona i gomila vatrenih pristalica „orlova“, načičkanih tik pored terena i raspoređenih na svim delovima impozantnog „Da luža“, napunio je košaru emocija do vrha. Reprezentativcima, tim običnim momcima, često nesnađenim u surovom paklu uzusa modernog profesionalizma, čije srce bije kao u junaka.
Selektoru, naviknutom na ulogu lidera i beskompromisnog motivatora, sa retorikom vremešnih učitelja, nestalih u zlom dobu srpskog fudbala. Navijačima, pristiglih sa svih strana zapadne Evrope, po kojem iz centra kontinenta i tek retkima iz Srbije. Simbioza najfinijih osećanja definisana u čistoj emociji – Srbija vas voli!
A, slavlje pobednika u Lisabonu trajalo je do ranih jutarnjih sati.
Imalo je prostora i vremena. Povratak najavljen tek za u ponedeljak popodne i dolazak u Beograd oko 20.30 „zakazali“ su veliku žurku u Kaškaišu, taličnoj bazi srpskog tima, pred poslednju mondijalsku stepenicu. Dugo se slavilo na obalama Atlantika, odjekivali zvuci pesama na prepoznatljivom jeziku, pevalo Piksiju i „pucalo“ ka Kataru…

Slična slika i u Lisabonu. Ne toliko raskošna, ali sa istom potkom i jedinstvenom suštinom. Grupa momaka iz Bazela srela je ekipu Sport kluba napuštajući stadion „Svetlost“, dva sata posle utakmice. Razdragani, kao da su prisvojili parče Portugala pod svoje skute, interesovali su se kako mogu da rezervišu ulaznice za mondijalske susrete. Zar već!? Ko bi rekao da Srbi tako dugoročno razmišljaju…
U nedelju veče svima je bilo oprošteno.
Portugalci, dostojanstveni u porazu, bez preke reči ka gostima, oštricu kritike i zvižduka usmerili su ka selektoru Santošu. Doskorašnjeg „gazde“ Evrope, čije tumaranje kontinentalnim vrletima, poslednjih meseci, dobija obrise košmara. Fudbalska Srbija je baš u to doba dobila svog vladara – Piksija Velikog!
Selektora, čije pobede Evropa tek treba da čuje! Sa davno izučenom i u nedelju veče, po ko zna koji put, repriziranom idejom vodiljom – u dobru se ne ponesi, u zlu ne ponizi! Tako slave pobednici!
Koje je tvoje mišljenje o ovome?
Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare