Prebrojava se ovih dana svako zrnce nade lepe budućnosti fudbalske Srbije. Neumitno, između staza i bogaza, puteljaka i auto-strada, džada i pločnika, gotovo u svim pričama pominje se – Vladimir Ivić.
Pred dve decenije odhujao sa Autokomande ka Menhengladbahu, od 2005. stalni žitelj Soluna, sa povremenim prebivalištima u Tel Avivu, Votfordu, sada i Krasnodaru, profilisao se kao trener superteške kategorije.
Spreman da u konačnici ponudi srpskom fudbalu rešenje za bolje dane. Obična konstrukcija znatiželjnika razočaranih u sve i svja u ovdašnjem najpopularnijem sportu, ili spasonosna formula budućnosti, pokazaće vreme.
Do tada, Vlada Ivić nišani peti trofej u karijeri, verovatno i najvredniji – šampiona ruske Premijer lige. Sa Krasnodarom je prvu etapu okončao na liderskom mestu, dovoljno da u osvit 2024. zadovoljno protrlja ruke.
„Utabali smo kontinuitet u jesenjem delu za poziciju broj jedan posle 18 mečeva. Preuzeli smo ekipu 13. januara, na osmom mestu, završili prošlu sezonu šesti. Stali na penal seriji u finalu kupa, protiv CSKA. Od jesenas, držimo sigurno prvu poziciju, što Krasnodar posebno čini ponosnim. Jesmo zadovoljni, međutim, veliki posao stoji pred nama u 12 utakmica“, sija od sreće, iako na njegovom licu skoro da nema mimike, Vladimir Ivić tokom razgovora za Sport klubov novogodišnji specijal.
Vole Rusi velike, Zenit drma deceniju tamošnjim prostorima, nije po volji ni Moskovljanima što se klub sa crnomorskih vrelina, šepuri na vhu.
„Krasnodar lider – jeste veliko iznenađenje. Niko nije očekivao da ćemo izdržati, pogotovo posle serije od četiri pobede i remija u prvih pet kola. Radili smo jako, motivisani igrači zaslužuju maksimalne pohvale, zasluge idu na njihove adrese. Imali smo stabilnu liniju i protiv najvećih – Spartak pobedili sa 2:0, u Sankt Peterburgu bilo je 1:1, CSKA dobili 1:0, Dinamo nadigrali u Moskvi, od Lokomotive primili gol u poslednjoj sekundi za remi.“
Grabio je Krasnodar bodove ne hajući na podele na velike i male. Rešen sa Vladom Ivićem i da tu famu razbije i prvi put posle 2009. i legendarnog Rubina istrgne trofej iz ruku fudbalera tamošnjih velikana.
„Liga je bila jača pre početka specijalne vojne operacije Ruske Federacije. Sad je među osam najboljih – po kvalitetu, ugovorima, individualnom potencijalu igrača, stranaca iz Južne Amerike i Evrope. Treneri, iz Španije, Slovačke, Srbije, daju poseban ton interesantnom takmičenju. Poslednji Soči nije uspeo da izbori bolji rezultat, kvalitet ni tog tima nije sporan.“
Iznad fudbalera Krasnodara nema „mača“. Uživaju u prvom mestu, bez dodatnih stega i proračuna gazde, ruskog milijardera Sergeja Galickog.
„Rad i motiv, zajednička hemija, uz podršku uprave kluba, sačuvali su prvo mesto. I niko iz redova, verujem iznenađene, uprave nije tražio od nas prvo mesto. Čak ni među prva četiri! Gazda Galicki oformio je klub pre 15 godina i „sočinio“ poduhvate rečima neobjašnjive. Mogu da pričam o grčkim velikanima, u „dušu“ ih poznajem, takođe, najvećim srpskim klubovima. I sve stavi na jednu stranu – PAOK, Olimpijakos, Panatinaikos, AEK, Partizan, Crvena zvezda, njih šest nemaju ono čime se ponosi Krasnodar. Zajedno! Pričamo o organizaciji, sadržajima, mašinama, terenima, uslovima – Krasnodar drži prednost. Čovek je sve stvorio za 15 godina!“
A, uslovi – posebna priča! Za sportiste na nivou muzičke simfonije.
„U Krasnodaru, popularni su fudbal i košarka. Igramo na jednom od najlepših svetskih stadiona, sličnom amfiteatru, čiju lepotu valja videti. Ne zna se da li lepše izgleda spolja, ili iznutra. Poslednji meč sa CSKA ispratilo je maksimalnih 34.000 gledalaca, u proseku prati nas oko 22-23.000 ljudi. Problem je „fan ID“, zbog kojeg većina navijača u Rusiji ne dolazi na stadione.“
Rusija i Srbija, zašto ne?
Postavljena od našeg čoveka, Užičanina Aleksandra Marjanovića, akademija Krasodara polako postaje projekat od superisplativog sadržaja.
„Gazda Galicki nije promenio osnovnu filozofiju, uprkos prvom mestu. Rad sa mladima nalazi se na vrhu liste prioriteta! Sui generis Krasnodara. Akademija, jedna od najboljih u Rusiji, trenutno ima pet učenika na listi startera u aktuelnom igračkom sazivu. Svestan da jedini privatan klub na tlu najveće svetske države nasuprot giganata, Gasproma, Lukoila, železnice, policijskih činovnika, gospodin Galicki novac ulaže u akademiju i školovanje talenata. Uspeo je, uz pet startera, tu su i trojica rezervista, poseban rezervoar nose nadolazeće generacije.“
Ilija otišao u menadžere
Stariji od braće Ivić, legendarni Zvezdin napadač Ilija, ostao je takođe veran fudbalu.
„Skrasio se u Atini, radi kao menadžer, fudbalski radnik.“
Skoro 20 trenera, sa srpskim pasošem, utkalo je znanje u Krasnodar tokom proteklih 15 godina.
„Srbi imaju dobar odnos sa klubom, sjajno smo prihvaćeni u celoj državi. Treneri, fudbaleri, oseća se u razgovorima zadovoljstvo statusom u Rusiji. Ogromna zemlja naša je druga kuća. Uz veliki broj fudbalera, poverenje da vodi sudijsku organizaciju, prošlog leta, dobio je Milorad Mažić. Sreli smo se igrom slučaja, u Moskvi. Proveli smo sedam dana u glavnom gradu, nisam ni znao da će Mažić držati seminar. Znamo se od ranije, sudio je dok sa igrao za PAOK evropske utakmice. Unapredio je sudijsku organizaciju, napravio pomak, očigledno veliki profesionalac i jako sudijsko ime.“
Mesto u Krasnodaru našao je Mihajlo Banjac. Jedan od motora TSC-a pleše na tankoj liniji između terena i klupe zeleno-crnih.
„Odličan fudbaler, inteligentan, zapaženih individualnih kvaliteta, posvećen timu. Neverovatan radnik, svaki dan prvi na treningu, stigao je šest meseci pre mene u Krasnodar. Standardno je igrao u kupu, imao solidnu minutažu i u prvenstvu, ali… Gužva je na njegovom mestu, za tri mesta konkurišu osmorica fudbalera, smestio se među pet najboljih. Za konkurenta ima Jermena Eduarda Spercijana, kapitena reprezentacije, najboljeg igrača Premijer lige. Učenik Krasnodara Aleksandr Černikov, takođe, ima zapažen status. Treće mesto, uz Banjca, traže još dvojica momaka.“
Otkriva, uput, Vladimir Ivić – možda još jedan Srbin bane u Krasnodar ovih dana:
„Volim igrače s naših prostora, imaju kvalitet. Pokušavam, u ovom trenutku, da pronađem profil potreban Krasnodaru. Da, razmišljam o jednom momku, Srbinu, igra trenutno u Evropi. Videćemo kakve su šanse da dođe, nije lagan zadatak ispred Krasnodara.“
Da ne bude zabune:
„Srpski fudbaleri ostavljali su dobar utisak u mojim klubovima, Aleksandar Prijović igrao je za PAOK. Pronašao sam ga u Legiji. Maler je zadesio Uroša Nikolića, sada prvotimca Vojvodine. Povredio se bukvalno četvrti dan po dolasku u Makabi, godinu dana imao problema. Kreacija, potez, dobar rad, osnovni su kvaliteti naših momaka.“
Boli Ivića što ruskih klubova nema u Evropi, postoji šansa da opet ostanu bez plasmana u UEFA takmičenja.
„Politika opet vlada, sportisti ni u individualnim takmičenjima ne mogu da predstavljaju svoju zemlju. Igraju pod neutralnom zastavom i to je u najmanju ruku čudno. Nije na meni da pričam, niti se bavim politikom, međutim, nadam se brzom povratku sporta u normalne tokove. Ruskim klubovima i sportistima mesto je u Evropi, svetu!“
Srbija će biti prva evropska reprezentacija, gost u Moskvi, posle dve godine.
„Ne bih znao da li je slučajno, ali ne vidim razloga zašto ne bi bilo utakmice Rusije i Srbije. Ruski tim igrao je poslednjih meseci sa Afrikancima, ekipama sa Bliskog istoka… Sport spaja ljude i logično da se igraju utakmice, bez ograničenja.“
Željko je najveći!
Čiji je Vladimir Ivić đak – srpski, grčki, engleski?
„Završio sam školu u Srbiji, upijao znanje kao i tokom igračke karijere od fudbalskih učitelja. Od svakog od njih uzeo sam po nešto. Radim na sebi, svestan koliki je rezervoar znanja ispred mene. Trudim se da budem svoj!“
A, ima li trenerskog idola?
„Ne bih da ulazim u priču o uzorima. Za mene – najbolji je Željko Obradović! Čovek je genijalac, zrači neverovatno, nebitno što si u drugom sportu. Uspesi u poslednjih 20 godina imaju rang istorijskih. Radio sam u Grčkoj, neposredno osetio Željkovu magiju. Usput, vodi Partizan, moj omiljeni klub, ima li šta lepše? Trener, apsolutna veličina! Trofeji, uspesi, bogate karijere, svakog od nas, moraju da se poštuju. Opet, nisam razmišljao o kopijama, hoću da budem svoj i izgradim samostalan put. I to je jedini zalog opstanka i trajanja…“

Zanimljiv detalj, prvi put u razgovoru za Sport klub, sa trenerske staze otkriva Ivić.
„Ne pridajem mnogo važnosti natpisima u štampi, portalima, komentarima. Ostavio sam medije po strani, ne pratim šta se piše, imam malo kontakata sa našim ljudima. Preuzimajući PAOK 2013. rekao sam sebi – neću se opterećivati „pisanijama“ o mojoj malenkosti. Nevezano, bilo dobro, ili loše. Radim, pa dokle doguram!“
Dok Svetislav Pešić, nedavno na tribini Centra za edukaciju FS Beograda, reče: „Pažljivo sa medijima, daju krila i „ubijaju“ u isto vreme“. Otkud Ivićev zid prema novinarima, rana iz igračkih dana, ili plod moderne?
„Poštujem medije, novinare, da se razumemo… Težak posao, naporan, zahtevan u isto vreme. Pokušavam da ne dajem pažnje i važnosti pojedim detaljima, sa remetilačkim potencijalom. Izbor je samo moj! Mislim, barem u ovom trenutku, dobro sam odlučio.“

Sve je inicirala priča o statusu Vlade Ivića kao predvodniku mlađe garde domaćih trenera. Gde su ostali?
„Ima dobrih trenera iz Srbije, na primer, Slaviša Jokanović je već napravio odličnu karijeru, Marko Nikolić godinama se dobro izgradio u Mađarskoj, Rusiji, sada Dubaiju, Miloš Milojević takođe… Ne bih da izostavim nekoga.“
Zašto se kruni broj stručnjaka sa srpskim pasošima na svetskoj mapi?
„Budimo, ipak, realni Srbija je mala zemlja, nepopularna u trenerskom svetu. Teško je našim stručnjacima da pronađu angažman u velikim evropskim klubovima. U poslednjih 15-20 godina najpopularniji su Španci, Portugalci, donekle Italijani. Lakše pronalaze poslove, trenerski lobi je karakterističan! Siguran sam, ima kvalitetnih trenera Srba, zaslužnih da rade u „ligama petice“, međutim, prednost imaju drugi. Portugalac je Portugalac! Pedigre je u našem svetu dobio posebnu težinu.“
Iza dobrog šefa stoji i jak asistent. Leđa Vladi Iviću „čuva“ Miloš Veselinović, jedan od ozbiljnih stručnjaka mlađe garde, čija staza je najednom, sa glavnog, nabasala na trenerski put drugog prioriteta. Napustio je Voždovac i na poziv sa solunskog Aristotelovog trga odgovorio potvrdno. Od tada – nerazdvojni saradnici čuda čine.
„Ekipa saradnika šefa stručnog štaba mnogo je bitna. Upoznao sam Miloša u školi FSS, bio je predavač, za mene najinteresantniji. Došao sam na ideju da sarađujemo, odgovor je bio potvrdan posle više razgovora. Ideje, način razmišljanja, sve se složilo! Zna mnogo o fudbalu, neprestano uči, dobar čovek i vrhunski profesionalac – Miloš Veselinović mnogo vredi.“

Nekad je čovekova vizija lične budućnosti – merica uspeha. Iako i danas slovi kao trener od suvog zlata, Ivićev asistent svesno je mesto šefa preinačio u posao vrhunskog asistenta. Je li pogrešio?
„Odgovor može da izusti Miloš Veselinović. U našem poslu nikad nije kasno, tek je zašao u petu životnu deceniju. Nismo se slučajno pronašli zajedno, funkcionišemo kako treba! Šta donosi dan, za njim i noć, niko ne zna! Miloš odlučuje o svojoj karijeri. Kao desna ruka, zajedno sa ostalim saradnicima, trenerom golmana Hristosom Kelpekisom i kondicionim stručnjakom Nikolaosom Amanatidisom, imam odličan tim.“
Nema Partizana bez Zvezde i obrnuto
Iako odjezdio pre dve decenije, ime Vladimira Ivića ekvivalent je Partizanu. Simbioza nekadašnjeg prvotimca i crno-belih opstaje uprkos aktuelnom trenutku.
„Sa malim brojem ljudi imam kontakte. Stigli su novi, meni nepoznati… Retko dolazim u Srbiju! Najčešće se čujem sa bivšim saigračima, danas stacioniranim daleko od Humske. Iz grupe aktivnih u klubu, tu su Ivica Kralj, Milivoje Ćirković, Bojan Zavišić, kojeg posebno cenim, Igor Duljaj, Goran Arnaut, ali nemamo poseban konakt. Svima želim najbolje, drago mi je da su u klubu. Imao sam ranije vezu sa Ivicom Ilijevom.“

Ipak…
„Partizan uvek pratim, nebitno gde sam i šta radim! Svaki rezultat „utefterim“, aktuelnu poziciju, domete ekipe, iako ne gledam redovno utakmice. Navijač sam Partizana, ne pratim mirno nijedan meč! Žao mi je, iako sam planirao, što nisam imao vremena da ispratim 171. „večiti derbi“, ili jednu od utakmica, uživo. Klubu želim sve najbolje, prvo mesto velika je satisfakcija posle svih problema. Neujednačenost finansija u odnosu na konkurentski klub ozbiljan je problem! Ogromna je razlika, crno-beli su i pored svih razlika uspeli da budu prvi. Uspeh se meri tonama, svaka čast!“
Pojam „neujednačenost finansija“ nosi i drugi aspekt, po domaći fudbal, posebno ubistven.
„Nema Partizana bez Zvezde, ni Zvezde bez Partizana! Disbalans, napravljen poslednjih godina, nije korektan. Dovoljno sam rekao! Oba kluba zahtevaju podjednake uslove na takmičarskom planu. I to je uslov za unapređenje lige. Poražavajuća je očigledna disproporcija, nadam se skorijim promenama. Nisu srpski fudbal sam Partizan i Zvezda, tu su Čukarički, Vojvodina, TSC… Svi zaslužuju određene uslove. Verujte, tada će svima biti bolje.“

Prošlu sezonu, tek da se zna, Partizan je završio kao četvrti.
„Veliki šok, iznenađujući rezultat za celu Srbiju! Dešavaju se godine kad ne ide. Iz cele negativne godine greške mogu da se izvuku. Može jednom da se desi, drugi put nije dozvoljen.“
Evropa i dalje peče, neukusno deluju reči vaskrsnulog predsednika Milorada Vučelića o jedinoj pobedi u UEFA takmičenjima i to protiv 2017. osnovanog azerbejdžanskog Sabaha!
„Srpski fudbal nije na nivou vrednom hvale. Talenti su tu, o radu nije moje da sudim, ne živim u Srbiji. Znam da je Partizan u moje vreme, formirajući Teleoptik, imao stručne pretpostavke sjajnog razvoja i izborio značajno mesto u Evropi po prodaji igrača. Nisam pozvan ni da ocenjujem rad u ostalim klubovima. Infrastruktura, rad sa mladima, stručnost, u klubovima i reprezentaciji, usko su povezani i zahtevaju maksimalan nivo.“
Nisam spreman za selektora
Udaljen od matice, Ivić ne razmišlja o skorom povratku u Srbiju. U srpski fudbal još manje!
„Otišao sam u 2004. u Nemačku, potom i Grčku do kraja karijere. Ostao sam u Solunu, gde je i moja familija. Srbiji se rado vraćam, ovde je moja majka, prijatelji. Sjajno se osećam među našim ljudima. Profesionalno, ipak, ne vidim sebe u Srbiji, ali… Ne značim da u daljem vremenskom periodu ne bih smestio sebe ovde! U narednih pet godina, moje ambicije vezane su isključivo za inostranstvo.“
Pominjalo se, u osvit promocije Dragana Stojkovića da se u krugu najozbiljnijih kandidata za selektorsko mesto nalazio i Vladimir Ivić. Istina?
„Nije korektno da sada pričam o tome… Ne bih iz poštovanja prema Fudbalskom savezu Srbije i selektoru odgovarao na ovo pitanje.“
A, danas?
„Ne vidim sebe kao trenera spremnog, u ovom trenutku, za selektorsko mesto. Srbin sam i imenovanje u selektora najveća je čast, istovremeno i odgovornost. Verovatno, neko to drugačije gleda. Ako me pitate na duži rok – moj odgovor je zašto da ne? U naredne dve-tri godine, nikako! Imam još mnogo da učim, odgovornost na čelu reprezentacije svoje države je najveća.“
O različitosti i sličnostima trenerskog i selektorskog posla često se debatuje.
„Ima razlika i to znatnih… Na prvi pogled, trenerske nijanse. Nisam se bavio selektorskim poslom, možda nemam ni mandat da ozbiljno upoređujem dva posla. Sigurno da nije isto raditi sa igračima svaki dan i jednom u mesecu. Zato ostajem prvi prvobitnom stavu.“
Inspiracija od Skerlića
Gde danas Vlada Ivić crpi životnu inspiraciju?
„Stižem da pročitam dobru knjigu, pogotovo sada. Imam dovoljno vremena, moja familija živi u Grčkoj, između obaveza u Krasnodaru iskoristim da upoznam dobro štivo. Skoro sam pročitao knjigu Jovana Skerlića, volim istorijske teme, pogotovo period pre, za vreme i posle Prvog svetskog rata. Pokušavam da spoznam današnji svet i obogatim znanje. Opušta me dobra knjiga!“
Otkriva Ivić još jednu, od javnosti, skrivenu stranu.
„Volim da trčim, koristim fizičku aktivnost tri puta nedeljno kao relaks za glavu, telo, misli. Tako se najbolje opuštam – po 40 minuta trčanja. Mozak različito reaguje, ostavlja prostor za razmišljanje o narednoj utakmici, rasporedu igrača na terenu. Volim takve situacije!“
Ožiljak ugašenog Proletera
Opšte istine – nema srpskog fudbala bez jakih centara – poslednjih godina obezmišljene su do nivoa floskula. Veštački kiseonik, kratko traje, očigledan je nedostatak strategije za bolje dane. I nema boljeg primera od Ivićevog Zrenjanina, bez ugašenog Proletera, grada oskrnavljene fudbalske tradicije.
„Veliki ožiljak srpskog fudbala! Stručan rad nosio je Proleter, treneri poput Miloša Vidovića, Žarka Solda, Radivoja Draškovića, velikog Tomislava Manojlovića, Sučevića, znali su materiju, fudbal, umeli sa mladima i formirali mnogo igrača za velika, evropska, dela. Uz organizaciju, uz inicijaciju Grada Zrenjanina, verujem da bi Proleter mogao na veliku, staru i prepoznatljivu stazu.“
Stigne usput da zabaci „koju“ misao i na metafizičku stranu. Tražeći odgovor na večito pitanje – kojim putem ide naš svet?
„Situacija poslednjih godina, tri i više, nije dobra. Hoću i verujem, stvari moraju da se promene. Moje misli su pozitivne, možemo da promenimo stvari na bolje. Polako se menja i slika sveta, ljudski razum treba da preovlada, donese odluke za opstanak populacije i planete. Imamo, svako od nas, jedan život, zaslužujemo da iskoristimo njegove blagodeti na najbolji način…“
Neka 2024. bude takva – nabijena srećom, lepim mislima i vedrinom. Šta priželjkuje Vladimir Ivić u godini ispred nas?
„Mir u svetu, da budemo zdravi i srećni. Uvek tako razmišljam, želim najbližima i svim dobrim ljudima ovdašnjeg sveta. Na sportskom planu, voleo bih da ostanemo na prvom mestu. Ogromnom uspehu se nadam, iako isključivo razmišljam o prvom narednom meču!“
Neka tako i bude! Od momka za kakvim žudi Srbija. Do boljih dana i povratka Vladimira Ivića srpskom fudbalu – srećno…
Bonus video
Superliga Srbije
Bundesliga
Premier League
Champions League
Europa League
Conference League
Euroleague
ABA liga
Srbija KLS
NBA
Eurocup
Eurobasket 2025
US Open
Australian Open
Roland Garros
Wimbledon
ATP
Masters 1000
Formula 1
MotoGP
WRC















Koje je tvoje mišljenje o ovome?
Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare