Ko je bio Milan Mandarić, Srbin o kome su čak i oštra engleska pera pisala hvalospeve, a horovi fudbalskih navijača aplaudirali na ostrvskim stadionima?
Voljen i uvažavan gde god je bio gazda fudbalskog kluba, odnosno čerman, kako kažu Englezi. Pogotovo u Portsmutu gde je 2003. godine dobio status „počasnog građanina“, Freedom of the City, tradicionalno i visoko cenjeno priznanje koje gradovi dodeljuju istaknutim pojedincima za njihov izuzetan doprinos toj sredini.
Navijači Portsmuta su ga obožavali zbog načina na koji je vodio klub i komunicirao kako sa igračima, tako i sa običnim ljudima.
Svojevremeno je u intervjuu za sportski nedeljnik Tempo govorio o svom odnosu sa navijačima i ljubavi prema fudbalu.
„I Englezi kažu da ne postoji neki drugi čerman sa takvim odnosom prema publici, ali ja nisam ništa specijalan čovek, samo mi je lako da napravim kontakt. Imam normalan odnos sa svima, bez obzira da li je reč o publici ili je u pitanju predsednik republike. Prema svakome imam pristup onakav kakav bih želeo da on ima prema meni. Sa navijačima Portsmuta uvek podelim ono što osećam da je najbolje za klub, obaveštavam ih o svemu i svačemu, uvek znaju odakle ja dolazim. Ljudima je važno, kako mi to kažemo u Srbiji, da ih ne foliramo, da stvarno mislimo kao što jeste. Kod mene je to spontano, tako se i odražava.“
Pre nego što je došao u Portsmut, ideja je bila da kupi Mančester Siti.
„U Americi sam svojevremeno bio osnivač profesionalne lige, vodio sam dosta klubova pre nego što sam preuzeo Portsmut. Zapravo, ideja mi je najpre bila da uzmem Mančester Siti, ali nisam mogao da uđem u jedan veliki klub, da mu se potpuno posvetim, jer sam u Americi još uvek aktivan sa mojim kompanijama koje su na marketu. Tako sam odlučio da uzmem Portsmut, koji se mučio u drugoj ligi, bio na dnu, finansijski bankrotirao. Istovremeno, to je klub strahovitog potencijala, procenio sam da neću imati previše pritiska kao što bi to bilo u Mančester Sitiju. Preuzeo sam Portsmut i finansijski ga totalno stabilizovao. Prve dve-tri godine sam se malo mučio, stalno sam morao da putujem nazad u Ameriku, u Silikonsku dolinu gde su moje fabrike, nisam imao vremena da se potpuno koncentrišem na klub. Tako je bilo sve dok nisam doveo čoveka za koga sam uvek smatrao da je prava ličnost u fudbalu, Herija Rednapa, sa njim i Pitera Storija.“
Milan Best
Milan Mandarić je sedamdesetih godina doveo u Ameriku legendu britanskog i svetskog fudbala, Džordža Besta. Slavni Irac je, oduševljen Mandarićem, svom sinu dao ime – Milan.
REUTERS/Toby Melville
„Džordž je bio moj igrač, družili smo se porodično, naše supruge su se takođe sprijateljile i kad im se rodio sin odlučili su da mu daju ime Milan. Postali smo iskreni prijatelji ne zato što je Džordž bio velika zvezda, nego što je dobar čovek. Nažalost, imao je velike probleme sa alkoholom. Dosta sam mu pomagao, nekoliko puta sam ga smeštao u takoznane kuće gde može da dođe sebi, da se malo oporavi. Naše prijateljstvo je trajalo do poslednjeg dana.“
Tokom godina kao vlasnik Portsmuta, kasnije Lester Sitija i Šefild Vensdeja, dobio je nadimak „Football’s Mr Fixit“ (Gospodin, koji sve popravlja u fudbalu). Nikad nije davao lažna obećanja, niti bio nerealan u očekivanjima.
„Znate, Rim se nije napravio preko noći. Isto to sam morao stalno da podsećam i balansiram sa mojim trenerima i menadžerima. Oni svi hoće uspeh preko noći, naravno i ja želim isto to, pošto imam dosta američkog poslovnog duha u sebi, ali fudbal ne može da se napravi. Kao što ni tradicija ne može da se kupi, koju smo mi svojevremeno u Americi probali da kupimo. Ni klub ne može da bude snažan preko noći. Znam kako treba i šta treba da se uradi.“
Razočaran je bio fudbalom u Srbiji i dao je svoje viđenje.
„Mislim da malo kasnimo što se tiče organizovanja. Trebalo bi da se gleda malo modernije, da to budu ljudi sa mlađim pogledima, ne treba izmišljati točkove na kolima lii vruću vodu, to već postoji. Treba kopirati, ja sam uvek gledao kako su drugi uspeli, pa sam probao da nađem njihovu formulu, a onda pokušavao ako mogu još nešto bolje. Ne treba mnogo da se izmišlja, samo da vidimo šta se napolju radi, da pustimo mlađe ljude, koju mogu više da ponesu.“
Njegova filosofija uspeha nije se razlikovala mnogo od drugih uspešnih ljudi.
„Potrebna je jaka volja, predanost, posvećenost poslu, upornost da se istraje, uspe, da se nađu pravi ljudi na pravim projektima. To je bila moja formula s kojom sam stalno išao, velika želja za uspehom. Ništa nije bilo lako, ništa zabadava, radio sam po 16-17 sati prvih nekoliko godina u Americi, ali sve je urodilo uspehom. Moram priznati da u životu uvek treba imati i malo sreće, biti na pravom mestu u pravo vreme. Došao sam u Silikonsku dolinu kada se ona stvarala, stigao sam sa par interesantnih ideja u tehnologiji, to mi je dalo početnu bazu na kojoj sam uporno radio i na kraju uspeo. Fudbal mi je oduvek bio hobi, voleo sam ga, u međuvemenu sam taj hobi polako pretvorio u posao. Na fudbal gledam kao na profesionalni biznis, jer u zemljama kao što je Engleska to on i jeste, ogroman biznis. Veliki su zahtevi, veliki prihodi, čovek mora profesionalno da se ponaša prema tome.“
Prošao je i osvojio ceo svet, ali nikad nije zaboravio odakle je krenuo.
„U Engleskoj kad pišu u novinama stalno potenciraju odakle sam. Nikad ne kažu američki ili engleski, nego srpski milioner. Ili jednostavno Srbin. To mi je posebno drago posle svih onih stvari što su nam naneli. U Portsmutu sam dobio veliko priznanje od grada kao čovek broj jedan, uručili su mi zvanje „Freedom of the City“, silne doktorate, sve te njihove počasne titule, ali mi je najdraže bilo kad su me predstavljali i rekli da sam Srbin, da nisam zaboravio svoje korene. Rodio sam se u Hrvatskoj, u Lici, ali sam srpskog poreka. Odatle potičem, drago mi je zbog toga. Nikad čovek ne sme da zaboravi svoje korene. Ako zaboravi odakle je, ne treba možda ni ovom svetu gde je sada.“
Srpski biznismen i veliki zaljubljenik u fudbal Milan Mandarić preminuo je u subotu 4. oktobra u 88. godini u Beogradu.
„Čoveka srce vuče prema svojima“
Mandarić je posebno u Americi, pa i kasnije u Evropi, često dovodio u svoje klubove fudbalere i trenere iz nekadašnje Jugoslavije.
„Tačno je. Uvek sam imao naše ljude, najviše iz Crvene zvezde. Pogotovo dok sam bio u Americi. Čoveka srce vuče prema svojima, bez obzira koliko bi trebalo da smo profesionalni i da uzmemo najbolje igrače. Uvek nekako idemo linijom manjeg otpora, volimo da imamo svoje ljude oko sebe, ni ja u tome nisam različit od drugih.“
Action Images/Lee Mills via Reuters – Milan Mandarić i Džordž Best
Mandarićevi klubovi i fudbaleri
Mandarić je, zajedno sa dr Acom Obradovićem, bio svojevremeno osnivač američke profesionalne lige i vlasnik kluba „Zemljotresi“ iz San Hozea (San Jose Earthquakes) u koji je doveo i tada najveću zvezdu britanskog fudbala, Džordža Besta.
Pored kluba iz San Hozea uložio je velika sredstva i u profesionalne timove iz Oklanda i Sent Luisa. U svim tim klubovima najviše je angažovao zemljake. Spisak je poširok: trener Ivan Toplak, Žungul, Stamenković, Pavlović, Keri, Paunović, Turudija, Raduka, Mitić, Davidović, Čop, Tomić, Ðorđević, Preki Radosavljević…
U Evropi je prvo bio predsednik belgijskog Standarda iz Liježa, pomogao je i Šarloa, zatim je bio i vlasnik francuske Nice, kad je ekipu vodio trener Silvester Takač, da bi krajem 1999. kupio Portsmut, u to vreme drugoligaša koji je bankrotirao. Doveo je u ovaj klub Roberta Prosinečkog, koji je odigrao ključni ulogu prve godine u borbi za opstanak.
Action Images/John Marsh via Reuters – Robert Prosinečki (Portsmut)
Kada je Portsmut uveo u Premijer ligu doveo je Dejana Stefanovića, koji je postao i kapiten tima. Kasnije su za Portsmut od srpskih fudbalera igrali i Zvonimir Vukić i Ognjen Koroman.
Jedno vreme direktor kluba, zatim i menadžer, bio je Velimir Zajec, legenda jugoslovenskog i hrvatskog fudbala.
Mandarić je Portsmut prodao 2006, da bi godinu kasnije kupio Lester Siti, a onda i Šefild Vensdej 2010. godine.
Poslednji klub čiji je bio vlasnik je ljubljanska Olimpija, doveo je tada mnoge srpske trenere, ali je iz Slovenije otišao razočaran.
Na žalost nije dočekao da to isto bude i u svom voljenom klubu, novosadskoj Vojvodini.
Action Images/Henry Browne via Reuters – Dejan Stefanović (Portsmut), pored je Kristijano Ronaldo (Mančester Junajted) Action Images/Andrew Couldridge via Reuters – Milan Mandarić i Velimir Zajec
Američki san: Lika, Sanmina…
Milan Mandarić rođen je 1938. godine u Lici, odakle su njegovi koreni. Porodica se posle Drugog svetskog rata preselila u Novi Sad gde je Milan odrastao i školovao se. Diplomirao je mašinstvo i u početku radio kod oca, tada uglednog kazandžije.
Sredinom šezdesetih otvara svoju mašinsku radionicu u Inđiji, u kojoj je pravio alate za proizvodnju delova za automobile. Brzo je razvio posao i otvorio još desetak radionica u gradovima tadašnje Jugoslavije. Sa 27 godina postao je najbolji privatni preduzetnik u SFRJ.
Bilo je to vreme socijalizma i nije se blagonaklono gledalo na uspešnog privatnika, pa je Milan rešio je da krene u svet. Sa suprugom Gordanom odlazi najpre u Švajcarsku, odakle emigrira u SAD. Američko državljanstvo primio je 1970, kada otvara vlastitu kompaniju „Lika“ u San Hozeu (Kalifornija). Bio je pionir u proizvodnji računarskih ploča i najuspešniji Srbin u čuvenoj Silikonskoj dolini. Sredinom sedamdesetih kompanija „Lika“ imala je u svom sastavu sedam fabrika. Te 1976. Mandarić je proglašen za biznismena godine u Americi.
Godine 1980. postao je glavni akcionar i vlasnik firme „Sanmina“, kojoj je dao ime po ćerkama Aleksandri i Jasmini. Tu kompaniju spojio je 1997. s preduzećem „Elexys International„.
Kasnije je bio vlasnik i svetskih kompanija „MM Holdings International“ i „First Star“ sa sedištem u Kaliforniji.
BONUS VIDEO
Action Images/Tony O’Brien via Reuters – Milan Mandarić Action Images/Lee Smith via Reuters – Zvonimir Vukić postiže gol u dresu Portsmuta
Action Images/Frances Leader – Ognjen Koroman postiže gol za Portsmut protiv Liverpula
Koje je tvoje mišljenje o ovome?
Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare