Potučen, nadigran, deklasiran, uništen, ponižen. Sve je to Partizan posle 174. odigranog Večitog derbija. Krivaca je mnogo, a rešenja za ovakvu igru, sezonu i (ne)funkcionisanje kluba trenutno nema i ne nazire se.
Šta reći i odakle početi? Možda i od „glave“ problema, govorimo o ovoj utakmici, ne o svim problemima Partizana u kojima se nalazi. Aleksandar Stanojević potpuno je promašio koncept igre svog tima. Neshvatljivo i neprihvatljivo bilo je videti crno-bele koji su se od prvog minuta, na svom stadionu, potpuno uvukli u svoj šesnaesterac, grčevito se braneći od napada Crvene zvezde.
Da li je to bila samo taktika ili „bela zastava“ Partizana pred najvećim rivalom, prihvatanje nemoći i mirenje sa činjenicom da je daleko od večitog rivala, ostaje pitanje. Razlika u kvalitetu dve ekipe bila je jasna i pre početka utakmice, ali da će rezultat biti ovako ubedljiv…
Odbrana crno-belih je delovala smešno. Napadači Crvene zvezde su „gurali“ lopte iza leđa defanzivaca Partizana kao da oni ne postoje, kao da lopte prolaze pored čunjeva na treningu. Uprkos defanzivnoj orijentaciji Stanojevića, ništa u toj „defanzivi“ nije funkcionisalo. Upotreba Bibarsa Natha, najboljeg igrača Partizana u polju, nije imala smisla. Stanojević se odlučio za Izraelca u utakmici u kojoj je gotovo tri četvrtine vremena prepustio loptu rivalu i tako naterao Natha da se troši mnogo više defanzivno nego ofanzivno.
Strateg crno-belih je jednom prilikom na konferenciji za medije „držao lekcije“ novinarima i objašnjavao kako Kalulu igra napadača. Možda je nekada u karijeri i igrao, ali je ova sezona i pre ove utakmice valjda pokazala da se on na toj poziciji ne snalazi. Partizan je retko napadao, a i kada je to činio, radio je to po bokovima tražeći ubačenu loptu u šesnaesterac. Kome?!

Drugo poluvreme nije bilo ništa bolje, naprotiv. Igrači Partizana potpuno su potonuli, jedva su čekali da se utakmica završi. Stanojević je zakasnio sa uvođenjem klasičnog napadača, izveo Natha koji se potrošio i samim tim izgubio ono malo kreativnosti koje ima u timu. Ostatak igrača koji su ušli, igrali su tek da bi popunili broj od 11 fudbalera koju jedna ekipa treba da ima na terenu. Ništa više od toga.
Vrhunac sramote crno-belih bio je poslednji sudijski zvižduk odmah nakon isteka 90. minuta. Bez nadoknade. To se nikada nije dogodilo u derbijima u skorijoj istoriji. Ništa u ovoj utakmici od početka nije bilo kako treba, baš kao ni od početka sezone kluba iz Humske.
Partizan je pokazao posle odigranog 174. večitog derbija da igrački, stručni, sportski, a ni upravni kadar kluba nisu ni blizu kompetentni i dovoljni da bi, čak ni u onim najlepšim i „ružičastim“ snovima mogli da maštaju o titulama, Evropi, ili velikim pobedama. Čitav sistem Partizana je urušen, sistema zapravo više i nema. Na stadion u sred noći ulazi kako ko želi, iz kluba najbolji igrači odlaze za „siću“. Zapravo ne odlaze, već beže. Igra je nikad gora, fudbaleri koji dolaze su krajnje upitnog kvaliteta, a problemi se nižu iz dana u dan.
Kada će problemima doći kraj, pitanje je od milijardu, a ne milion dolara. Možda kada pojedinci stave prst na čelo i zapitaju se da li su dovoljno dobri za posao kojim se bave…
Bonus video:
Superliga Srbije
Bundesliga
Premier League
Champions League
Europa League
Conference League
Euroleague
ABA liga
Srbija KLS
NBA
Eurocup
Eurobasket 2025
US Open
Australian Open
Roland Garros
Wimbledon
ATP
Masters 1000
Formula 1
MotoGP
WRC
















Koje je tvoje mišljenje o ovome?
Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare