Servia, Montenegro, Jugoslavija…

SK

Užurbao se život Dohe. Mondijalski kolorit pritiska ulice u i oko Korniša, Vakifa, Bele palate. Južnoamerikanci hrle, čini se da je Evropljana najmanje...

Brazil je u modi – uposleni u Kataru, uglavnom Indusi i Pakistanci, u šljaštećim, žutim, dresovima požurili su na Lusail, da isprate meč sa Srbijom.

SK u Kataru

Zvanično, na tribinama je bilo 88.103 gledaoca, 863 manje od maksimalnog kapaciteta. Teško da je tako, belele su se mnoge prazne stolice.

U metrou – haos. Kao u Beogradu, tokom udarnih sankcija ’93. i početkom ’94. I da na svakih 15 sekundi „crvena linija“ gazi od Mšeriba do Lusaila, teško da bi se našlo upražnjeno mesto za umorne. Utakmica Srbije i Brazila izrodila se u spektakl prvog kola.

Srpski navijači promiču u malim grupama. Ponosni, spremni za uživanje… Euforija, nema valjda lepšeg sinonima za uspeh domaćeg fudbala. Ne prihvataju unapred pripremljenu ulogu pukih statista.

„Servia, Montenegro…“, čujemo iza leđa španski komentar dresa s potpisom „Spajić“ na leđima.

Kostarikanci. Znaju sigurno za Srbiju i Jugoslaviju, sećaju se Bore Milutinovića i Italije ’90.

Tačno na sredini automatizovanog, voza bez mašinovođe, tri zelena dresa. Devojke u njima, pored sredovečan gospodin. Opet španski jezik. Siva sportska majica, crveni grb sa slovom „A“ u sredini i naše pitanje:

SK

„Meksiko, koji klub…?“

Gospodin ne haje što na jezik, hteo bi širu priču.

„Atlantis!“

Sipa pitanja, milion podataka ima u njegovog glavi.

„Srbija, to je Jugoslavija! Znate li Boru Milutinovića, gde je sada on, obožavali smo njegovu ekipu pre 35 godina…“

Priča bez prestanka, dama pored prevodi.

„Je li stvarno bio rat u Jugoslaviji? Etnički, verski…? Zbog čega, ko je hteo da ratuje, prvi počeo. Zar je moralo tako?“

Politika, očigledno, nije strana simpatičnom gospodinu. Ko bi sada ulazio u dublje teme, dva sata pred dugo čekanu premijeru Piksijeve generacije na Mondijalu. Dame bi radije o fudbalu… Zanimljivo.

VeljkoPaunovic… Sad je stigao u Gvadalaharu. Rival Altantisa, iz istog smo grada. Pumas, Pačuka, UNAM, sve je to fudbal u Meksiku. Zemlji od 125 miliona stanovnika. Koliko ima Srbija…“ pita nas simpatična, omalena, crnka.

„Oko sedam miliona…“

Brzo je prevela odgovor gospodinu. Uz blistav osmeh.

Na ulazu, tračak nade, da fudbalska globalizacija, ipak, nije zakucala poslednji tračak nade u Dohi. Dvojica momaka, kažu rodom iz nekadašnje Burme, sa srpskom zastavom na leđima. Hoćemo fotografiju, jedan od njih, glasniji i otresitiji, skupio je trobojku na leđima i glasno uzviknuo:

„Serbia!“

Očigledno da Jugoslaviju ne pamti…

Lepo je biti na Mondijalu. Poslednjem po tradicionalnom sistemu, sa 32 zemlje učesnice. Od 2026. ni to neće biti isto…

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Budi prvi ko će ostaviti komentar!