
Franc Bekenbauer, podjednako poznat i kao Kajzer (car) Franc, jedna je od najvećih fudbalskih legendi na svetu. Taj status stekao je kao odbrambeni igrač čime je njegov uspeh još veći.
I danas predstavlja sinonim za poziciju libera, koju je rečnikom naučnika patentirao i ostavio u zavet budućim fudbalskim asovima.
Elegentan i samouveren s loptom, taktički superioran, bio je pravi vođa na terenu. Super zvezda u svakom smislu te reči. Reprezentativac Zapadne Nemačke u preko 100 utakmica i kapiten svoje zemlje u 50 mečeva. Dva puta je proglašavan zvanično najboljim fudbalerom Evrope.
Kad su svetska prvenstva u pitanju, karijeru započinje ‘66. kada je Zapadna Nemačka na Vembliju izgubila istorijsko finale od Engleske. Tada je neobično za njega, odigrao u veznom redu vodeći veliku borbu između ostalih i sa engleskom legendom Bobijem Čarltonom. Postigao je te ‘66. četiri pogotka i privukao pažnju svetske fudbalske javnosti.
Četiri godine kasnije u Meksiku biće zapamćen po povređenom ramenu u fudbalskom klasiku, nezaboravnom polufinalnom meču između Nemačke i Italije. Iako je bio ozbiljno povređen odbio je da bude zamenjen i borio se na terenu svih 120 minuta. Na kraju je ipak morao da čestita Italijanima prolaz u finale, a utakmica je završena 4:3 za Azure.
Kajzer Franc i njegovi saigrači utehu su pronašli u bronzanoj medalji pobedivši za treće mesto tim Urugvaja.
U svom trećem i poslednjem Svetskom prvenstvu u karijeri, konačno se domogao i zlata. Te 1974. godine Bekenbauer je bio domaćin celom fudbalskom svetu i kao vođa zapadnonemačkog tima odneo istorijsku pobedu. Finale sa Holandijom i dueli sa Johanom Krojfom predstavljali su pravu fudbalsku poslasticu.

N treba zaboraviti da su velike zasluge za uspon njegove karijere imali tadašnji treneri Bajerna, među kojima su bili i legende jugoslovenskog fudbala, Zlatko Čajkovski i Branko Zebec.
Bekenbauer se kasnije i sam oprobao kao trener. Dve godine pošto je završio igračku karijeru postao je selektor nemačkog nacionalnog tima i na Svetskom prvenstvu 1986. u Meksiku, dovodi ga do finala, gde je poražen od Argentine, predvođene Maradonom.
Istom rivalu revanširao se četiri godine kasnije u Italiji kada je postao prvi čovek u istoriji koji je osvojio Svetsko prvenstvo i kao igrač i kao selektor.






















