Šta, samo Brazilce intervjuišete?!

Ozmondijal 30. nov 20228:36 1 komentar
Photo by Francois Nel/Getty Images

“Kole, dođi ovamo“, samouvereno je rekao tata. Simpatični dečačić – sa kačketom Srbije i ogrnut u trobojku – rutinski je prišao mapi i u roku od tri sekunde pokazao: Brazil, Švajcarska, Kamerun. Ovacije, tapšanje po ramenu, a Kole je samo stajao malo postiđen, ali i ponosan: postavio je rekord u brzini tačnog odgovora u utorak ujutru na Katari, jednom od glavnih šetališta u Dohi.

Rano smo ustali i seli u taksi do Katare – em što nam nije daleko od našeg The Pearl naselja, em što stvarno nije skupo: 10-15 rijala staje vožnja, dakle oko četiri evra. Vozio nas je jedan bucko iz Šri Lanke.

„Kod naše zemlje je dobro to što imate i plažu, da vam bude toplo i da se kupate, ali veoma blizu i planine da se ohladite“, priča nam ponosno u kratkoj vožnji. „Divna je priroda, ima šta da se vidi“.

Ostavlja nas na Katari, a mi krećemo u akciju. Pitanje je glasilo: Možete li na mapi sveta da pokažete zemlje koje su rivali vaše reprezentacije u grupi na Mundijalu?

Ozmondijal:

Moram da priznam, prijatno sam se iznenadio. Svima su nam poznati oni klipovi gde ljudi ne umeju ništa da pokažu ili poveruju da su Australija i Novi Zeland u stvari Južna Koreja i Severna Koreja, ali ko zna koliko su tražili takve, je li…

Mi smo imali samo jedan takav slučaj: Saudijca koji se potpuno pogubio, pa je Poljsku pokazivao u Mongoliji, a Argentinu negde usred okeana?! Ostali su ili znali o čemu se radi ili su bili nepogrešivi.

„Ne razumem, pa pišu nazivi“, rekao nam je uz osmeh i lagani doručak jedan meksički par. „Pišu, ali džaba ako ne znaš“, odgovaram.

Iranci su nepoverljivi, SAD su odmah pronašli, ali su se sa Velsom i Engleskom mučili, otišli su malo u Afriku.

Naučili smo i da su Južnoamerikanci ranoranioci – dok je još bilo rano jutro, najviše smo videli Argentinaca, Ekvadoraca i Meksikanaca. Nešto kasnije i na Brazilce. Zahvalili smo im se što su dobili Švajcarce, a Paulo iz Sao Paula – nakon što je momentalno pronašao sve rivale na mapi – imao je i predlog: „Ljudi, upišite moj broj, imamo tri karte viška za Srbija – Švajcarska“.

Nekako su zaboravili da su utakmice poslednjeg kola po grupama zakazane istovremeno, a neće da im propadnu karte. Eto, ako znate nekog, Paulov kontakt imam u telefonu, prebacićemo karte.

„Ili ćemo se snaći, može da se nađe način s ovom Hayya karticom“, zaverenički je podelio, Uh, i te kako može, to ću vam jednog dana pričati, još nije vreme, ha-ha-ha.

Koji korak dalje, razigrana brazilska dečica takođe su tačno pokazali i nas i Kamerun i Švajcarsku, a čim smo završili, sačekalo nas je pitanje uz osmeh: „Šta, samo Brazilce intervjuišete?“

Bio je to postariji portugalski par – nisu se baš proslavili, vadili su se na to što nisu poneli naočare za blizinu. „Nemoj meni te fore, radio sam ja u mesari“, što reče Nenad Jezdić u Sedam i po. Našli meni da se vade na naočare.

Naleteli smo i na razdraganu trojku iz Paname i Kolumbije. Što vas nema na Mundijalu, pitam Kolumbijku.

„Nismo bili dovoljno dobri“, slegnula je ramenima, ali raspoloženje joj je besprekorno: „Došla sam jer volim fudbal i – još više od toga – zato što Svetsko prvenstvo okuplja mnogo nacija na jednom mestu. Lepo je biti deo toga“.

Gorelo je i znojili smo se, pa nam je dobro došla ona klimatizovana ulica koju sam vam spominjao, nisu ni Katarci naivni.

Sport klub

Brzinski smo klopali u jednom restoranu morske hrane – pad thai sa račićima je bio perfektan – a onda smo žurili kući. Ponovo nas je vozio čovek sa Šri Lanke, po imenu Narif, a šokirao nas je kad je video da nas je petoro, kao nekada u fići ili jugiću.

– Previše ljudi, policija, previše ljudi.

– Policija, sakrićemo se.

Oprobana naša metoda iz starih dana, a i vožnja je kratka. Nije bilo potrebe Narifa previše ubeđivati.

Kako je fudbal počinjao tek od 18 sati, zakazali smo turu po pustinji, zato smo i žurili. Ispostaviće se bez potrebe, pošto su gospoda kasnili 45 minuta da dođu po nas. I nije to najveći problem, već što sunce zalazi oko 16.30 i više nema smisla biti tamo. Tako smo i odustali, ukazaće se valjda druga prilika.

Sport klub

Umesto toga, otišli smo na „water show“ u delu grada koji se zove Venecija, nedaleko od nas, po ugledu na pravu, italijansku Veneciju. Malo klasične muzike dobro je došlo za promenu, a jedna Filipinka nagradila me je ružom kada sam joj pomogao da spusti blizanačka kolica niz stepenice.

U meksičkom restoranu smo gledali mečeve iz grupe A, ni zdušna podrška Ekvadorcima nije pomogla da izbace Senegal, a bilo je vreme da se i mi uputimo ka Ahmed bin Ali stadionu – imali smo karte za utakmicu Engleske i Velsa.

Nije to bio bogzna kakav meč u najavi, a ni atmosfera nije bila luda, tek poneko skandiranje: „England! England!“ i Velšani koji povremeno zapevaju. Iz dosadašnjeg iskustva, ovde su najbolje atmosfere bile na mečevima arapskih i afričkih timova. Ipak, videli smo golčinu Rašforda, a Vels je toliko loš da su Englezi mogli da guraju i do petarde…

Još jedan dohanski dan je za nama, a petak je sve bliži: malo-malo, pa se provuče u razgovoru ono „ma, možemo“.

Ma, možemo.

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare