Partizan je u „Dvorani mira i prijateljstva“ u četvrtak uveče prošao kroz najširi opseg košarkaških emocija – od rasejanosti i rastrzane igre u prvom poluvremenu, preko entuzijazma i lepršavog povratka u trećoj četvrtini, do frustrirajućeg finiša koji se okončao porazom.
Evroligu pratite u direktnim prenosima ekskluzivno na kanalima Sport kluba, SBB mreži i EON platformi.
Od izveštača Sport kluba iz Atine
Kada imate 14 poena prednosti u drugom poluvremenu, sve osim pobede biće razočaranje – naročito kada je protivnik aktuelni šamšion Grčke i vicešampion Evrope.
Ako postoji personifikacija stesa, to su bili članovi stručnog štaba Partizana u trenucima kada su izlazili iz svlačionice hale u Pireju. Svi su bili savršeno svesni značaja meča. Da su Kevin Panter i ostali momci u crnim dresovima izborili pobedu, ne bi samo izjednačili evroligaški skor na veoma dobrih 2-2 u teškom rasporedu.
Imali bi crno-beli još mnogo okolnosti koje im idu na ruku. Ušli bi u dva izuzetno značajna meča sa Crvenom zvezdom puni neophodnog samopouzdanja. Ovako, sve će morati da ide malo težim putem.
Sa druge strane, teži put nije nužno loš – da bi napredovao, tim mora da se pomuči, a kako stvari stoje, i da izgubi neizvesne završnice. Recept rasta kroz izazovne okolnosti oproban je u prošloj sezoni i dao je izuzetne rezultate.
Teški testovi su obavezni, a jedan takav došao je i u četvrtak u vidu izuzetne košarkaške utakmice.
Partizan je krenuo loše i u prvom poluvremenu se mučio sa skokom u odbrani. Pokušao je Obradović da predupredi ove probleme instaliravši u startnu petorku Smailagića i Kaminskog, ali centimetri nisu pomogli crno-belima. Fal i Milutinov su jednostavno bili nadmoćni u borbama za odbitke pod Partizanovim košem.
Na drugom kraju parketa, Partizan je takođe bio u nevolji – gubio je previše lopti. Mnoge nisu bile izazvane agresivnom odbranom Olimpijakosa, koja zaista jeste dobra, već padom koncentracije crno-belih.
A ipak, pored osam izgubljenih lopti i deset dopuštenih ofanzivnih skokova, Partizan je na poluvremenu imao samo šest poena zaostatka. Igrao je lošije nego protiv Barselone dva dana ranije, a imao je manji minus. Kako?
Tako što su košarkaši Partizana, kada dođu do toga da upute šut prema košu, izuzetno efikasni. Posle 20 minuta Partizan je imao odlične procente – 60% za dva i 39% uspešnosti pri šutevima za tri poena.
Najavio je Partizan krajem poluvremena ono što bi moglo da se dogodi u drugom, ali jedno je bilo jasno – svaka razlika je nedostižna kada se ne hvata lopta pod svojom tablom i kada se primaju laki poeni. Obradović je našao petorku u trećoj četvrtini. Postava Panter – Anđušić – Naneli – Ledej – Smailagić dovela je igrače i navijače Olimpijakosa u stanje letargije. Jedini „živ“ igrač domaćeg tima bio je Ajzea Kenan, a on je promašivao iz pozicija sa kojih obično nema mnogo problema.
Posebno je u tim trenucima bitan za igru Partizana bio Alen Smailagić. Momak sa leve obale Dunava ponovo je protiv Mustafe Fala demonstrirao kakav napadački repertoar ima.
„Jako je igrati protiv centara kao što su Milutinov i Fal, naročito nama lakšima. Ipak, imamo i mi svoje prednosti na drugom kraju, tako da se to kompenzuje“, rekao je popularni „Smajli“ za Sport klub posle utakmice.
Aludirao je na situacije u kojima bi spustio loptu na parket, pa propisno „promešao“ ogromnog Fala.
A onda – problemi sa faulovima na „petici“. Prvo je Smailagić dobio četvrti faul, pa je Kaminski „ispao“, a Obradović je rešio da se okuša sa Ledejem na centru. U poslednjoj četvrtini bilo je izvesno da nosioci Partizanove igre polako ostaju bez daha, a u ključnim trenucima su i dve lopte (Nanelijeva i Panterova) „iscurele iz obruča“. Olimpijakos je jednostavno zaigrao daleko bolje, pogađao je otvorene šuteve koje je u ranijem delu meča promašivao, a Tomas Vokap je dobro i agresivno čuvao Pantera.
Da li je nekad bio i preagresivan? Snimak definitivno kaže da je bio u situaciji kada je kapiten crno-belih ostao bez patike. Međutim, utisak je da bi Panter ovu utakmicu završio sa 25 poena da ga je čuvao bilo koji drugi evroligaški bek, a ne riđobradi Teksašanin.
Finiš je bio predug i presadržajan da bi se analizirao potez po potez. Naneli je ponovo dokazao da je Naneli, Ledej je ponovo dokazao da je trenutno možda i najenergičniji evropski košarkaš, a Anđušić je odigrao veoma dobar meč.
Pitanje „Da li je Panter trebalo da šutira malo manje iz driblinga?“ ne deluje umesno. Olimpijakos nije ostavljao mnogo prostora za manevar napadu Partizana, a sa druge strane, u široj slici je za Partizan mnogo bitnije da ima agresivnog Pantera koji „gleda ka košu“. Ovog puta jeste promašio dva ključna šuta u jednom posedu , ali to su lopte koje inače pogađa sa velikim procentima uspešnosti. Partizan sa takvim šutevima i te kako može da živi.
Čak je i odbrana bila na mnogo višem nivou u drugom poluvremenu, za razliku od prvog kada je opet podsećala na one sa dna lige. I odbrana i napad nagoveštavaju prostor za napredak.
Ali skok… Partizan je u velikim problemima protiv ekipa sa dominantnim skakačima, a takvih timova nije malo u Evroligi. Dok se čeka „visoki igrač“, tip košarkaša kakvog crno-beli traže, centarska linija će morati mnogo više da doprinosi u ovom aspektu. Prve svih, 213 centimetara visoki Frenk Kaminski.
Hram jugoslovenske i srpske košarke
„Dvorana mira i prijateljstva“ već decenijama je dom košarkaša Olimpijakosa, a u istoriju pirejskih crveno-belih utkani su mnogi košarkaški velikani sa ovih prostora. Posebno je to bio uočljivo u četvrtak uveče.
Atina je mesto na kojem je reprezentacija SR Jugoslavije bila evropski (1995) i svetski prvak (1998). Na utakmici Olimpijakosa i Partizana mogli su se videti mnogi akteri tih nezaboravnih turnira. Žarko Paspalj, bio je član Partizanove ekspedicije i gledao je meč uživo, uz veliku pažnju grčkih medija. Tu je i Željko Obradović, selektor Jugoslavije na oba spomenuta turnira. Zoran Savić, sportski direktor crno-belih, takođe je igrao veoma bitnu ulogu u tom periodu. DejanBodiroga, predsednik Evrolige, uživo je posmatrao meč u Pireju.
Jedan od hodnika hale posvećen je slavnim igračima iz prošlosti Olimpijakosa – njihovi dresovi su uramljeni i istaknuti. Ova čast je ukazana, pored Paspalja, Draganu Tarlaću i Milanu Tomiću. Kao što je i očekivano, posebno mesto u istoriji Olimpijakosa pripada pokojnom Dudi Ivkoviću, gigantu jugoslovenske, srpske grčke, evropske i svetske košarke. Čelnici Olimpijakosa to znaju da cene.
Na kraju krajeva, čak se i sa tribina neretko čuo srpski jezik. Sa tribine kojom je dominirala zastava sa natpisom „Delije“, u više navrata dolazila su skandiranja na srpskom.
Koje je tvoje mišljenje o ovome?
Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare