Rade piše: Srbijo, a ko će, bre da organizuje igru?!

FIBA World Cup 1. mar 20268:30 60 komentara
Aleksandar Đorđević Miloš Teodosić
Guliver ID: 0000123327; AP Photo/Thanassis Stavrakis via Guliver

Sačekao sam da prođe bar jedan dan od poraza naše reprezentacije od selekcije Turske, da bih napisao tekst. Pre svega, da mi se ohladi glava i da emocije dođu u kakvo-takvo mirno stanje iz kog bih mogao racionalno da pišem o problemu koji je izuzetno dubok.

Najpre, kapa dole za borbenost svakog igrača koji je kročio na parket popularnog Pionira u petak uveče. Bez ikakve zamerke – isto tako i za želju, volju i upornost da se pobedi izuzetno ozbiljan protivnik.

Za mene tema nije utakmica niti ono što se dešavalo na parketu u petak, kao ni ono što će se dešavati u ponedeljak. Moje jedino pitanje, koje sam postavio čim je izašao spisak, jeste: „Gde su, bre, organizatori igre?“

Ne, ovo pitanje nije upućeno selektoru reprezentacije niti ima bilo kakve veze sa stručnim štabom. Upućeno je svima onima koji žele dobro – ili bar tako sebe predstavljaju u javnosti – da žele dobro našoj košarci.

Zar je moguće da mi, kao zemlja koja je kroz veoma slavnu istoriju imala bekove za izvoz, ne možemo da pronađemo mladog, krštenog organizatora igre, da ne kažem plejmejkera?

Decenijama se tačno zna put i način na koji je potrebno raditi sa mlađim kategorijama i mladim igračima – ništa, BRE, ne treba da se izmišlja novo. Ako ne možeš sam da smisliš, sedneš, prepišeš i nastaviš da radiš po istom, dobro oprobanom programu koji je davao rezultate.

Vesti iz košarke na sajtu Sport kluba

(VIDEO) Rajaković hita ka plej-ofu, Vukčević pružio dobar otpor

(VIDEO) Dončić briljirao na gostovanju Voriorsima

Durent blistao, ali Hit je srušio Roketse bez Jovića

Potrebno je samo da imaš talenat, znanje, volju i oko da prepoznaš kada treba odvojiti žito od kukolja i da nastaviš da neguješ ono dobro što ostane, dok nešto zaista ne postane.

Nekada su o košarci brinuli treneri entuzijasti koji su, posle svojih stalnih poslova, dolazili na terene i učili klince osnovama igre, trudeći se da svaki trening bude bolji od prethodnog. Novac je, da, bio prisutan, ali tek kao dodatak plati koju su zarađivali u preduzećima.

Ponekad su delovali kao da im je neko u snu šapnuo da nastave predano da rade, jer će samo tako učiniti mnogo dobrog za našu košarku. Kao opčinjeni tim šapatom iz sna radili su sa igračima, znajući duboko u sebi da je potrebno vrlo malo da od njih stvore prave majstore igre pod obručima. Svaki igrač morao je da poseduje tehniku, svako je mogao da pokriva više pozicija i svi su bili potkovani osnovama košarkaške igre.

Miloš Teodosić
Christian Petersen/Getty Images

Nisu postojali „kombo bekovi“, „streč četvorke“ i slične etikete. Igrali su, bre, košarku — zidali kada bi ih čuvao niži i fizički slabiji igrač, obilazili sa lakoćom one više od sebe, igrali jedan na jedan i dva na dva bez suvišnog filozofiranja. Šutirali su svi horoge, pogađali „pogačice“, ostavljali loptu na tablu i, da, svi su morali da igraju odbranu.

Šta se onda, silni naši „dobročinitelji“ srpske košarke, desilo sa organizatorima igre? Recite nam – da li se rađaju manje pametni igrači, pa je to problem? Da nisu možda fizički inferiorni u odnosu na klince iz drugih zemalja, pa nema potrebe raditi sa njima? Ili jednostavno nije vredno truda raditi sa decom jer će prerano da odu u inostranstvo jureći novac i pet minuta slave?

Ili je možda ipak stvar u novcu, procentima, talovima i dilovima, pa sada đavo u snu šapuće koje dete treba, a koje ne treba da se gura? I tako jednom, dva, tri puta… pa selektor lupa glavu da pronađe klinca koji ume da prevede loptu.

Rade piše:

Kada kažem klinca, mislim na decu od 16, 17, 18 godina, a ne da se prodaju priče kako je mlad igrač neko sa 23, 24, 25 ili 26 godina. A ne, to nikako. Nismo mi koji obožavamo ovu igru, našu reprezentaciju i toliko dugo pratimo sve što se dešava u košarci pali s kruške – da ne kažem da smo sisali vesla.

Te trange-frange varijante, priče radi priče i prodavanje magle dovele su nas u situaciju da se krpimo kako bismo igrali kvalifikacije za Svetsko prvenstvo i da molimo Boga da je Aleksa zdrav. Da se ljutimo na Jovića i Gudurića što nisu došli, a da ne stavimo prst na čelo i ne zapitamo se – gde su nam deca koja se igraju košarke?

Gde nam je generacija jaka kao ona rođena 1995? Gde se greši u radu i sistemu pa nemamo sedam ili osam takvih igrača iz jedne generacije? Da li je, BRE, borba za pozicije, za mesta u upravama, leva ruka – desni džep, namigivanja i slične stvari, važnija od onoga što treba da ostane ovoj zemlji na onom pravougaonom terenu?

Dokle ćemo da gledamo utakmice i slušamo kako se od igrača koji ne bi mogli da odigraju dva ozbiljna basketa na Kališu, u Blokovima ili na Olimpu, pravi priča da su nešto najbolje što Srbija ima? Ako je to istina – a nadam se da nije – istog trenutka ću prestati da pratim košarku.

A možda je u pitanju plansko, totalno srozavanje, posebno pozicije plejmejkera, koje će nas dovesti do toga da se pojavi neki „genijalac“ koji će predložiti stranca u reprezentaciji?

Taj film nećete gledati gospodo, koliko god se neki od vas upinjali i plaćali da se takve ideje provlače kroz medije. Dovoljno je velika sramota to što smo dozvolili da u mlađim kategorijama ima mesta za strane igrače.

Guliver

Mene je, iako nemam nikakav uticaj, sramota zbog svega toga pred onima koji su doneli košarku u našu zemlju. S vremena na vreme, da bih sebi vratio prave emocije, pustim seriju „Prvaci sveta“ ili ponovo pročitam Saletovu knjigu „Džez basket“. Tada mi se vrati nada da sigurno negde postoje takvi ljudi koji žele da rade na pravi način – u košarci, za košarku i za dobro te naše narandžaste lopte.

Ali ta nada ne sme da ostane samo na emociji i sećanju. Ako smo kao nacija znali da stvaramo plejmejkere koji su mislili brže od svih, onda znamo i danas – samo možda nemamo hrabrosti da presečemo tamo gde boli. Neko mora da kaže dosta mediokritetu koji se prodaje kao potencijal.

Neko mora da vrati znanje ispred interesa i rad ispred veze. Jer ako nastavimo da zatvaramo oči, izgubićemo mnogo više od jedne utakmice – izgubićemo identitet igre koja nas je pravila velikima. A to je poraz koji nijedna generacija nema pravo da ostavi onoj sledećoj.

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare