
Ugao terena, košarkaški korner, izdiže se nebu pod oblake, takav skok šut niko nije imao, i, poentira. Kao kap vode, mrežica ne zadrhti. Neprolazna igračka veličina, a ljudska, dobrota, poštenje, skromnost, prevelika. Tako mi ostaje urezan u sećanje, Dražea Praja Dalipagić, jugoslovenska, evropska, svetska legenda, koja nas je u subotu ujutru zauvek napustila. Šta god napisali ili rekli, malo je...
Za onog koji je bio simbol jednog vremena, mnogo više od sportskih uspeha, neprolazna vrednost, kompletna ličnost. Poseban na parketu, u njegovom Partizanu na prvom mestu, zaštitni znak jedne od najboljih reprezentativnih generacija svih vremena. Od onih zbog kojih sam se zaljubila u košarku ne propuštajući sve te pobede do kraja, kako je ušao i ostao „na vjeke“ u jednom navijačkom sloganu. U srce mi je specifično ostao i kada više nije bio samo moj heroj, kojeg sam gledala sa tribina ili na tv ekranu.
Preminuo Dražen Dalipagić
Znao je da priča i živi kao sav običan svet, napravi se da ne primećuje oči pune divljenja, ali i treme, jednog, tada, novinarskog početnika. Nezaborav je i taj naš prvi profesionalni susret, neposredan, opušten, lagan, kao da je na kraju igračke karijere, leta 1990. u dresu Crvene zvezde, samo mene čekao da ćaskamo o sportu sa kojim je bio znak jednakosti, ne samo na ovdašnjim prostorima.
„Šta god da kažem o njemu igrački, nekako je malo, a sve stane u samo jednu reč – neponovljiv. I danas kada gledam brojne utakmice, nema sličnog. A kao čovek, opet sve kratko, a govori sve. Kada god bi ga neko nešto pitao u vezi karijere, navijači, vi novinari, jedino bi prozborio:“Bilo, pa prošlo.“ Bio je dosledan, pošten i, svoj. Ne od velike priče, već dela,“ rekao je Miodrag Marić za Sport klub.
Nekadašnji saigrač u crno – belom dresu, prisetio se nečeg što dodatno govori o ličnosti, vaspitanju, patriotizmu u neka davno prošla vremena.
Tanjević: U četvrtoj bi nas pretekao…
„Ljudski, nije sebi pridavao značaj, a još manje se hvalio sa bezbroj velikih utakmica koje je odigrao. A tek nebrojenim priznanjima, rekordima, trofejima, to je bio Praja. Bilo je dovoljno da ubaci u četvrtu brzinu, pa da nas pretekne, a sada nas je i nadskočio. Mogao je da postane prvi evropski košarkaš u NBA ligi za neku smešnu svotu, mnogo manju od one u Partizanu, ali to se tada nije smelo. Odnosno, mogao je da prihvati, ali ne bi mogao više da igra za reprezentaciju. Pa, vidite kako je to bilo, a danas…Da je otišao, bio bi najbolji strelac do pojave Majla Džordana. Pa, on je ubacivao 30, 40 bez silovanja. Imao je sjajnu perifernu viziju, da rival naleti na blok saigrača, a njemu je bio dovoljan tren onda da poentira. Neponovljiv, najveći, veliki Jugosloven kao i ja“ rekao je Bogdan Tanjević, trofejni trener i selektor Dalipagiću na EP 1981. godine.
„Otišao je NBA kamp, na poziv Boston Seltiksa. Mogao je da bude prvi Evropljanin u najjačoj ligi sveta, ali nije. Odbio je zbog nacionalne selekcije, jer onda nije bilo dozvoljeno da se mešaju profesionalci i FIBA amateri. Povodom toga, nijednog sekunda nije imao dilemu. Kakva je bio igračina, ni materijalno to nije iskoristio iako je igrao u inostranstvu. Mnogo skroman. Raspad Jugoslavije je izuzetno teško podneo, gadio se svakog nacionalizma, nije mogao da veruje šta se sve dešavalo poslednje decenije prošlog veka.“
Partizan, Zvezda, Boša, Sale: Košarkaški svet se oprašta od Praje
Proleće 1998. godine, crveno – beli igraju prvi meč finala Kupa Radivoja Koraća, a kao klupski gost u Veronu putuje košarkaški junak mog detinjstva. Pre utakmice, u dupke punoj dvorani, oficijelni spiker najavljuje Praju, koji je u gradu Romea i Julije, igrao deceniju ranije. Čini vam se, mnogo je prošlo, ali…Sledi trenutak koji se ureže, pamti dokle god radite i živite, bez obzira na tone događaja. Ustaju mladi fanovi, ustaju sredovečni tifozi, muško i žensko, ne prolama se aplauz, već traje malu večnost. A on, legenda, već kakav je bio, primećujem da mu je skoro neprijatno što ga dugo, dugo pozdravljaju. Vidim da bi rekao: “Pustite mene, ovi će sada da igraju…“
„Bio je „monstrum“ od igrača, koji je šale radi, što bi rekli, znao da ubaci po 70-ak poena, kao na jednoj utakmici Venecije, gde smo jedno vreme igrali zajedno, kao i u plavom dresu Jugoslavije. A kada bi se pogasila svetla u dvorani, svlačionici, tih, povučen, bez eksponiranja. Imao sam sreće i ogromno zadovoljstvo da se družimo u Veneciji posebno. Prerano je otišao,“ bila je reakcija Ratka Radovanovića na vest o odlasku Dalipagića.
Porodični okvir
Beli sport kao hobi Dalipagića bio je i životno – bračni izbor, supruga mu je Sonja Požeg, nekadašnja teniska reprezentativka Jugoslavije i Partizana, saigračica čuvene Jelene Genčić. Sin Davorin se bavio košarkom, ali je već deceniju teniski trener u Abu Dabiju. Ćerka Sanja je udata za bivšeg rukometnog reprezentativca Anđelkovića, živi u Tuluzu, imaju dvoje dece.
Kao u čuvenom muzičkom hitu šezdesetih godina, „To su bili dani“, bljeskaju slike…
Dražen Dalipagić – legenda koju su svi voleli
„Kao nešto mlađi, Peter Vilfan i ja smo ušli u njegovu reprezentativnu generaciju, ali smo jedini ostali i dočekali neke nove „klince“ kao što su Vlade Divac, Žatrko Paspalj, Toni Kukoč, Dino Rađa, Aleksandar Đorđević, Zoran Radović…Kao neki poslednji Mohikanci nacionalnog tima, koji je pobrao toliko medalja sedamdesetih godina.“
I u ovakvom trenutku, Radovanović se setio i jednog duhovitog detalja, tako se bol lakše podnese.
„Preporučio me je Veneciji, ali je on kasnije otišao u Veronu. U tim zajedničkim klupskim danima, jedan drugog smo pozdravljali sa:“Gde si bombaš“. Trošili smo lopte za petoricu. Ostaće mi u najlepšem sećanju, na dane mladosti, druženja, medalja. Do poslednjeg dana sam verovao da će dobiti i najvažniju bitku…Iskreno saučešće supruzi Sonji, deci, unucima…“
Prijateljstvo je trajalo dok smrt nije zakucala…
„Za Praju sam bio posebno vezan, došli smo u isto vreme u Partizan 1971. Sledeće godine, pridružili su nam se Kića, Toša (Kićanović, Todorić, prim, aut), kasnije Miško (Marić). Tada je počeo da se pravi veliki klub koji će nešto kasnije (1976) po prvi put osvojiti šampionski naslov. Po dolasku u Humsku, zajedno smo stanovali, postali veoma bliski, išao sam kod njegovih u Mostar…Neću ništa o njemu kao košarkašu, pa to svi znaju, čak i oni koji su se rodili u vreme kada je završio karijeru. Mnogo smo se družili, posebno kada se vratio iz inostranstva, više nije ni igrao, ni bavio se trenerskim pozivom. Mnogo mi je teško,“ jedva je izgovorio Dušan Kerkez.
Na momente, gušeći se od jecaja, Dule bi „otplovio“ u neko lepše doba, prošlost.
Praja od fudbala
„Praja je pre dolaska u Beograd, već potpisao neku pristupnicu za splitsku Jugoplastiku, ali je Žeravica bio uporan. Njemu se nije dolazilo jer su crno – beli te 1971. ispali iz Prve lige. Ali, tada su se preko leta igrale kvalifikacije, pa su se nekako vratili u elitu. Inače, on je odlično igrao rukomet, pa fudbal odakle mu je i nadimak po kome ga svi znamo. Bio je neki centarhalf u mostarskom Veležu, sa identičnim prezimenom. Taj se kasnije povukao, a našem Praji ostao nadimak,“ seća se Kerkez.
„Sve nas je selektirao i doveo u Partizan, Ranko Žeravica, još jedna legenda ovog sporta. Čak je presudno uticao da Praja obuče crno – beli dres, postane član kluba, koji će tek kasnije krenuti u žetvu trofeja. Onda je kapiten bio Dragutin Čermak, još su bili Josip Farčić, Goran Latifić…a mi, nešto mladji, na čelu sa mojim Prajom, vremenom smo ih zamenili.“
Kako je Praja Dalipagić postigao 70 poena na jednoj utakmici?
Sa legendom je bila pobeda do kraja, klupska i reprezentativna, ali 25. januara 2025. nije se dalo da još jednom pobedi. Na samo sebi svojstven način, u bliskoj prošlosti, dok je još vodio bitku sa opakom bolešću, u probranom društvu je rekao da su već otišla sva čuvena jugoslovenska krila, Žarko Varajić, Damir Šolman, Dragan Kapičić, a tu sam i ja…
I to je bio jedan jedini Dražen Praja Dalipagić, večna mu slava i nezaborav…
Koje je tvoje mišljenje o ovome?
Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare