
Sport i kontroverze idu pod ruku otkako je sveta i veka. Sa vrhunskim sportom došle su i vrhunske kontroverze, što implicira da su se najkontroverzniji momenti u istoriji sporta dogodili na njegovoj najvećoj i najprestižnijoj smotri – Olimpijskim igrama.
Od različitih političkih uticaja, diskriminacije takmičara i bojkota turnira, preko doping skandala i ilegalnog učešća, do sudijskih odluka koje su potresale svet.
Gotovo da nema toga što nije viđeno na Olimpijskim igrama tokom dosadašnje istorije. Ako i ima, onda su velike šanse da se to desi na predstojećim Igrama u Tokiju.
U žestokoj konkurenciji svih događaja bilo je teško pobrojati sve. Još je teži poduhvat predstavljalo vršenje selekcije i kreiranje liste onih najupečatljivijih. Uprkos tome, uhvatili smo se u koštac sa takvim zadatkom.
Izdvojeno je Top 5 najkontroverznijih momenata u istoriji Olimpijskih igara, po skromnom mišljenju autora, uz nadu da ćete i vi u komentarima izneti mišljenje u vezi sa datom temom.
Olimpijske igre 1936. u Berlinu

Igre u glavnom gradu tadašnje nacističke Nemačke predstavljaju najozloglašenije sportsko takmičenje. Jasno je i zbog čega. Adolf Hitler je u njima video priliku za širenje svoje totalitarne ideologije zasnovane, između ostalog, na anti-semitizmu i rasizmu.
Zbog toga je bilo zabranjeno učešće nemačkim takmičarima jevrejskog ili romskog porekla, dok su oni iz drugih zemalja bili skrajnuti kako njihovo prisustvo ne bi predstavljalo uvredu za nacistički režim.
Bez obzira na takvo stanje i bojkot određenog broja takmičara, koji su želeli da se uspostavi međunarodno zajedništvo u borbi protiv Nacizma, čak 49 država učestvovalo je na Igrama. Ukupno je bilo 3.963 takmičara, od čega 3.632 u muškoj i 331 u ženskoj konkurenciji.
Najveću pažnju izazvao je Džesi Ovens, afro-američki atletičar, koji je pred očima nacista, na čelu sa Hitlerom, osvojio četiri zlatne medalje.
Tuča vaterpolista Mađarske i Sovjetskog Saveza
U godini Olmpijskih igara 1956. u Melburnu odvijala se čuvena revolucija u Mađarskoj protiv komunističkog režima kojem je potporu davao Sovjetski Savez.
Nepune dve nedelje pošto je SSSR izvršio intervenciju i razbio otpor ustanika, uz ubijanje i zatvaranje više hiljada njih, dok je preko 200.000 ljudi izbeglo iz zemlje, počele su Igre u australijskom gradu.
Najveću sportsku smotru mađarski takmičari videli su kao priliku da pred celim svetom izraze nacionalni ponos i ukažu na dešavanja u svojoj zemlji. Iz navedenih razloga, vaterpolo duel sa SSSR nosio je epitet visokorizičnog, koji je opravdan tučom u finišu utakmice.
Valentin Prokopov je razbio glavu Ervinu Zadoru i voda je vrlo brzo postala crvene boje. Potom su i navijači uskočili sa tribina, ali je policija intervenisala i smirila situaciju. Meč se više nije nastavljao. Pobeda od 4:0 pripisana je Mađarima, pošto je to bio rezultat u trenutku prekida.
Posle svega, utakmica na Olimpijskim igrama ostala je upamćena pod nazivom Blood in the Water match.
Bojkot Igara 1980. i 1984.

Politika je umešala prste i na Olimpijskim igrama 1980. u Moskvi. i 1984. u Los Anđelesu.
Odlukom tadašnjeg predsednika Džimija Kartera, Sjedinjene Američke Države bojkotovale su Igre u glavnom gradu Sovjetskog Saveza u znak protesta protiv invazije SSSR na Afganistan.
Potez Amerikanaca podržalo je još 65 drugih zemalja, između ostalog i Japan, Zapadna Nemačka, Kina, Filipini, Čile, Argentina i Kanada. Nekoliko evropskih država donelo je „blažu“ odluku da dozvoli učešće individualnim takmičarima pod neutralnom, olimpijskom zastavom.
Zvanično, na Igrama u Moskvi nastupilo je ukupno 5.179 učesnika, što je najmanji broj njih računajući period od 1956. do tada.
Od 631 medalje, čak 195 osvojili su domaći takmičari, a 126 pripalo je Istočnoj Nemačkoj. Zbirno, te dve države uzele su 127 od 203 zlata.
Kao odgovor na bojkot pokrenut od strane SAD, sve članice Istočnog bloka, na čelu sa Sovjetskim Savezom i Istočnom Nemačkom, uz izuzetak Rumunije, nisu učestvovale na narednim Olimpijskim igrama 1984. u Los Anđelesu.
Dopingovani konji

Irski takmičar u konjičkom sportu Kijan O’Konor naknadno je ostao bez zlatne medalje na Olimpijskim igrama 2004. u Atini, što je bilo jedino odličje za Republiku Irsku na tom takmičenju, pošto je utvrđeno da je njegov konj Voterford Kristal bio pozitivan na doping.
Kako je saopšteno, u urinu O’Konorovog konja pronađena je određena doza nedozvoljenog leka koji se kod ljudskih bića koristi kao anti-depresiv.
Međunarodna konjička federacija kasnije je utvrdila da Irac nije želeo namerno da načini prevaru i utiče na sposobnosti svog konja, ali mu medalja nije vraćena. Umesto toga, morao je da odradi tromesečnu suspenziju.

Konačna verzija cele priče jeste da je konju dat lek prepisan od veterinara kao sedativ zbog povrede noge.
Sličan, samo blaži slučaj u Atini dogodio se i nemačkom takmičaru Ludgeru Berbaumu. Iako je osvojio zlato, morao je da se pomiri sa bronzom zbog pronalaska nedozvoljene supstance u urinu njegovog konja.
Suspenzija ruskih takmičara

Čak 271 ruski takmičar suspendovan je sa Olmipijskih igara 2016. u Rio de Žaneiru, pošto je dokazano da je država sistematski učestvovala u dopingovanju svojih sportista.
Odluka Svetske antidoping agencije ostala je na snazi i u međuvremenu. Rusi nisu uspeli da dokažu suprotno, pa je njihovim takmičarima bilo zabranjeno učešće i na kasnijim međunarodnim takmičenjima sa obeležjima države.
U decembru 2019. izrečena je četvorogodišnja zabrana, koja je godinu dana kasnije ublažena i važi do decembra 2022.

Na taj način, na Igrama u Tokiju će učestvovati samo individualni ruski takmičari pod neutralnom zastavom, ukoliko su prethodno dokazali da nisu bili deo sistematskog dopingovanja.
U slučaju da osvoje medalje, doneta je odluka da prilikom njihove dodele sa razglasa bude puštan Prvi klavirski koncert Petra Iljiča Čajkovskog, umesto državne himne.
Koje kontroverzne momente biste vi izdvojili? Pišite nam u komentarima.
Koje je tvoje mišljenje o ovome?
Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare