Dudina nezavršena autobiografija – Moj Krst, moja priča

Privatna arhiva

Sredinom septembra, navršile su se dve godine od smrti Dušana Ivkovića, a na ovogodišnjem Sajmu knjiga u Beogradu, predstavljena je „Moj Krst, moja priča“, nezavršena (auto)biografija, kako stoji u podnaslovu, koju je priredio Aleksandar Miletić, novinar Sport Kluba. To je priča o košarci, porodici, prijateljima, jednom neponovljivom životu ličnosti jedinstvene pojave, harizme, stručnosti, uspešnosti...

Povezane vesti

Jedno od najvećih trenerskih imena Srbije, nekadašnje Jugoslavije, Evrope, u svojevrsnoj „testamentarnoj“ ispovedi, vodi čitaoce na dugo putovanje u prošlost, ne samo limitiranu njegovim ratnim datumom rođenja (1943), već i mnogo dalje, dokle seže porodično poreklo. Od takvih prapočetaka, preko sećanja na detinjstvo, mladost, odrastanje, životno, profesionalno formiranje do košarkaških zvezda, koje je, uvek se činilo, kao kod svih majstora, neverovatno lako skidao. Kao što su njegovi visokoletači osvajali nebeske kote, tek za neku večitu dilemu, obruči ili golubovi, ma samo znak jednakosti.

„Ideja o knjizi je potekla od Dude, pre osam godina, dok je još radio u Anadolu Efesu. Aktivirana je na jednom od Memorijala u čast njegovog brata Slobodana Pive Ivkovića, prilikom našeg susreta. Od samog početka, bilo je jasno da to neće biti samo prozni zapis o košarkaškim vremenima, već o svim onim sitnicama koje život znače. Od njegovog dečaštva, familije, prijatelja, Crvenog krsta, koji mu je bio mnogo više od rodne destinacije. Imao je veliku želju da napravi zapis, ne samo o ličnom putu, lepim i teškim trenucima, već i da „dotakne“ sve ljude od značaja za svoju okolinu, kraj gde je odrastao i koji ga je formirao. Pravi rad na knjizi je počeo kada je završio trenersku karijeru u istanbulskom klubu,“ priča Miletić.

Nena o Dušanu

„Dušan je bio harizmatičan čovek, rođeni vođa. Spektakularan u komunikaciji, otvoren i oštar, visokomoralan i beskompromisan, ludo hrabar. Zahteve koje je postavljao pred druge, važili su i za njega samog. Verovao je u ljude. Imao je poštovanje prema svakome ko daje svoj maksimum. Istovremeno je bio introvertan i osetljiv. Beskrajno nežan otac koji je verovao u dragocenost porodice. Gradio je svoj put. Na tom putu nisam mu smetala. Volim ga…“ zapisala je Nena Ivković.

Legendarni stručnjak je otišao u oficijelnu penziju početkom leta 2016, a skupljanje i odabiranje „materijala“ za ličnu i kolektivnu priču, potrajalo je…

„Prvo sam napravio osnovni koncept, koji se Dudi dopao, pa smo „skenirali“ pojedina poglavlja. A u određenom periodu, krenuo sam da beležim njegova sećanja. Radili smo sa prekidima, zbog objektivnih okolnosti. Puno toga, stigao sam da pribeležim, gotovo sve, pre njegovog odlaska sa životne scene. Sebe ne smatram autorom knjige, već samo priređivačem, onim koji je pokušao da usmeri neke stvari u korist budućih čitalaca. Ovakvu literarnu formu smatram neuporedivo jačeg magnetizma od biografije u klasičnom smislu reči.“

Privatna arhiva

„Moj Krst, moja priča“ je izdanje „Vulkana“ na 280 strana, bez fotografija, podeljeno u dva segmenta. U prvom su poglavlja iz različitih perioda života i delatnosti čoveka koji je ostavio poseban trag u našem najtrofejnijem sportu.

„Ivković je podelio sa čitaocima kako je izgledao njegov životni i košarkaški put, a prožimali su se od prvog do poslednjeg koša. Priča o odrastanju, porodici i svemu što je obeležilo najranije godine njegovog života. Ispod prozora njegove i bratovljeve sobe, u kući na Crvenom krstu, nalazila se spomen ploča Radivoju Koraću, jednom od najboljih evropskih košarkaša 60-ih godina prošlog veka. Vreme od te godine do godina kada će postati jedan od najuspešnijih trenera, obeležili su veliki izazovi, postignuća, uspesi, ali i ono što mu je bilo važno van terena: porodica, prijatelji, Beograd, buzuki, kao i simbol porodičnog grba – pčela, golub i koš,“ navodi Miletić u predgovoru.

U drugom delu su „lična pisma“ onih koji su bili deo njegovog života, radili, drugovali, sarađivali…Od sinova, Petra i Pavla, životne saputnice Nene, preko Željka Obradovića, Dimitrisa Itudisa, Vasilisa Spanulisa, Grega Popovića, Predraga Danilovića, ljudi iz Olimpijakosa, klubom sa kojim je dva puta (1997, 2012) osvajao najveće priznanje, evropsku krunu.

Crtice iz biografije

Ivković je vodio mlađe kategorije i seniore Radničkog, Partizan, Aris, Šibenku, Vojvodinu, reprezentaciju Jugoslavije i Srbije, PAOK, Panionios, Olimpijakos u dva navrata, AEK, CSKA, Dinamo Moskvu i Anadolu Efes. Osvojio je sve evropske klupske trofeje – Evroligu (2), Kup Saporte (1), Kup Koraća (1) i Evrokup (1). Tu su i prvenstvo i Kup Jugoslavije, tri grčka šampionata i četiri Kupa, tri ruska prvenstva i po jedan Kup Rusije, Turske i Superkup. Sa seniorima Jugoslavije i Srbije, arhivirao je četiri zlata (svetsko i tri evropska), dva olimpijska i kontinentalno srebro.
Bio je trener godine u Rusiji, Grčkoj, Evroligi, član FIBA Kuće slavnih, predsednik Svetske asocijacije košarkaških trenera, dobitnik Oktobarske nagrade grada Beograda, Majske nagrade SSS, nacionalnog priznanja Republilke Srbije, Ordena Nemanje drugog reda RS, nagrada za životno delo UKTS, zlatne značke KSS…

„U nastavku, portret Dušana Ivkovića, doslikali su porodica i prijatelji. Oni su rečima ispunili tišinu koja ostaje posle svakog odlaska i time nas uverili da veliki ljudi nastavljaju da žive i kada poslednja pčela napusti njihova nedra,“ završava Miletić kratko predstavljanje knjige.

Privatna arhiva

Dok se listaju stranice, pogled se zaustavlja na pasusu, koji mnogo toga otkriva…

„Za mene su uvek najveća motivacija bili neuspeh i poraz. Mnogo puta sam posle poraza trpeo salve kritika, koje su neretko bile i neukusne. Najbolji lek za takve stvari bio je rad. Vratiš se u rudnik sa svojim timom i saradnicima i jedva čekaš prvi sledeći meč. I ta naredna utakmica je po pravilu bila odigrana na najkvalitetnijem mogućem nivou, na radost svih prijatelja, a na razočaranje zlonamernih, kojih danas, nažalost, ima mnogo,“ tako je govorio Duda Ivković.

Slovo o autoru

Aleksandar Miletić je autor je više knjiga inspirisanih sportom, poput onde o Svetislavu Pašiću, Borislavu Stankoviću, Nataši Kovačević… Po njegovoj knjizi „Džez basket“, snimljen je igrani film „Bićemo prvaci sveta“ i dokumentarni tv serijal „Put do svetskih šampiona.“