Nekada se u Carigrad putovalo sedmicama. Taj daleki, i nerijetko opasan put, donosio je brojna sigurnosna, fizička ali i materijalna iskušenja. Danas je putovati u Istanbul zadovoljstvo.

Piše: Kemal Ahmetović

Avio-karta do Istanbula nije skupa, a let do Bosfora traje nekih 90 minuta , otprilike koliko i jedna fudbalska utakmica. Računate li i sudijsku nadoknadu, eto vas već u taksiju za susret sa svjetskom turističkom top destinacijom.

“Kada bi svijet bio jedna država, Istanbul bi bio njen glavni grad”, davno je rekao
Napoleon Bonaparta. Ili bih možda ipak malo dodao. Uvjeren sam da je ponuda
koju vam pruža ovaj biser na dva kontinenta, mnogo bogatija nego je to i sam Napoleon mogao zamisliti.

Ono što je najpotrebnije da ponesete kad se odlučite da posjetite ovaj megapolis – koji će po procjenama brzo postati grad sa preko dvadeset miliona ljudi – osim novca, je strpljenje.

Izuzetno gust saobraćaj, sa neizbježnim žutim taxi vozilima izgleda haotično: vozači (naročito taksisti!) u svom nastojanju da se izbore za što bolju poziciju baš i ne mare za saobraćajne propise dok, ubacujući se jedni ispred drugih, svjesno ignorišu obavezu da signaliziraju promjenu pravca. To se u Istanbulu nekako podrazumijeva i od vas kao vozača se očekuje da predviđate poteze drugih učesnika u saobraćaju i, naravno, da sve to prihvatite i tolerišete kao dio iskustva boravka u Istanbulu. Imajući u vidu kulturu u saobraćaju, kao i broj vozila na cestama, gotovo nevjerovatno zvuči podatak (doduše iz 2015. godine) da je po statistikama Istanbul grad sa manje saobraćajnih nesreća sa fatalnim ishodom (1,8 slučajeva na 100 hiljada stanovnika) nego recimo New York (3,2), Amsterdam (3,2) ili Moskva (7,0).

Što se tiče gradskog prevoza, sistem je vrlo dobro organizovan. Tramvaji su uredni i moderni, a takva je i velika većina autobusa. Simbol javno prevoza u Turskoj je
dolmuš, kombi vozilo čiji je brat blizanac gradski mini-bus. Za ovim simpatičnim vozilima ne trebate trčati, ako vam jedan izmakne vrlo brzo dolazi drugi. Ono što je posebno lijepo jeste običaj vozača da, ukoliko procjeni da čekate prevoz, kratko svirne i da vas sačeka ukoliko iz bilo kog razloga niste stigli na stanicu. Za sve to platićete par lira, a ako i nemate nećete biti izbačeni – biće drugi put.

Metro je za grad ovih gabarita nešto bez čega se ne može zamisliti javni prevoz a još se uvijek gradi, odnosno proširuje i povezuju sve njegove „čaršije“.

Ukoliko se želite provozati Bosforom uzmite neku od privatnih brodica, a ako idete sa evropskog na azijski dio grada preporuka je da idete trajektom. U svakom slučaju, plovidba Bosforom je nešto nezaboravno. Biti u stanju vidjeti i osjetiti tu žilu kucavicu svjetske trgovine za mnoge bi mogao biti sasvim dovoljan razlog za posjetu Istanbulu.

Šta još trebate vidjeti u ovom magičnom gradu? Najboje bi bilo da imate vremena da vidite SVE, ali čak ni oni koji godinama žive u Istanbulu kažu da nisu vidjeli sve. “Ako uzmeš ovo kamenje, kajaćeš se, a ako ga ne uzmeš – opet ćeš se
kajati”, rečenica je iz poznate narodne priče „Tamni vilajet“, i u potpunosti se može primjeniti na dilemu šta posjetiti u ovoj metropoli.

Prva neka vam na na popisu bude Aya Sofya, onda obavezno posjetite palate Topkapı i Dolmabahče, zatim otiđite u Plavu i Sulejmanija džamiju, obiđite Kapali čaršiju, Bazilika cisternu i Galata toranj. Na ovaj način vidjećete dovoljno da se trajno zaljubite u ovaj grad, ali ni izbliza niste vidjeli sve.

Nama su se najviše svidjeli restorani i hrana, kafići i ulice, ponuda i šarenilo svega i svačega. Gužva, koja nam na drugim mjestima obično smeta, ovdje nam, zanimljivo, ne pravi problem. Osjećaj je nekako izvanvremenski. Slike vam se nižu pred očima i svaka upućuje samo na jedno: ovo je posebno mjesto.

Kupovina, odnosno popularni šoping je priča za sebe. Turci ako vide da ste se nameračili nešto kupiti, neće vas lako pustiti da odete. Pokušali smo glumiti potencijalne kupce, ali smo brzo otkriveni… Iskusni trgovac se samo osmjehnuo i nastavio piti čaj.

Kada smo se umorili od “kupovine”, otišli smo u jedan od brojih restorana uz more. Kafa ili čaj, posebno prijaju. Interesatno nam je bilo gledati strpljive ribare koji, čini se, više dolaze na druženje, nego što je to pitanje ulova. U nekim trenucima su
tihi, potpuno posvećeni štapu i plovku, ali kad se voda uskovitlala, na obali je
nastala drama. Sve se odvijalo uz dosta galame ali ulov nije bio vrijedan uzbuđenja nekolicine alasa.

Odmir i malo zabave je trajao još neko vrijeme, a onda smo odlučili da obilazak grada dignemo na viši nivo. Doslovno je bilo tako. Istanbulski Safir, sa svojih 261 metar visine dominira Leventom kao jedna od najviših zgrada u Istanbulu. Liftom,koji juri oko 20 km na sat, na 54 sprat stižete za manje od 20 sekundi. Pogled koji pruža vidikovac, ovog grandioznog građevinskog zdanja, je nevjerovatan i daje vam na sve četiri strane svijeta, veličansvenu sliku ovog megapolisa.

Ako ste u Istanbulu i volite sport, posebno fudbal, na pravom ste mjestu! Ako imate priliku svakako otiđite na jednu od utakmica koje igraju turski velikani Galatasaray, Fenerbahče ili Bešiktaš. Zaista vrijedi vidjeti njihove nove, moderne stadione i uživati u atmosferi navijača koji su po svom temperamentu i predanosti klubu, među najvatrenijim u Evropi.

Ekipa Sport Kluba je imala zadovoljstvo pratiti prvenstveni meč domaće Super lig između Bešiktaša i Adana Demirsport. Bilo je vrlo uzbudljivo. Ali uvertira je bila ne manje zanimljiva. Tražili smo akreditacije kod press officer-a ali nas na spisku nije bilo. Poslali su nas na drugu stranu stadiona gdje smo morali proći uobičajene kontrole Vodafone parka. Tamo nismo našli šta smo tražili. Opet su nas vratili na početak kod press officer-a. I vjerovali ili ne, tako još dva puta da bi nam tek treći put rekli da TV akreditacije dijeli vlasnik prava prenosa utakmice, Digiturk. Praksa je da se sve akreditacije dobijaju na jednom mjestu kako za TV, tako i ostale medije, odnosno novinare i tu je bio kuršlus.

No kada smo došli na svoje mjesto, sve smo zaboravili. Slika Bešiktašovog doma je zaista izuzetna. Oko 15.000 gledalaca je napravilo dobar navijački ugođaj, a pokušali smo zamisliti kako je to kada je stadion u potpunosti popunjen i kada primi svih 40.000 posmatrača. Predvođeni iznenada pridošlim igračem Barcelone, bh. reprezenativcem Miralemom Pjanićem, “crno-bijeli” su nadigrali goste u prvom poluvremenu i vodili sa 3:0. No u drugom dijelu je sve bilo drugačije.

Trener Yalcin je zbog povreda zamjenio svoje prve “violine” u timu Pjanić, Ghezzal, Larkin i sve se okrenulo protiv aktuelnog prvaka Turske. Nepopravljivi nestašni dečko italijanskog fudbala Mario Balotelli, ušao je u posljednjih pola sata utakmice i postigao drugi gol za Adanu, narugao se klupi domaćina, izazvao incident a sve je kulminiralo ružnim scenama, koje nisu rijetke u turskom fudbalu. Pri samom kraju utakmice Balotelli je još jednom bio učesnik akcije iz koje su, uz dosta sreće, gosti došli do izjednačujućeg gola i kući otišli sa velikim bodom.

Domaći navijači su bili razočarani. Vodafone park se brzo ispraznio a na ulicama je nastavljeno glasno komentarisanje kako se zapravo desilo da od 3:0 meč završi 3:3. Taxi vozač je vikao na domaće fanove da ga propuste, no niko nije mario za njega. Bila je to duuuga vožnja, ali nam je korektni ‘brko’ naplatio samo 10 €. Zastavica Fenerbahčea, okačena na unutrašnji retrovizor bila je dovoljna da shvatimo šta je razlog za posebnu cijenu.

Kao i cijeli svijet, pandemija je i Istanbulu napravila ogromne štete. Turci se pokušavaju suprostaviti ili prilagoditi novoj realnosti, ali tragovi vanredne situacije prije svega se ogledaju u drastično smanjenom broju turista, ali i posrnuloj ekonomiji koja utiče na standard života domicilnog stanovništva. Prije pandemije Istanbul je godišnje posjećivalo između 30 i 36 miliona turista a početkom septembra je objavljeno da je taj broj dostigao tek nešto više od 16 miliona posjetilaca.

Turska je s početkom ovog vijeka bila na ivici bankrota a onda je u narednih 15 godina ostvarila ekonomski bum i ušla u red 20 najrazvijenijih ekonomija svijeta. Naravno, snažan ekonomski rast kao i prvorazredna geostrateška pozicija, dali su Turskoj šansu da osnaži svoj uticaj (ekonomski ali i politički) u regiji, Evropi pa i svijetu.

Geografski, Tursku na sjeveru zapljuskuju vode Crnog mora, sa zapada to čini Egejsko more, a na jugu se smjestilo Mediteransko more. Upravo je jug Turske sa biserima poput Antalije, Alanje i Bodruma najatraktivniji za turiste. Međutim, mi smo ovog puta svoju porciju morskog joda uzeli posjetivši malo mjesto Šile koje se nalazi na manje od 45 minuta vožnje od centra Istanbula. Sezona je završena pa se moglo provesti nekoliko ugodnih sati na suncu i pjeskovitoj plaži. More je bilo na 23 stepena, dostupno kupačima, ali je mnogo više bilo onih koji su lijep dan posvetili bosonogoj šetnji uz more uživajući u čistom vazduhu, punom četinarskih mirisa.

Kažu, u Istanbul je najbolje doći kada vlada “Jesen u meni”, a neki opet kažu da je to najljepše “Nekako s proljeća”... Istina je samo jedna. Kada god se odlučite doći, i provesti par dana na raskršću svijetova, kontinenata i kultura, nećete pogriješti, jer pravo vrijeme je uvijek. Ono što oduševljava je činjenica da nije važno odakle dolazite, a još manje ko ste i šta radite. Potrebno je samo da se opustite i uživate. Učinite to što prije.