„Vidim ja – kad god mu nešto kažem, on mi na brzinu odgovori, i okrene se. Pitam ga ja: ’Denise, je l’ ti znaš ko sam ja?’ On odgovara: ’Baš da ti budem iskren – nisam siguran’. Rekoh: ’Toni’“.
Ta anegdota kada ga njegov saigrač Denis Rodman nije prepoznao godinama kasnije samo je jedna u nizu zanimljivih, smešnih i zabavnih priča koje je legendarni Toni Kukoč podelio u ekskluzivnom intervjuu za Sport klub.
Stigao je zbog beogradske premijere filma o sebi (Magična sedmica) i učinio da se podsetimo njegove magije. Tokom sedamdesetak minuta zvanićnog razgovora, ali i tokom celokupnog boravka u Beogradu i redakciji Sport kluba, Toni Kukoč pokazao je da je velikan – bio je to na terenu, a sada je i van njega.
Teme koje smo pokrili su brojne, a opet, kada smo završili – osetili smo da ih je moglo biti još toliko. Neka to ostane za neku drugu priliku, a sigurni smo da ćete uživati u razgovoru punom – čiste košarke.
O upečatljivim nastupima profesora Ace Nikolića, o tome kako je umalo završio u Partizanu, o Pešiću i Bormiju, kada je Džordan govorio saigračima da im „treba suknjica“, o nikad odigranom meču Jugoslavija – Drim Tim SAD… Saznajte i zašto je Fil Džekson puštao Petparačke priče, na koga je vikao on, a na koga Greg Popović, prepričao nam je Toni i susret sa Kevinom Durentom, a govorili smo i o Jokiću, Dončiću, reprezentacijama Srbije i Hrvatske, narednim trendovima u košarci, o tome koja bi pravila trebalo promeniti…
Kao što rekosmo – uživaćete.
Kako su Kukoč i Rađa umalo završili u Partizanu?

Partizanova publika je školovana publika, oni znaju da prepoznaju igrače, ljude, talente. Koliko god da te mrze… U stvari, ne mrze te oni kao osobu, nego te mrze kao igrača, možda su ljubomorni što ne igraš za njih. Da se ne vraćam previše u nazad, ali nekada davno je bilo šanse da i Dino i ja dođemo u paketu da igramo za Partizan.
To se nije desilo jer su ljudi iz Jugoplastike reagovali na to pravovremeno. Školovana publika zna da prepozna talenat, dobre igrače i ljude – imam sreće da svaki put kad dođem u Beograd, da me Partizanova publika – i ne samo Partizanova – voli i ceni.
Toni Kukoč je tokom boravka u Beogradu bio smešten u hotelu „Crown plaza“ kome se zahvaljujemo na velikom gostoprimstvu, kao i direktoru Andreju Sovroviću.
Već su ljudi iz Partizana… Bili smo na pripremama u Puli s reprezentacijom. Kićo, mogu tako da ga zovem (Dragan Kićanović), došao je u Pulu – imamo priču, imamo sve, ako ste zainteresovani, potpisujemo ugovor.
Normalno, mi smo kao deca zvali roditelje u Split, zvali smo ljude iz kluba, iz Jugoplastike. Oni su nam rekli da se zatvorimo u sobu i da nikome ne otvaramo dok oni ne dođu iz Splita. Došli su to isto veče, potpisali smo ugovor sa Jugoplastikom i to je bilo to.
Pešić u Bormiju? Diktatura!

Konstatovali smo da je Svetislav Pešić kao trener poznat i po tome što je pronalazio žicu u komunikaciji s igračima. Pešić je bio trener čuvene generacije košarkaša do 19 godina koja je osvojila Svetsko prvenstvo 1987. u Bormiju.
„Oh, joj!“, nasmejao se Kukoč, Možda je to sada, možda u novije vreme, ali u ono vreme je bila – diktatura. Verovatno je morao da se prilagodi, to je i stvar iskustva. Njegovo košarkaško znanje je neupitno, ali tada je trenirao petnaestak mangupa, dece, znate već koja su imena sve tada igrala. Svi smo na svoju ruku, svi puni ideja znanja i pameti, ako nas se pusti, a nije nas se smelo pustiti“.
„Pešić i Karaleja (prof. Milovan Karalejić, kondicioni trener) su to držali pod kontrolom. Nije bilo mnogo priče, bili su zadaci i papiri šta se radi – tri treninga dnevno, nije bilo ni prostora ni vremena da se prave gluposti. Pri tom smo odvedeni u taj poluzatvor, nigde nikog živog nije bilo, samo bi kuvari dolazili da nam skuvaju nešto jednom-dvaput dnevno. Kada vidiš rezultat, onda se isplatilo“.
Meč koji je trebalo da se dogodi: Jugoslavija vs Drim tim (1992, 1996)

Pokušao sam (da vizualizujem tu utakmicu), dosta se o tome govorilo. Pričamo o 12 ljudi koji su svi članovi Kuće slavnih, kada je reč o drim timu. Međutim, bilo je i u našoj ekipi takvih dosta. Ja uvek kažem da bi to bila jedna od najboljih košarkaških utakmica ikada odigranih. Mi smo se tako dobro poznavali, znali smo da igramo protiv Amerikanaca… Možda da je ta naša ekipa imala i NBA iskustvo, tri-četiri godine u NBA, da ne uzimamo Džordane, Juinge kao te neke košarkaške bogove. Mi smo ih znali samo preko video kaseta, a to su u stvari ’highlights’, njihovi najbolji potezi. Kad gledaš takav video, pitaš se – ko zna mogu li ja da dođem i blizu. Onda kad s njima treniraš i kada igraš nekoliko godina, vidiš da su i oni ljudi od krvi i mesa, da imaju loših dana i loših utakmica, lošijih perioda u sezoni. Originalni drim tim nije izgubio, ali i Srbija i Argentina i Španija su dobijale njihove drim timove, koliko ih je već bilo. To znači da nije nemoguće. Vraćam se na to, mislim da bi to bila jedna od najboljih košarkaških utakmica u istoriji.
Profesor Nikolić sedi negde nasred tribina, u dimu cigare…

Aca Nikolić je otac svih dobrih trenera, posebno srpskih – Boža, Duda, Željko, svi su imali kontakt sa profesorom Acom. Znam da je Boža (Maljković) dosta puta tražio da dođe, da bude na našim treninzima. On bi sedeo negde na sredini tribina, sa svojom cigarom u dimu. Onda bi svako malo: „Stani!“, pa bi trebalo malo vremena da on siđe na teren… Kada bi krenuo da govori o košarci, to bi bilo kristalno čisto i jasno šta je u njegovoj glavi, šta je zamišljeno – nemaš potpitanja, jer ti toliko dobro objasni šta treba da se uradi. Upiješ to i više nemaš sumnje da to što radiš, da je to košarkaški.
To je bila jedna od tih priča – on je video da se ja na treningu dosta zalažem i da se lomim… Došao je prvo meni, a posle mi je rekao da je i s Božom pričao. On vidi da ja sve to radim, ali da je u suštini košarka igra – što se bolje igraš, više koristiš timu, ne treba sve da bude automatski, već treba da bude i individualnih stvari. On je čak i Boži rekao: ’Pusti Tonija da on nekad izmisli, što mi kažemo u Dalmaciji – toplu vodu. Možda on ima neku ideju, možda mu to dođe, instinktivno napravi, a napravi bolje. Istrpi neku njegovu grešku, to će u važnim trenucima možda biti pozitivno’.
Fil Džekson i „hajde ti još baci nešto bezveze“

Mi bismo krenuli slabo utakmicu. Bilo bi nekoliko nerezonskih, promašenih šuteva. On bi pozvao tajm aut i pitao bi: ’Ko od vas još nije šutnuo?’ Mi bismo pokazali na nekoga. ’Hajde još ti baci nešto bezveze, nije obavezno da pogodiš, i posle toga da krenemo da igramo utakmicu’. Ili, kada smo gubili na poluvremenu od Orlanda 24 poena razlike, tako nešto. On uđe u svlačionicu, svi su pognutih glava, a on kaže: ’Imamo ih tačno gde želimo!’ Sad ćemo da krenemo da igramo i biće super.
Kako bi nam poboljšao koncentraciju, mešao je neke filmove sa sekvencama iz utakmica, da nam održi fokus tih 45 minuta koliko smo analizirali utakmice. Reci mu „The Good, Bad and the Ugly’, pa ’Pulp Fiction’. Igrali smo protiv Sijetla vodili 3-0, vulgarna je scena kada čiste auto… Uglavnom, (lik u filmu) kaže da još nije vreme da se rukujemo i veselimo, posao nije završen. Nama je time poručivao da još nije gotovo, a na kraju smo završili u Čikagu, ne u Sijetlu. Kada smo osvajali treći prsten, puštao nam je neki francuski film – tokom Drugog svetskog rata, sve se ispraznilo, jedino su oni u ludnici ostali ili nisu znali… Onda je Majkl (Džordan) u nekoj priči rekao: ’Jesmo li mi oni što su otišli iz grada ili ovi u ludnici?’
Naša topla preporuka – na snimku poslušajte i o Džeksonovim „dream chasers“, kao i o razlici između njega i Grega Popovića.
Njegovo veličanstvo – Majkl Džordan

Mi smo i danas dobri prijatelji, često se viđamo. On sad retko dolazi u Čikago, više ja odem do Floride na golf, pa tamo igramo golf, zapalimo koji put i cigaru. Majkl Džordan je krasna, divna osoba.
Uvek kažem – da sam ja bio Majkl Džordan, verovatno bih bio lošija osoba nego on. Ne možeš ti svakome ugoditi i priuštiti dva minuta – kada bi on svakome dao dva minuta, njegov bi dan trajao tri meseca. To nije lako. Uživa u familiji, golfu, ribolovu, ja mu tražim nekoliko pari cipela za golf. Nakon što je Tajger Vudsa izašao iz Najkija, mislim da će Džordan imati svoju kolekciju stvari za golf.
Jokićevi kolutići se neprestano vrte

Za mene je glava najvažnija – da li igrač razume ili ne razume košarku. Najbolji primer je Jokić, njega je lako izdvojiti, on je najbolji igrač na svetu u poslednjih nekoliko godina. Neki imaju bolju atletiku, skočniji su, jači, mada je i on napredovao, ali njegova glava – kolutići se stalno vrte, on predviđa, on vidi, čitavu utakmicu dovede na svoju brzinu, i onda brže misli, pametnije reaguje od ostalih. Onda kažeš: ’Je l’ moguće da on svaku utakmicu napravi tako veliki tripl-dabl’? To sve dolazi iz njegove glave.
I Divac je umeo sve što ume Jokić

Sada se igra drukčija košarka. Statistika je popunjenija nego u naše vreme, oni imaju mogućnost da igraju značajnije uloge. Ja sam prošle godine izjavio da mislim da Jokić još nije bolji od Divca, Rađe, Sabonisa… Stvarno mislim to… Ne kažem da neće biti, on sad pokazuje… Neko ko sad gleda Jokićeve utakmice, pa Divčeve u Lejkersima ili Dinove u Bostonu, Sabonisa sa 30 i kusur godina… Neko će reći da je to smešno poređenje, ali oni koji znaju Vladu od Prijepolja, preko Partizana do Lejkersa, znaju koliko je on napredovao i kakav je igrač bio.
Divca da sad staviš u tu ekipu (Denvera) – on zna da daje takve pasove, zna da igra leđima, isto vidi i predviđa, može šutnuti spolja… Dino je jedan od prvih igrača koji bi kao četvorka skočio u odbrani i istrčao kontru, zakuca na drugoj strani – aktivan, na pomoći, na pik-en-rolu na nižim igračima. O Sabonisu ne treba trošiti reči, mislim da je on jedan od najboljih evropskih igrača svih vremena. Da nije imao problema s ahilovim tetivama i s kolenima, bio bi u rangu Olajdžuvona i Šakila O’Nila kao najveći ikada.
Ker je mnogo razgovarao s Dejanom Milojevićem

Naši, evropski treneri su izuzetno cenjeni u NBA. Svi ih vole i žele da ih imaju u svojim ekipama, pošto donose nešto novo, donose svoje viđenje košarke. Naše viđenje je njima potrebno. Razgovarao sam sa Stivom Kerom o pokojnom Dejanu Milojeviću – Ker ga je strašno cenio, pričali su dosta, barem tako Stiv kaže. Milojević je imao svoje ideje, kako igrati na različite načine. Npr, naši treneri znaju kako igrati protiv zone, a to je u SAD novo. Američki treneri traže od evropskih da im postave napade protiv zone.
Kompletan intervju pogledajte u video snimku na početku teksta.
Koje je tvoje mišljenje o ovome?
Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare