Vratite se po medalju, ješćemo i samo krofne, nema veze

Kuvanje 29. sep 202213:38 2 komentara
Sport klub

Holandija se definitivno nije pokazala kao sjajan domaćin Svetskog prvenstva. Previše propusta u organizaciji nateralo nas je sve da jedva čekamo selidbu u Poljsku, kao da je pred nama obećana zemlja, a ne industrijski grad Lođ.

Jednostavno, iako je bio primetan trud domaćina, oni ne umeju da organizuju ovako velike manifestacije. Kompletna ideja bila je da se sve ekipe, svih 24, nađu na istom mestu pred start šampionata i da tu odigraju makar jedan meč, uključujući i selekciju Poljske, koja je takođe domaćin prvenstva. Sve je bilo podređeno 22. septembru i glavnom gradskom trgu u Apeldornu.

Sport klub

Želeo je domaćin da predstavi sve ekipe učesnice, tako što bi prodefilovale centralnom binom. Odbojkašice Srbije imale su tačno dva minuta na „sceni“, pre nego što su posle njih izašle Kazahstanke.

Lepa ideja da nije bilo „malog problema“. Srpske odbojkašice vozile su se 85 minuta do Apeldorna, isto toliko nazad do Grunla, samo radi ta dva minuta!? I to ne baš pred velikim brojem ljubitelja odbojke.

Mnogo pređenih kilometara smo imali tokom šest dana u Holandiji, 15 minuta do teretane, 35 minuta do sale za trening u Dutinhemu, sat vremena do Gelre Dom stadiona u Arnemu. U jednom pravcu naravno.

O hladnoći na stadionu sam već pričao, miks zona se nalazi ispred stadiona pod šatorom, ja sam se smrzavao dok sam uzimao izjave, a kamoli devojke koje su znojave morale da prođu kroz miks zonu, pa onda još nekih 50 metara do svlačionica, odnosno kontejnera koji glume svlačionice. Naravno, sve to po kiši i vetru. Na kraju, samo je važno da su sve devojke ostale zdrave i da nisu zaradile neku ozbiljniju prehladu. Ili da nisu stradale od najvećeg srpskog neprijatelja – promaje.

Sport klub

Sam Arnem je inače lep grad, rekao bih tipičan holandski. Centralno gradsko jezgro je veliko, dosta prostora ima za šetnju ulicom koja je zatvorena za saobraćaj. Gelre Dom je moderan stadion otvoren za potrebe Evropskog Prvenstva u fudbalu 2000. godine. Medija centar je sjajan, dok muzej kluba nije možda toliko bogat trofejima, ali je ipak imalo šta da se vidi. Pre svega dres, nažalost prerano preminulog Dejana Čurovića, koji je postigao prvi gol na novom stadionu, ali i poslednji na prethodnom, „Novom Monikenhuizenu“.

Što se tiče Holandije, moram da spomenem i hranu u hotelu. Ne zbog mene, ja se ne hranim baš sportski, ali zbog igračica. Hrana je bila jednolična, čekalo se dugo da donesu novi, svež obrok, a mesa gotovo da nije ni bilo! Pasta, pasta i samo pasta, ponekad gulaš (dobar!), uvek neki potaž ili supa, i uglavnom neka vrsta lazanji sa povrćem. Dva puta je na meniju bilo meso, i to za večeru, a ponekad je bilo tortilje sa tunjevinom. Premalo zdrave hrane kakvu bi trebalo da konzumiraju sportisti. Mi bivši se zadovoljimo i krofnom. Jednom, do dve, eventualno tri, maksimalno četiri. Mada, nisam video mnogo debelih Holanđana, vožnja bicikla i ishrana bazirana na povrću definitvno pomažu.

Sport klub

Konačno, preselili smo se u Poljsku. Nije bilo čarter leta, putovali smo 12 sati od Grunla do Lođa, preko Amsterdama i Varšave. Platili smo ponovo i dodatni prtljag, sa opremom za trening, stolom za masažu i ostalim stvarima neophodnim za oporavak igrača. Organizator je zamislio da (pojedine) ekipe koje stignu do kraja takmičenja promene četiri grada i pet hotela. Na sve se misli samo na igrače ne. Mi se nadamo povratku u Holandiju, jer će se tamo igrati mečevi za medalju. Pa ćemo ponovo jesti krofne, nema veze.

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare