Noini dredovi, Agasijeva perika i tragikomedija 2004.

ATP 13. maj 20208:00
Getty Images/Steve Powell

Pojedini su ostvarili vrhunske karijere i čak bili na čelu ATP liste, a za neke možda niste ni čuli. Jedno im je zajedničko, oni su One Slam Wonders, teniseri koji su u karijeri osvojili “samo“ jednu Gren slem titulu.

Getty images/Simon Bruty

Najveći trofej u tenisu cilj je svakog klinca koji se prihvati reketa i reći da je neko osvojio “samo“ jednu nepravedno je po sebi. Pa ipak, za neke od onih sa predstojeće liste to jeste tačno. Od drugih opet, niko nije ni očekivao da će osvojiti teniski sveti gral.

U Open eri, od 1968. godine, ukupno je 24 tenisera koji su osvojili jednu Gren slem titulu, a u prvom delu pisali smo o Rosku Taneru, Vitasu Gerulajtisu, Tomasu Johansonu… I o Andresu Himenu i Adrijanu Panati, dvojici tenisera koji su svoj jedini Slem osvojili na Rolan Garosu. Upravo u Parizu bilo je najviše takvih slučajeva, ukupno deset, a pred vama su priče o titulama preostalih osam.

Janik Noa (1983) – dredovi, muzika i taj čudesni turnir

Sin kamerunskog fudbalera Zakarija i francuske učiteljice Mari-Kler, otkrili su ga sa 11 godina Artur Eš i Čarli Pasarel. Duge kose u dredovima i harizmatičan, tenisu je pristupao sa radošću i osmehom, a sve to ga je uz atraktivni stil igre sa bacanjem po terenu i smečevima iz skoka učinilo i ljubimcem publike. Priznao je da je 1981. uživao u marihuani pred mečeve, pa je to možda deo objašnjenja njegove veselosti.

Najlepši trenutak u njegovoj karijeri dogodio se te 1983, kada je postao prvi Francuz šampion Rolan Garosa posle 37 godina. Kaže da se svaki put ponovo oseti ispunjenim kada pomisli na finale sa Matsom Vilanderom, a na putu do titule savladao je i Ivana Lendla.

Još samo jednom u karijeri na nekom od Gren slem turnira stigao je do polufinala, na Australijan openu 1990, a ukupno je osvojio 23 titule i bio je treći na ATP listi, što još nije pošlo za rukom nijednom drugom Francuzu.

Posle karijere bavi se muzikom (do sada je izdao 12 albuma) i humanitarnim radom, vodio je i FED i Dejvis kup tim Francuske, vlasnik je restorana, a njegov sin Žoakim svojevremeno je bio vrlo uspešan NBA košarkaš.

Majkl Čeng (1989) – titula od Boga

Za njega je teniski svet znao još od ranog tinejdžerskog doba, a tada je u Parizu sa 17 godina i 110 dana postao najmlađi Gren slem šampion u istoriji. U trileru u finalu pobedio je Stefana Edberga u pet setova, a možda se u istoriji još više pamti njegov meč četvrtog kola sa Ivanom Lendlom i čuveni servis iz ruke. Lendl, trostruki osvajač Garosa, imao je dva seta i brejk prednosti, Čeng se vratio, mučio se sa grčevima, ali je izdržao i uz brojne nekonvencionalne poteze došao je do pobede.

Roditelji su mu sa Tajvana, a više puta izjavljivao je da mu je Bog doneo taj trijumf u Parizu koji se desio u danima protesta u Kini na trgu Tijananmen. Bila je to najveća od 34 titule u Čengovoj karijeri, ali je u kontinuitetu najbolje igrao nekoliko godina kasnije i 1996. stigao je do drugog mesta na svetu.

Još tri puta je bio na korak do najvećih titula u tenisu – Muster ga je pobedio 1995. u Parizu, naredne sezone u Melburnu ga je zaustavio Beker, a u Njujorku Sampras.

Godine 2002. objavio je knjigu o svojoj karijeri, a trenutno je trener Keija Nišikorija.

Andres Gomes (1990) – da li je perika „kriva“?

Getty Images/Dan Smith

Stefan Edberg i Boris Beker rano su ispali, šljaku nikada nisu voleli, Ivan Lendl preskočio je Pariz kako bi se fokusirao na Vimbldon, a 30-godišnjaku iz Ekvadora žreb se otvorio kao nikada do tada – iskoristio je to, u polufinalu je savladao Tomasa Mustera, da bi u meču za titulu iznenadio favorita, 20-godišnjeg Andrea Agasija, kojem je to takođe bilo prvo Gren slem finale – 6:3, 2:6, 6:4, 6:4.

Kasnije je u autobiografiji Agasi otkrio da mu je najveći strah u tom finalu bio da mu ne spadne perika sa glave jer je tada još krio od javnosti da je oćelavio. To Gomesa ne zanima i ne treba da ga zanima, on se samo seća kako je posle najveće pobede u karijeri otišao do lože i uzeo svog sina u naručje.

Posle toga je veteran iz Ekvadora dobio još samo jedan Gren slem meč u karijeri, a pre toga je pet puta dolazio do četvrtfinala, nikada dalje od toga. Bio je četvrti na svetu i uzeo 21 singl titulu, a u dublu je bio broj jedan sa dve Gren slem titule, uključujući US open 1986. godine sa Slobodanom Živojinovićem kao partnerom.

Njegov sin Emilio ima 28 godina i trenutno je 151. teniser sveta, a njegov rođak Nikolas Lapenti svojevremeno je bio na šestom mestu na ATP listi.

Tomas Muster (1995) – neverovatno, ali istinito

Getty Images/Gary M. Prior

U svetlu karijere Rafaela Nadala, Musterov nadimak Kralj Šljake ne zvuči toliko opravdano, ali on je 40 od svojih 44 trofeja osvojio na zemlji, uključujući sedam Mastersa i Rolan Garos. Od svih igrača koji su igrali makar 25 finala Muster ima najbolji procenat pobeda (44 od 55), a te 1995. godine osvojio je 12 titula i početkom naredne sezone došao je do prvog mesta na svetu.

Te 1995. godine u Parizu Vilander i Novaček bili su pozitivni na kokain, branioca titule Serđija Brugeru izbacio je Majkl Čeng u polufinalu, ali je levoruki Austrijanac u finalu slavio sa 7:5, 6:2, 6:4. Pre toga je Muster deklasirao Kafeljnikova, a najozbiljniji ispit na turniru imao je u četvrtfinalu, kada je u pet setova savladao Alberta Kostu.

Neverovatno zvuči podatak da je Muster još samo jednom u Parizu igrao u polufinalu (1990), a u Australiji je takođe dvaput došao do te faze turnira.

Sa više od 40 godina Muster se vratio profesionalnom tenisu, odigrao je nekoliko turnira za svoju dušu, živi u Austriji sa svojom drugom suprugom, a ima i vilu u Hrvatskoj. Okušao se kratko kao trener, ali mu se Dominik Tim “zahvalio“ posle samo dve nedelje.

Karlos Moja (1998) – titula, pa Pele

Getty Images/Gary M. Prior

Momak sa Baleara imao je impresivnu karijeru čija je kulminacija došla krajem prošlog veka. Moja je uvek bio magnet za lepši pol i kažu da nije samo omiljena mu crvena šljaka razlog konstantnog igranja u Umagu (petostruki je šampion) – 16 od ukupno 20 trofeja u karijeri osvojio je na šljaci.

Interesantno, tada je u drugom kolu savladao Pepea Imaza sa 6:4, 7:6 (16-14), 6:2, bio je to jedini put da je čovek koji je poznat najviše zbog saradnje sa Đokovićem igrao u glavnom žrebu nekog od Gren slem turnira. Kuerten je ispao u drugom kolu, baš kao i Kafeljnikov, to je malo rasteretilo žreb, Moja je u četvtrtfinalu pobedio Riosa i u polufinalu Mantilju pre nego što je u meču za trofej u tri seta bio bolji od dobrog prijatelja Aleksa Koreče.

Posle su se prijateljski zagrlili, a i tokom meča je bilo mnogo fer-plej poteza u kojem su priznavali poene i aute onom drugom. Imali su obojica priliku i da upoznaju Pelea, finale se igralo tri dana pre početka Mundijala.

Bio je to drugi i poslednji put da je Moja igrao u Gren slem finalu, prethodno je 1997. godine u Melburnu poražen od Pita Samprasa. Stigao je još do polufinala u Njujorku 1998, a osim toga nije išao dalje od četvrtfinala na Slemovima. Postao je i prvi Španac u istoriji koji je držao čelo ATP liste, trajalo je to dve nedelje.

Trenutno je trener Rafaela Nadala, a prethodno je radio sa Milošem Raonićem.

Albert Kosta (2002) – šljaka, šljaka i samo šljaka

Getty Images/Phil Cole

Specijalista za šljaku u pravom smislu te reči. U karijeri je igrao u 21 finalu, od toga u 20 na šljaci, a osvojio je 12 titula. Najveći uspeh u karijeri mu je naravno taj trofej na Rolan Garosu i možda nije prikladno reći, ali nije to bio period baš najjače konkurencije u tenisu.

Ipak, Kosta je u četvrtoj rundi eliminisao branioca titule Gustava Kuertena, u četvrtfinalu je u pet setova bio bolji od Giljerma Kanjasa, a u polufinalu je u četiri seta savladao Aleksa Koreču, koji će mu nedelju dana posle turnira biti kum na venčanju. U finalu mu je rival bio još jedan zemljak – Huan Karlos Ferero, njega je Kosta pobedio u četiri seta i kao 20. nosilac zauvek se upisao u istoriju tenisa.

Bio je to prvi put da je Kosta prošao dalje od četvrtfinala na nekom od Gren slem turnira, zapravo je i do najboljih osam došao samo pet puta u karijeri, jednom van Rolan Garosa (Melburn 1997). Taj Rolan Garos bio mu je i poslednji trofej, a povukao se iz tenisa 2006.

U svojoj biografiji ima i osvojen Dejvis kup, bronzanu medalju u dublu na Olimpijskim igrama u Sidneju 2000. godine, kao i dve pobede nad Rodžerom Federerom.

Huan Karlos Ferero (2003) – revanš Komarca

Henri Szwarc/Getty Images

Godinu dana pošto je u prva dva seta finala uzeo samo gem u duelu sa Kostom, Ferero je u polufinalu osvetio taj poraz i savladao je zemljaka sa 6:3, 7:6, 6:4. Prethodno je u pet setova bio bolji od Fernanda Gonsalesa, da bi za titulu u laka tri seta pobedio senzacionalnog finalistu iz Holandije Martina Verkerka (zbog povreda i mononukleoze Verker nikada posle nije išao dalje od trećeg kola na Slemovima).

Popularni “Komarac“ te godine igrao je i finale US opena, na početku sledeće stigao je i do polufinala Australijan opena, a posle toga je još samo dvaput u karijeri stigao do četvrtfinala na nekom od Slemova, i to na Vimbldonu 2007. i 2009. godine.

Bio je i prvi teniser na svetu, u karijeri je ukupno osvojio 16 titula, a za razliku od brojnih španskih šljakaša, voleo je da igra agresivno, forhend mu je bio veliko oružje, pa je i na betonu imao uspeha – tri titule u 12 finala.

Jedno vreme bio je trener Aleksandera Zvereva, a sada radi sa perspektivnim Karlosom Alkarasom.

Gaston Gaudio (2004) – tragikomično finale

Getty Images/Henri Szwarc

Giljermo Korija bio je apsolutni favorit u finalu, treći nosilac koji je blistao te sezone protiv zemljaka koji je zauzimao 44. mesto na ATP listi. Sve je išlo u skladu sa scenarijom, ali onda se izrodila velika drama, i na fizičkom i na psihičkom planu. Dodatni začin bila je i činjenica da se zemljaci nisu voleli (“kao pas i mačka su“, opisao je Huan Monako)

Naposletku, Gaudio je preokrenuo od 0-2, spasao dve meč lopte i pobedio sa 8:6 u petom setu za najveću titulu u karijeri. Pomogao mu je i Korija, koji je psihički potpuno pao, mučio se sa grčevima i ispustio je ono što mu je bilo u rukama – najvažnija titula u karijeri.

Gaudio je plakao, rekao da se oseća kao da je u filmu, a takav osećaj imali su i gledaoci. To je potvrdila i stvarnost – nikada ni pre ni posle Gaudio nije dogurao ni do četvrtfinala na nekom od Slemova, a poslednju od osam titula (sve na šljaci) uzeo je 2005. godine u Kicbilu. Dogurao je do petog mesta na svetu.

U trećem delu naše priče govorićemo o preostalim teniserima koji su jedinu Gren slem titulu osvojili ili na Vimbldonu ili na US openu – Keš, Štih, Ivanišević, Rodik…